Elektroencefalografija, melatonin i druge srećne stvari

Kod  usporenog razvoja djeteta, i uopste kod postojanja odredjenih disfunkcija govora, kod sumnje da postoji epilepsija i sl.vazno je uraditi elektroencefalografiju (EEG) na kome neurolozi daju opsti zakljucak o aktivnosti mozga, i to je cini neophodnom dijagnostickom metodom.

Sa Tarikom je duze godina bilo nemoguce uraditi EEG prvenstveno zbog njegovog straha od bijelih mantila, a zatim zbog njegove averzije da bilo ko nesto cacka i eksperimentise oko njegove glave. Naravno, i mi to ne volimo, i osjecali bi odbojnost prema tome kad bi se obavljalo na nama, s tim sto mi tu odbojnost potiskujemo i povinujemo se cilju koji treba da uslijedi nakon pregleda, tj. uspostavi se tacna dijagnoza. Sa djecom koja ne govore, i jos gore – NE RAZUMIJU govor i svrhu svega sto se radi oko njih, je pravi kosmar. Tu je napad panike, bijesa, vriskanje iz sveg glasa a iznad svega fizicki otpor, i ako je dijete snazno kao nas Tarik onda se dobro namucite da uradite najobicniji pregled.

Ako se dobro sjecam, zadnji prvi i poslednji EEG sa Tarikom smo odradili davno kad je imao 3 ili 4 godine u nekoj privatnoj klinici u Kragujevcu. Nalaz je bio u redu, ali smo i zavrsili na tome. Nekako u to vrijeme smo i kompletirali sliku njegovog stanja putem serije pregleda u Zavodu za govornu patologiju „Cvetko Brajovic“ gdje je bilo zakljuceno da se radi o disharmonicnom razvoju djeteta sa izrazenim nedostatkom govora. Sjecam se da mi je tada bilo receno da je centar u Lipovici najvise sto moze da ponudi zdravstvo u Srbiji, a mi znamo koliko mogu djeca boraviti tamo vremenski i koliko ucestalo. Splet zivotnih okolnosti i udaljenost od Beograda tih godina je odredila da nikad ne posjetimo taj centar.

I vracam se u vrijeme sadasnje.

Posto ce u septembru Tarik krenuti u drugi razred osnovne skole ( redovna skola), i da bi bio sav materijal pripremljen po pitanju preciziranja njegovog stanja danas kad ima 9,5 godina, i od cega ce zavisiti odabir pedagoskog sadrzaja i metoda po kojim ce uciti, opet smo uradili iste preglede kao i vec davne 2008 godine kad se na tome, rekoh, sve i zavrsilo. Generalan zakljucak, tj. procjena njegovog psihofizickog stanja tek predstoji nakon integracije svih podataka: misljenje logopeda, fizijatra, psiholoska eksploracija i kao krov – misljenje psihijatra i eventualna dijagnoza. Medjutim, imam utisak da to nece biti lak posao. Tarik se dosta mijenja, prilicno se socijalizovao, iscezavaju neki simptomi koji su ga svrstavali u autizam itd. Ali, ono sto je najvidljivije i najupecatljivije – GOVOR je ostao i dalje nerazvijen, tako da on moze samo da artikulise glasove i eventualno slogove, koji su zapravo za sada i njegov maksimum. Ako je vjerovati meni subjektivnom roditelju, nekako mi se cini da ti njegovi slogovi danas izgledaju ponekad kao zahtjev ili naredba, sto ranijih godina nije bio slucaj.

Po standardnoj proceduri, uz gore navedena misljenja clanova multidisciplinarnog tima, potreban je i EEG. U Zavodu za govornu patologiju je zaista prava muka prilikom zakazivanja tog pregleda. Samo svakog prvog u mjesecu u vremenu od 7:00 do 8:00 mozete zakazati termin za pregled. Vec poslije 8 sati je kasno, jer se strahovito brzo zakazu termini za cijeli mjesec, tako da morate cekati narednih 30 dana.

Ja sam uspio zakazati pregled za EEG. Receno mi je da Tarik mora biti uspavan da bi se to obavilo, medjutim, ja sam odmah znao da je to realno moguce koliko i da otputujem na Mjesec. Prosto NEMA nacina da se Tarik uspava, osim ako se ne primjeni totalna anestezija. On je fizicki zdravo i snazno dijete. Vrlo je izdrzljiv, i sve da ne bi spavao na noc uoci termina, sledeci dan ne bi bilo spavanja prije pregleda, jer sva njegova pospanost munjevito iscezne kad primjeti da se nesto pocinje desavati oko njega. Oprezan djecak 🙂 .

I desilo se kako sam i rekao. Na dan pregleda je odmah po ulasku u Zavod poceo da negoduje i place, da se ljuti i opire. Nekakva sestra nas je odvela u taj kabinet gdje bi trebalo da se uradi EEG, pokazala nam smijesan, neudoban i uzak lezaj i nevinim glasom savjetovala „pokusajte ga uspavati“. Naravno, osjecao sam se prevareno i kao budala u najmanju ruku. Pitao sam se sta je sa mojim objasnjenjima koje sam rekao psihijatru da je nemoguce uraditi u uslovima koji oni nude. Sestra je samo slegla ramenima i rekla da moram opet zakazati razgovor sa psihijatrom, ALI kad se vrati sa odmora za 15 dana, i tako dalje i tome slicno – svima nama dobro poznata prica.

Svasta mi je padalo na pamet. Htio sam poslati pismeno zahtjev menadzmentu Zavoda da Tarika prime stacionarno samo na noc, pa da se EEG uradi u  nocnoj dezurnoj smjeni. Odmah sam odustao kad sam vidio da moja normalna razmisljanja izazivaju reakcije kao da od nekog trazim milion eura. Shvatio sam: nase zdravstvo nocu MORA DA SPAVA i to se ne smije dovoditi u pitanje. Sledece sto sam odlucio je sa Interneta skinem registar svih privatnih klinika u Beogradu koje bi mogle uraditi taj pregled, da im posaljem upit i platim koliko god da kostalo… Odjednom, vodeci Tarika kroz ulicu dr.Subotica i Klinicki centar Srbije nadjem se ispred Klinike za neurologiju i odlucim da nadjem nekog specijalistu koji ce mi dati savjet kako to da uradim jer ne mislim da smo jedinstven slucaj u citavoj prici.

I tako, lutajuci kroz glavnu Kliniku i pitajuci osoblje, dobijem konacnu informaciju da za stvar koja me zanima najbolje je da se javim u Kliniku za neurologiju i psihijatriju za djecu i omladinu.

Dosao sam na glavni salter kartoteke. Bila je osrednja guzva. Svi su imali dokumenaciju, upute a ja nisam imao nista. Objasnio sam radnici na salteru sta zelim, i posto me je saslusala rekla je sledece:“ Najbolje bi bilo da odete kod nase nacelnice i pitate je o tome“. Objasnila je gdje se nalazi njena kancelarija.

Bio sam obeshrabren. Kroz sva iskustva koja sam prosao u zivotu u 90% slucajeva se nista na slijepo nije moglo uraditi kod raznih nacelnika, direktora, upravnika i elite koja tu spada. Obicno vas docekaju ledene sekretarice, koje kazu da doticna osoba nije tu i da cu morati doci neki drugi dan kad trazeni bude imao vremena, a to zapravo znaci NIKAD. Odlucio sam ipak da obidjem nisku zgradu klinike sa druge strane i pokusam razgovarati sa nacelnicom jer nema sta da izgubim.

Usao sam u prazan hodnik i vrata kancelarije su bila otvorena. Zenska osoba je razgovarala telefonom, ali mi je pokretom ruke pokazala da sacekam i da ce uskoro zavrsiti. Kad je zavrsila, vjerovali ili ne, docekao me je osmjeh i pitala kako moze pomoci. To je bila nacelnica dr. Natasa Cerovac i treba zapamtiti to ime. Odmah je shvatila problem, otisla za sto i napisala nalog za terminom za EEG snimanje i objasnila mi da u slucaju koji ja imam se pribjegava davanju  melatonina, hormona koji kada se izlucuje kod ljudi izaziva usporenost I pospanost. Doza melatonina ce biti dovoljna da nakon sat vremena pocne djelovati u smislu smirivanja djeteta.

I tako, stvar je konacno dobila sansu da se jednostavno okonca, kao sto je i prirodno da svaka djelatnost i metodologija tezi da izbjegne nepotrebne komplikacije. Medjutim, birokratija je uvijek, na zalost, iznad zdravog razuma. Zasto je hijerarhija takva – mislim da nikad u zivotu necu razumjeti.

I dosao je taj dan koji sam zabrinuto cekao. Nisam znao, ipak, kako ce hormon djelovati na Tarika posto je on u svemu nepredvidiv. Dosli smo na kliniku oko 9 sati. Nakon otvaranja kartona i uobicajenih formalnosti, upuceni smo u kabinet za snimanje. Dvije tehnicarke, koje su bile tamo, rekose da moramo cekati do 10 sati dok doktorka Cerovac zavrsi vizitu, jer ne znaju bez nje koju dozu melatonina da daju. Tarik i ja smo izasli u jedan miran ali dosta zapusten mali park ispod klinike. Citavih sat vremena smo posmatrali nekoliko golubova koji su hodali oko nas.

Doslo je i 10 sati. Bili smo odmah pozvani a Tarik je neocekivano mirno usao u ordinaciju. Poceo je da luta okolo i istrazuje, ali smo mu odmah dali dozu melatonina koji je bio preporucen od doktorke. Posto je cekaonica postala prometna, a park vec vreo od jakog sunca, sjeli smo u auto. Ukljucio sam klimu, tihu muziku i krenuo u laganu voznju racunajuci da ce Tarika za sat vremena uhvatiti san. I tako, spustili smo se niz Bulevar Oslobodjenja, Ustanickom, obisli Dusanovac, pa Vracar i polako se opet vracali Tirsovom i Deligradskom prema Klinickom centru. Sat vremena je proslo, a Tarik nije nicim pokazao da je pospan.

Usli smo opet u EEG kabinet. Ovaj put je Tarik bio nervozniji i pokazivao prve znakove ljutnje. Dvije tehnicarke su pokusale da ga odvedu u sporednu prostoriju, ali on se samo bijesno oglasio i istrgao se iz ruku jedne od njih. Opet su pozvale dr. Cerovac koja je nalozila jos jednu dozu melatonina.

Ovaj put sam se odlucio za drugu opciju. Nasao sam jedno parking mjesto (srecom) ispred ulaza u kliniku, odnosno dijela gdje se vrsi snimanje. Ostavio sam motor da radi, ukljucio klimu, a Tarika udobno smjestio na zadnje sjediste izmedju dva velika jastuka koja sam u medjuvremenu uzeo od kuce. Izasao sam napolje i nekoliko metara od auta nasao hlad ispod jednog drveta, koji je samo formalno pruzao hladovinu, ako se uzme u obzir da je podnevno julsko sunce vec uveliko przilo. Upoznah se tu sa jednim covjekom iz Bosne, koji je doveo trogodisnjeg sina takodje na snimanje EEG-om , posto su on i njegova zena posumnjali da se nesto desava po pitanju epi napada. Djecak je spavao cvrstim snom na zadnjem sjedistu njegovog auta, i u znoju posto taj auto nije imao klimu.

U razgovoru mi je prosao sledeci sat i vise, i naravno, budno gledajuci sta se desava u mom autu. Osim sto je jednom kratko legao listajuci novine Tarik nije uopste pokazivao da melatonin utice na njega. Vec se blizio 1 sat poslije podne. Na kraju sam dosao do auta, izveo “planiranog spavaca” koji se usput receno samo smjeskao, i opet usli u kabinet za EEG.

Tehnicarke su odlucile da odrade snimanje i pored toga sto je Tarik bio budan da budniji ne moze biti. Onda je nastala ljutnja, vika, plac, pokusaj da izadje napolje. Mic po mic smo ga zajednickim snagama postavili prvo na stolicu, pa na lezaj u pomocnoj prostoriji gdje se nalazio aparat. Dva puta je skidao kapu sa elektrodama, a nekoliko puta ispadao nekakav vod sa zadnje strane kape. Smirivajuci ga svi zajedno, jedna od tehnicarki je pocela ocitavati grafikon na ekranu.

Koliko je to dugo trajalo ne znam ni sam, ali vise od 15 minuta a manje od pola sata. U tom vremenu je imao nekoliko kratkih perioda kad je bio “prividno miran” i valjda je to pomoglo da poduhvat sa snimanjem ipak uspije. Nisam ih nista pitao, vjerovao sam da znaju sta rade. Dosta mi je bilo i njih i citave procedure pokusaja uspavljivanja, do njihovih pokusaja da me ubijede da mogu da predvide sve zivo, a ispada da jedva mogu nesto da kontrolisu. Naravno, i njima je bilo dosta i Tarika i mene, sigurno.

Iz kabineta sam nakon krace pauze otisao do kancelarije dr. Cerovac i pitao kad ce biti gotov rezultat. Rekla je da dodjem uvece u 8 sati posto obavlja dezurstvo i za to vreme ce uraditi nalaz.

Koliko je melatonin kasnije djelovao pokazuje cinjenica da se Tarik neprekidno igrao u dvoristu, a zatim otisli na bazen “Banjica” na cas plivanja. I tamo je bio zivahan i veseo. Nije posustao ni poslije bazena, nakon kratkog odmora i obroka.

I doslo je 8 sati uvece. Otisli smo svi “porodicno” u kliniku da preuzmemo nalaz. Ne treba reci koliko nam je znacilo da cujemo sta je EEG pokazao. Doktorka Cerovac je bila tacna. Osoblje nas je odvelo kroz unutrasnjost klinike direktno u njenu kancelariju. Rezultat je bio: EEG nalaz je u redu.

Doktorka je usmeno objasnila da nije uocena nijedna anomalija po pitanju prenosa elektricnih signala funkcija mozga i da je sve uobicajeno. Drugim rijecima, rekla je da na osnovu nalaza Tarik BI MOGAO da govori i da je potrebno da nadjemo nekog ko ce ga uciti govoru…

Na kraju je preporucila da ne odustajemo da preciziramo potpuno njegovo stanje. Dobro bi bilo da se angazujemo i po pitanju pregleda magnetnom rezonancom koja bi pokazala dubinske mozdane funkcije.

I opet pocetak nove price. Vratio sam se na trenutak nekoliko godina u proslost kad je ORL specijalista u pocetku bio cvrsto uvjeren da Tarik ne cuje, da bi ga audiolog dva puta demantovao i rekao da dijete apsolutno sve cuje, sa cim se i ovaj slozio na kraju. zatim, prilican broj ljekara je godinama sumnjicavo tvrdio da moze Tarikov EEG biti u redu. Ispostavilo se, dakle, da je ipak u redu. Sta je sledece?

Zivot ce donijeti uskoro neku drugu epizodu i drugu pricu, sasvim je jasno. Istine su dokucive, a nekad ostanu neotkrivene na samom dohvatu ruke…

Advertisements
| 1 komentar

Kretanje članaka

One thought on “Elektroencefalografija, melatonin i druge srećne stvari

  1. alma Alispahic

    Ja sam fascinirana Jonuzom i njegovom pričom o Tariku. Redovno čitam i pratim blog jer i sama imam identičan slučaj, nadam se da će moj dječak ,Tarik kao i druga djeca sa ovim problemom konačno prevazići ovo stanje.
    Pozdrav iz Sarajeva

Vaš komentar :

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

Blog na WordPress.com.