“Riječi nemaju moć da impresioniraju um bez finog užasa svoje stvarnosti.“
– Edgar Alan Po –
Zagledavši se u mračni dio sobe, Vladislava je odbijala dimove već ko zna koje cigarete.
Zora nikad nije sporije odmicala, a ona je željela da tih nekoliko sati prođe što brže, kako bi Saša, njen ljubavnik sa kojim je bila prošlu noć, došao sa većim kombijem i uz njegovu pomoć, preselila Mirjanu R. kod sebe, jer nije mogla da ostane u kući u kojoj je sada. Vlasnik je najavio prodaju kuće i zamolio Mirjanu R. da se blagovremeno iseli, jer je morao da ispoštuje volju novog vlasnika. Vladislava je namah pomislila koliko je to mnogo posla da Saša i ona neće moći sve sami spakovati u vozilo za transport, pa je zaključila da bi bilo dobro da pozove i Dejana, svog povremenog ljubavnika. Sa Dejanom je odlazila u krevet sa vremena na vrijeme, ne tako često, ali ipak u dovoljnim vremenskim periodima, kako bi joj uvijek bio pri ruci.
Inače, Dejan je bio jedan flegmatičan čovek, skoro boem, sporih misli i reakcija, međutim dobrodušan i takav je prijao Vladislavi povremeno i kadkad, da joj popuni prazninu u biću, koja je bila velika kao kosmička crna rupa. Dušu nije ni imala, ali je osjećala potrebu za pažnjom, i nekako se se javljala kao instinkt kod viših vrsta životinja. Pažnja raznih muškaraca i njenih ljubavnika ju je smirivala, organizovala i kristalizovala u njoj kao monolit vrijedan pažnje, u trenucima kada bi posmatrala sebe samu, a o sebi je, kao predan egocentrik i samoživo biće, nepokolebljivo razmišljala na prvom mjestu.
Imala je postulat, koji je usvojila dok je bila član jedne sekte u svom burnom životu, da svako mora da radi isključivo ono šta mu prija i da ne treba da se obazire na druge. Takav sektaški pristup joj je bio fascinantan samo iz razloga što je živjela u ubjeđenju da osoba mora biti neograničeno slobodna (nije znala da je to samovolja), da radi šta želi, a neka druga osoba koja uradi dobro za prvu osobu nije osjećaj privrženosti, već da se ta druga osoba mora osjećati prijatno i dobro zato što to radi zbog sebe! Tako je i Dejanu nametnula mišljenje tog sektaškog kruga, da on radi sve za nju zbog sebe samog, a ne zbog nje.
Sa Sašom nije išla toliko daleko, jer je on bio njen aktivan ljubavnik, po prirodi pragmatičan, a uvijek koristan za njene potrebe, tako da nije došlo vrijeme da ga na takav bezočan način udaljava od sebe, već će naći lucidan laganiji način, kad bude našla sledećeg ljubavnika i učvrstila odnos.
Kroz Vladislavin život je zaista sve cirkulisalo kroz muškarce i ljubavnike. Imala ih je desetine i desetine, a zlobnici su pričali da je to “čitav garnizon”. Za nju se to i znalo naširoko i nadaleko. U gradu su već prilično čuli za nju, muškarci su je preporučivali jedni drugima, ali i ona je uživala u tim ritualima mijenjanja ljubavnika kao na traci. Nije imala osjećanja, čak nije ni imala intimnog samopoštovanja.
Taj začetak vlastitog poštovanja je nestao još dok se bavila nekoliko mjeseci prostitucijom u Holandiji. Iz tog svijeta prostitucije, u koji ju je uveo njen prvi ljubavnik Steva, iskusan i pronicljiv tip, naučila je da je njeno tijelo kao prvo odličan materijal za posao, ali i da se ostvari interes, pa tek onda ako ostane zadovoljstvo i ljubav.
Steva je bio polupokretan, invalid u kolicima, ali mu je Vladislava kao ljubavnica pristajala, jer je u vrijeme dok se povezala sa njim živjela u provinciji i bila neiskusna tinejdžerka. Nakon više godina, Steva je od nje napravio ženu privrženu sebi, mada ona nije osjećala nikad ljubav prema njemu (njen osjećajni ljubavni momenat je još u to mladalačko vrijeme bio zakržljao), ali mu se predavala iz zadovoljstva.
Nakon što su životne neprilike, mučni ratni događaji uslovili da se Vladislava i njena porodica iz provincije presele u veliki grad, kao što to biva kod provincijalskog mentaliteta, ili se osoba potpuno adaptira na novu sredinu, usvoji druge životne norme, uspostavi smjernice života na način kako to nalaže veliki grad i drugačija sredina, ili zadržiš i dalje provincijalski način razmišljanja, vrijednosti i ponašanje, ali ovaj put radikalnije i strože, kako to tumače mislioci i poznavaoci promjena načina mišljenja u kriznim situacijama nakon promjene starog životnog prostora.
Sredine nema. Nastaju potpuno dva suprotna ekstrema, dvije miljama odvojene životne težnje i koncepcije života.
Vladislav, njen otac, je to kao dubokouman i obrazovan čovjek znao. Predosjećao je promjene, bolne za njega, ali je tačno znao kolika je moć uticaja bliske osobe, roditelja naprimjer, kada su u pitanju snažna usmjeravanja svog djeteta u dobru stranu vrijednosti. Vrlo ograničene ili sasvim male, jer mladalačka svijest i životni impuls nadjačava sve moguće uticaje sa strane. Oblikuju se shodno željama i trenutnim potrebama te mlade osobe. Vladislav je je imao briljantnu filozofsku logiku da shvati koliko šta ima smisla da radi. I na vrijeme je shvatio da je kod Vladislave nemoćan, pobijeđen od vremena, od spleta događaja koji su donosili presiju, napetost, rasulo i osipanje svega što se naziva moralnim.
Vladislava je bila zadovoljna prilikama. Nekako je uspjela upisati arhitekturu i na fakultetu je bila svakodnevno u centru pažnje. Upoznavala je “armiju” muškaraca, što studenata, profesora asistenata, što muškaraca koji su imali nekakav uticaj u gradu. I svima se na šarmantan i ženski način ponudila, a onda je birala one sa kojima je predvidjela da će joj biti najbolje. Nekima nije znala ni imena, neki joj se odmah i prestajali dopadati nakon što bi se našli u spavaćoj sobi, ali nije puno marila, jer je znala da može sa spiska kandidata da bira odmah drugog muškarca.
Nije imala intelekt, ni prirodnu inteligenciju, ali je bila oštar posmatrač, slično šumskoj zvijeri bez njuha, ali sa odličnim vidom, što je možda provincijalski dar koji joj je pomogao da uoči relacije u cjelini, pošto je sa logikom bila nemoćna i misaono ograničena. Posmatrala je parove i ponašanje zaljubljenih osoba. Čudila se kako to nastaje i kako opstaje. Nije mogla razumjeti, pa je uporno slijedila fanatično ideju da ljubav nastaje tjelesno, dakle, upoznaš muškarca, dopadne ti se vizuelno, a onda ako se poklopi da i u krevetu tako lijepo funkcioniše, onda nastaje to što se zove ljubav. Ostala je čvrsto pri tome i nakon desetina promjenjenih ljubavnika svih profila, mladih starijih, slobodnih ili oženjenih, ali… nije joj uspjelo.
“Zašto ne mogu da se zaljubim?”- pitala bi sebe često, mada nije bilo šanse da dobije odgovor, jer je njen emotivni nukleus bio potpuno zakržljao. Kretala se kao šarmantan i živahan zombi, skupljala iskustva, primjenjivala načine kako drugi žive, ali ona nije mogla imati svoju autentičnost.
Bila je apsolutno prazna.
Pokušavala je da spozna nešto od svoje bliske rođake Magdalene, koja je bila drugačija od nje, ali sa one druge strane provincijalizma, kako je to pravilno tumačio pokojni Vladislav. Magdalena se nikad nije odrekla svog provincijalizma, jer joj je bio odbrambeni mehanizam od enormno napadne “urbane nemani.” Nije imala hrabrosti da se upušta u avanturizme sa većim brojem muškaraca, znala je da osjeća ljubav, ali je bila beskrajno sebična i egocentrična. Magdalena je znala da bi je njen kukavičluk doveo na neke granice psihičkog posrnuća, pa je čvrsto držala granice kontrole. Radila je kao finansista, ali je propala nakon više godina sa poslom, jer nije imala dovoljno ni znanja, ni kapaciteta da prati tako galopirajuće globalan trend kao što je ekonomija. Zatim se Magdalena preko noći okrenula vještičarenju, magiji, mističnom iscjeljivanju duše, raznim bajkovitim trikovima, gledanjem u kuglu, savjetima, okultizmom, ezoterijom, svojim personalnim duhovnim teorijama…
I za divno čudo, to je bio njen uspjeh na više strana. Zadovoljila je svoj egoizam, egocentričnost, a nadsve razmetljivost kojom je uspjela da skupi pažnju ogromnog broja priprostog i neznalačkog svijeta, koji je dolazio kod nje kao da je čarobnica, a njoj je sve to odgovaralo, ispunjavajući je do krajnosti, jer u provinciji je mogla samo da sanja o tome. Na neki način je postala Vladislavin “spiritus movens”, pa je odlučila i ona da uradi nešto slično sa privatnim podučavanjem, međutim, nažalost, ta ideja je propala i pored toga što je Vladislava dala sve od sebe sa svojim skromnim misaonim kapacitetom, pa se nezadovoljna i razočarana vratila svojoj klijenteli muškaraca, kod kojih je odlazila na poziv, koristeći stari zanat koji je “ispekla” u Holandiji zahvaljujući Stevi.
Dakle, Magdalena je poput dobrog maga objašnjavala svojoj polusestri, šta i kako treba da uradi za sebe i kako da spozna one nevidljive granice odakle počinje rijeka ljubavi i životne radosti. Vladislava ju je pomno slušala, ali nikad nije shvatala. Nije mogla – osjećaj je fenomen koji se širi u duši i nije opipljiv rukom ili vidljiv naprečas brzim pogledom.
Mnogo puta je Vladislava osjećala zavist prema Magdaleni, željela je biti kao ona, egocentrična, ekscentrična, okružena pažnjom, tim polusvijetom, ali je shvatala razočarano da nema harizmu i vraćala se svom životu, svojim ljubavnicima, muškarcima klijentima i životu koji je ličio na onaj sa samog dna kojim puze gubitnici i plivaju očajnici.
Iz misli je Vladislavu prenuo zvuk koraka u kuhinji. Mirjana R. je polako koračala, na karakterističan način umornog bića. Zatim je čula zvuk čaša u kuhinji. Znala je šta slijedi.
Ugasila je ko zna koju po redu cigaretu u prljavu pepeljaru, vječno napunjenu opušcima, odlučno ustala, ovaj put smirena i bez bijesa i krenula ka kuhinji. Otvorila je vrata i vidjela Mirjanu R. koja je držala flašu lozovače i osrednju čašu. Stajala je mirno okrenuta licem ka prozoru kao u transu i ne primjećujući da je Vladislava ušla ponovo u kuhinju.
“Ostavi flašu, mama!”-kreštavim glasom je rekla Vladislava “Saša će uskoro doći, nemaš vremena da piješ”
Mirjana R. se polako okrenula, pogledala je u oči i blago rekla:“Šta ti znaš, ti si obična kurva…”
Bijes je pokuljao iz Vladislave. Naglo je prišla, uzela joj flašu iz ruke, naglo se okrenula i vratila u dnevnu sobu.
“Eh, kurva…”, tiho sebi u bradi je promrmljala Mirjana R.
(nastaviće se)
Fadil Jonuz 
Zadnji komentari