Tako je govorila Mirjana R. (peti dio)

„More tuge nema obale, nema dna.
Niko ne može čuti ništa iz njegove dubine.”
– Primo Levi –


Dragan dugo nije znao šta se dešava sa njim i sa Vladislavom nakon njenog povratka iz Kine.
Vjerovao je u odanost. Nekako u duhu religioznosti je smatrao da povezanost ljudi postaje vječna nakon trenutka kada se nađu dvije duše, slične, ili čak možda iste, koje streme da budu jedno… Nije mogao ni razumjeti da postoji jedna vrsta suludog samodokazivanja, koji se graničio sa fanatizmom, manipulativnim sadizmom i mazohizmom istovremeno, udruženim i usmjerenim na rušenju božanskog vjerovanja u vječnost ljubavi. Nešto u religioznom smislu mora biti doslijedno, mislio je Dragan, iako je ovaj svijet nedokučiv, a to je da postoje tajna vrata za sjedinjavanja dvije osobe u ljubavi i zajedničkom životu.
Čemu onda kilometarska pisma iz Kine koje je pisala Vladislava? Čemu onda njen fanatičan trud koji je ona demonstrirala da dođe do njega u drugi grad, koji uopšte nije bio blizu? Čemu onda njeno insistiranje da dođe kod nje da živi jedno vrijeme? To može da bude samo jedno: iskrena privrženost i ljubav.

Dragan nije ni slutio koliko je zagazio u zabludu…

Vladislava je bila duboko poremećena osoba. Njeno imitiranje svesrdne vezanosti i privrženosti je bio kompleks kojim je ona pokušavala da briše svoju emocionalnu zakržljalost iz djetinjstva. Ona nije voljela nikoga, nije znala, nije umjela. Bila je duboko zbunjena, dezorijentisana, kada bi posmatrala srećne ljude. Nije znala kako oni djeluju zajedno, kako dijele trenutke, blistave trenutke ljubavi, strast… Nije znala ništa. Samo je posmatrala pažljivo i imitirala, pokušavajući da joj se desi što i njima. Da osjeti tu sreću.
Duboka nesreća ju je gurala u iracionalnost. Otac Vladislav je to znao cijeli život da je prisutno kod nje, a majka Mirjana R. je vjerovala, u svom pragmatizmu, da je ona samo osiona i tvrdoglava.
Mirjana R. je vjerovala da se to može “izliječiti” kod Vladislave čisto praktično, sugestijom, bacanjem istine u oči, razvodnjavanjem krute Vladislavine ubijeđenosti da zna više od svih drugih. Ona je u svojoj pragmatičnosti osjećala da zlo koje se stvarai raste u Vladislavi može presjeći samo nepokolebljivošću i čvrstinom koju mora imati jedan roditelj.

Nije bila u pravu. Vladislava je bila duboko duhovno, duševno i emotivno hendikepirana.

Podmuklost i zlo koje je raslo u njoj je bilo beznadežno, jer ono je moralo zamijeniti svaki nedostatak normalnog ljudskog bića. Otac Vladislav je razumio da emotivno hendikepirane osobe imaju težnju da izgledaju kao i sve druge, da svojom pojavom ne odudaraju od prirodnog okruženja. kao kod kameleona, koji se prilagođava svojim bojama u sredini gdje se nalazi.
“Kako da izađem na kraj sa ovom kurvom?” glasno bi i u ljutnji govorila Mirjana R. nakon beskrajnih rasprava sa Vladislavom, koje bi ova lukavo završavala sa nedorečenošću i izbjegavanjem svih pitanja koje je postavljala njena majka.

A Mirjana R. je bila u pravu. Dragan je služio Vladislavi da sebe predstavi u dobrom svijetlu kao ženu koja želi normalnu vezu, međutim njen dvostruki život sa svingerskim životom, ljubavnicima iz koristi i prostituisanjem je smatrala svojim znanjem da se prilagodi realnom životu u gradu. Dok je Dragan bio kod nje, glumila je duboko privrženu i zaljubljenu ženu, udovoljavala mu sve moguće želje, čak organizovala jednog njenog ljubavnika, za kojeg je rekla Draganu da joj je samo “drugar”, da obiđu zajedno neke manastire u okolini. Dragan je sve više ulazio u klopku vjerovanja da je našao ljubav svog života, da ne može biti slučajna ta predanost i da je Bog odredio da se to njemu jednom desi na pravi način.
Kada bi nakon sedmicu ili dvije, Dragan otišao u svoj grad, Vladislava bi nastavila dovoditi kod sebe svoje “klijente”, obično one koje je upoznavala u noćnom životu, ne samo svingerskim druženjima, već i direktnim koketiranjem sa imućnijim i starijim, koji bi joj ostavljali i novac za “usluge”. Onima koji su je znali govorila je da se bavi podučavanjem djece, međutim, djeca su bila samo maska. Prostitucija je bila njen život i oslonac u svakodnevnici u kojoj je živjela.
Čuvala se bolesti. Imala je rigorozne mjere dok je mijenjala ljubavnike. Posao je dovodila do te mjere da je bila ponosna na sebe. I za sve joj je bilo mjerilo novac. Nije ga zarađivala puno, nije bila atraktivna ili inteligentna da bi se povezala sa bogatom klijentelom, ali nije bila ni nezadovoljna, jer je znala intuitivno da ne može previše dati u svom tom poslu, pošto su je godine već stizale.

I došao je taj dan.

Dragan je stigao kod nje. Pozvala ga je na nekoliko dana ili sedmicu. Došao je sa pritajenom radošću, željom i opsjednutošću, možda i ljubavlju… Pogledala ga je u oči, dok su sjedili kod nje na njenom kauču, položila svoju ruku na njegovu i rekla:“Dragane, mi ne možemo više biti u ovom odnosu…”
To je bila uobičajena rečenica, desetine i desetinama puta ponovljena kada bi Vladislava ostavljala ljubavnike i mijenjala ih drugim.
Dragan je ukočeno pogledao u ćošak sobe. Gledao je nepomično u jedan prašnjavi paket koji je Vladislava držala tu odkad je znao za nju. Ćutao je, nije imao riječi, ni inspiraciju da bilo šta kaže. Slagao je polako misli, pomislio na Boga u koga je toliko vjerovao, pomislio na Sudbinu za koju je vjerovao da mu je donijela sve ono lijepo u ženi koja sada sjedi pored njega. I sve se srušilo. Nestalo je.
Nakon dugog ćutanja i nepomičnosti je ustao. Pogledao je poslednji put, okrenuo se i izašao iz njenog stana. Sve je shvatio.

Nikad se više nije javio. Otišao je zauvijek.

Vladislava se nadala da će početi i drugi dio njene igre manipulisanjem, ako se ponovo javi. Obično njeni ljubavnici su se nakon određenog vremena javljali…Oni koji su u trenutku malodušnosti željeli još neki trenutak zadovoljstva kod Vladislave, ali i oni brojni oženjeni sa kojima je bila, pa su se u trenucima monotonosti javljali čisto iz radoznalosti i malo provoda. Vladislava nije odbijala bivše ljubavnike, oni su uvijek bili u njenom imeniku ili u kontaktu na internetu, samo su morali poštovati njeno pravilo: da budu strpljivi dok ne dobiju red.
💢
Mirjana R. je otvorila starinski, ogroman drveni ormar. Voljela je taj miris u njemu koji joj je ulivao divan osjećaj njegove prisutnosti. Da, pokojnog Vladislava, njenog muža…živio je tu, među njegovim stvarima. tu je živio njegov duh, a njegova duša je lebdjela odmah nadomak njene. Iako ga nije bilo odavno, naučila je da živi sa njegovim duhom, a osjećala je da voljene duše se nikad neće rastaviti, pa i njena duša, kada bude otišla sa ovog svijeta će odmah naći njegovu. Tamo će biti lakše da se sjedine, mislila je Mirjana R. Ovaj svijet nije dobar za čistu ljubav, za potpunost, za utkanost jedno u drugo… Ovde nas tijela razdvajaju. A tamo, možemo uvijek biti jedno.
Mirjana R. nikad nije bila religiozna ni sujevjerna. Nije ni pokojni Vladislav. Međutim, nakon njegove smrti, počela je da osjeća nešto što izlazi izvan granica onoga što je bilo u njenim životima. Ljubav stvara niti, plete mrežu, uznosi i uzdiže do neslućenih visina. Njegovu prisutnost je osjećala i kad bi otišla na groblje i gledala njegovu humku. Ljubav stvara vječnost, nije to umjela sebi objasniti, ali je snažno osjećala.
Dodirnila je njegovu košulju u ormaru. Pa onda kaput. Nježno, onako kako je to radila dok je bio živ i dok je bio u toj odjeći. U tom velikom starinskom ormaru je čuvala sve njegove stvari, provjetravala, slagala, prenosila, kao da će se on pojaviti svakog trenutka.
Vladislav jeste bio tu. U njenoj duši, biću i mislima. Odjeća je bila nešto kao medijum…da se dodirnu, da ga ona osjeti na vrhovima prstiju, a često je mislila da i on osjeća njen dodir. Negdje je on tu, mislila je…
Iz nostalgičnih misli je prenuo kreštavi smijeh Vladislave iz kuhinje, koja je odgovarala ne nečiji drugi poziv. Takav manir je obično imala kad bi je pozvao neko od ljubavnika sa kojim se dugo nije čula.
“Hoću li bar danas, poslednji dan u ovoj kući, imati mira od kurve…?” tužno se zapitala Mirjana R.

(nastaviće se)