Dug i Ništavilo

Oblačan i vjetrovit dan je pokrenuo nemirno talase Baltičkog mora i sve je slutilo da bi gladni talasi mogli svoj bijes pojačati, otvoriti svoje moćne čeljusti i zapljusnuti ostrvce Ungdomsoen, nedaleko od Kopenhagena, čiji istočni dio se nazirao u daljini. Izgledalo je kao da obrisi grada izranjaju iz mora, a kada su veliki talasi, kao da povremeno tonu u Oresund moreuz Baltika, tu negdje na granici između Danske i Švedske, na putu za Malme.

Frida je stigla na ostrvo u samo jutro. Nije imala razlog da dođe tako rano, mogla je telefonirati Vigu da dođe i kasnije, recimo oko podne ili nakon podneva, ali za ono što je namjeravala uraditi učinilo se pogodnijim rano jutro ove subote, prohladne, ali mirne, bez mnogo ljudi na ulicama grada, a takođe je i na trajektu bilo svega troje putnika, dva momka i jedna djevojka koji su zamišljeno gledali u morske talase i koji čitavo vrijeme nisu prozborili ni riječ.

Subota može da bude tako inspirativna za meditaciju, pomislila je Frida, razgledajući fotografije jednog arhitektonskog projekta na ekranu svog mobilnog telefona.  Bila je svjesna da njen akcioni um i pažnja neprestano djeluju i istražuju čak i na ovako mirnom i melanholičnom jutru. Liza joj je često govorila da bi trebalo da uživa u “pažnji ka ničemu”, kako bi otkrila nešto i u tome. Frida je nasmijala na to kao na lijepu šalu, a Liza, njena prijateljica, je mislila ozbiljno.

Tvrđava Middelgrund na ostrvu je bila kružnog oblika na niskim bedemom sa svih strana od mora. Tvrđava je nastala na ovom vještačkom ostrvu u 19. vijeku kao odluka kralja Kristijana da napravi nekoliko odbrambenih tačaka od eventualnih napada na Kopenhagen. Sada je to bilo mjesto gdje su dolazili mladi ljudi, družili se, organizovali razne festivale. Imalo je smisla napraviti ostrvo i tvrđavu, ali samo za sadašnje namjene, razmišljala je Frida šetajući tvrđavom i posmatrajući more. Sviđalo joj se što je pogled otvoren na sve strane. Kao sloboda, kao iskrenost…

Ako je vjerovati Vigovom obećanju, onda je trebao doći sledećim trajektom za pola sata. Kakav god da je bio, a bio je ništa, obično hodajuće biće, “Hajdegerovo bivstvujuće Da Sein stvorenje u fakticitetu”, smijala se u sebi Frida, međutim iz nekog razloga je on održavao obećanja. Valjda, u svojoj praznini, pustoši u svijesti i duši to mu je bio mehanizam zadovoljštine sopstvenog prepoznavanja i subjektivne vrijednosti.
A njegova vrijednost je bila ništavna i nulta. Davno je to razumjela i shvatila, ali… ta ljubav u njoj nije joj dala da davno okrene leđa od njega i ode.
Ljubav je tvrdoglava. Niko o tome ne govori, mislila je Frida. Svi ljubav tumače kao bol, kao radost, ushićenje, strast, ali niko ne govori da je to najtvrdoglavija stvar koja se rodi u ljudskoj duši.
Nekad je bila ponosna na to tvrdoglavo osjećanje ljubavi u sebi, a nekad se gnušala tog izdizanja svojih emocija prema Vigu po svaku cijenu. Bezbroj puta je racionalno zaključila da on ne zaslužuje ni minut njene posvećenosti, imala je racio, upozoravao je, savjetovao i navodio na pravi smjer, ali ona se prepuštala emocijama, koje su radile po svom i koje nikako nisu koegzistirale sa njenom racionalnošću.
Pažljivo je sebe analizirala i gotovo da je našla u sebi dva potpuno suprostavljena bića.

Iz razmišljanja je izveo pogled na trajekt, koji je upravo pristajao na dok nedaleko gdje je stajala. Bila je zadovoljna što je došla ranije, prošetala tvrđavom, zauzela imaginarni prostor svoje odlučnosti da ovu stvar dovede do kraja i zaista je bilo dobro rešenje da dođe sat vremena prije Viga.

Sa trajekta je sišao samo on. Obučen u crno, bez kape, iako je morski vjetar podsjećao da je ovo još vrlo rano proljeće i da zima ostavlja svoje pipke do poslednjeg daha. Zastao je na trenutak, bacio pogled prema tvrđavi i odmah je primjetio, pošto je ona sama stajala na zidinama tvrđave. Polako je krenuo gore prema njoj.

Fridu prvi put nakon četiri godine nije bilo briga kako se on osjeća i o čemu razmišlja. Nikad nije osjećala veću smirenost i odlučnost kao sada dok ga je posmatrala dok dolazi. Čak se i pitala kako je mogla voljeti to “hodajuće egzistirajuće biće”, čije ništavilo se uvijek naziralo i upućivalo da tu nema ništa. Sada se osjećala kao moćan strateg jedne bitke na ovoj tvrđavi, koju je možda nekad posmatrao kralj Kristijan baš sa ovog mjesta.

Koračao je smireno, kao i uvijek kada je glumio ravnodušnost. Zapravo, prema njoj je bio uvijek ravnodušan, osim u situacijama kada ga je raskrinkavala. Smireno je i lagao. Znao je da izgovara beskrajne laži, povezivajući ih i konstruišući sasvim neku drugu stvarnost koju je podmetao njoj. Ali u trenucima kad su njegove laži padale kao ledenice na jakom suncu, znao je da se unespokoji, ali ne zato što je osjećao grižu savjesti, već poraz zato što je otkriven.
Tako je bilo kad je Frida shvatila da se viđa sa svim svojim ljubavnicama s vremena na vrijeme, da je imao tačno proračun plan kada i gdje i koliko sa svakom od njih. Imao je to kao raspored rada. Kada je Frida, sumnjajući priupitala šta se to dešava tajanstveno, gdje nestaje, zašto ne odgovara na pozive, ponavljao je mantru:“Ako ne vjerujemo jedno drugom, nema više šta da tražimo zajedno”.

Naravno, to je bila ucjena emocijama. On je znao da ga ona voli, a on se uživajući osjećao dobro u svom ništavilu i bestidnoj samohvalivosti o sebi kao nekome vrijednom i dostojnom ljubavi, čak toliko da može u emotivnom ropstvu držati koliko god želi nju, koja je bila samo plijen za njega, žrtva okovana u lance i prema kojoj je jedino glumio osjećanja.

Toliko je gajio svoje samopouzdanje da je vjerovao da su njegove laži najsavršenija dijela na svijetu, ali kad je ona jednog dana pronašla u njegovom kompjuteru slike sa ljetovanja, gdje u naručju drži svoje ljubavnice, samopouzdanje mu se počelo da ruši. Shvatio je da baš i nije tako dobar obmanjivač, pa je krenuo u novu strategiju – da opravdava to kao normalnim, jer nijedna osoba ne treba da sebi zatvori put za sve ostale mogućnosti. Zapravo, možda i jeste tako, jednom je pomislila Frida, da nije glumio osjećanja i lagao o ljubavi.

Nije je nikad bilo sa njegove strane.

Onog trenutka kada se laž razotkrije i postane magla, istina ima zastrašujuću oštrinu. Istina može da izbezumi, utuče, obori, uvede u nemoguće stanje duha, razori dušu… Frida je dočekala istinu sa svom svojom nespremnošću. Kao lavina ju je zatrpala, a onda je nastao grčevit put i kopanje ispod naslaga surove istine da stane na čvrsto tlo. Frida je znala da mora brzo reagovati, kao što zatrpan planinar mora ispod lavine snijega, kad ponestaje kiseonika brže i brže. Osjetila da mora učiniti sve da bi postavila poredak na ispravno stanje: da uzme natrag sve od njega, kao životni dug, a zatim ga ga smjesti tamo gdje on i pripada i šta on stvarno jeste. U Ništavilo.

Sve što je uradila za njega, sve što mu je poklonila je imalo simboliku. Tajna simbola i njihove vrijednosti je egzistirajuća još od postanka čovjeka, razmišljala je. I praljudi su se častili nečim simboličkim, poklanjali i davali jedni drugim poklone, koji su bili simboli, a ne materijalna vrijednost, kako se danas to transformisalo, mislila je Frida. Odlučila je da sve, ali baš sve, svaku sitnicu, čak i najmanju i zanemarljive vrijednosti, kao i ono što je kupila za njega da bi proveli vrijeme zajedno – podvuče kao dug. Jer to je bilo sve njeno. A njeno je imalo samo simboliku, jer mu ništa nije dala od sebe tek onako. Voljela ga je, i davala je njemu sve što bi dala i sebi, jer je ljubav simbioza, kako je ona zamišljala u svojoj idealnoj viziji.

Vigo nije bio takav. On je zamišljao da sa Fridom ima samo čvrst uspostavljen odnos, koji može da razvrgne kada želi. Nešto kao u trgovini ili nekom neformalnom predugovoru, kada niko nikoga ne obavezuje na nešto. A sve što je dato i uzeto u tom vremenu je prosto kolateralna šteta. Kad se rastavi ugovor, to ostaje u rukama onog koji to posjeduje.

Zato mu je juče telefonom rekla da dođe na ostrvo, da ponese sve stvari i stvarčice koje mu je poklonila, kao i novac za ono što mu je kupovala, dok je on razmišljao da to mora biti tako.
Iznenadio se kada mu je to rekla. “To nema smisla”, nervozno je procijedio “Zašto si mi sve to poklanjala, ako si mislila uzeti? I kupovala ako si željela ispostaviti račun?”
“Ima smisla. Dala sam dio svoje duše u tim stvarčicama i poklonima. Podsjetiću te da ti meni nikad ništa nisi poklonio: ni za rođendan, ni za praznike, ni za šta drugo… ja bih ti sve vratila tvoje, ali nema šta”, mirno je odgovorila Frida, odlučivši da ne prihvati njegovu igru laganja i poigravanja, koju je odlično poznavala.
“Ti si to radila zbog sebe, a ne zbog mene. da bi se ti osjećala dobro”, nervozno je rekao otrcanu frazu.
Ona se samo nasmijala, jer je svjesna da nije mogla objašnjavati ništa nezreloj pubertetlijskoj rečenici, doziranu lukavstvom i nespokojnošću, ali i njegovim grčevitim pokušajem da povrati dostojanstvo. Naravno, to ne bi objašnjavala ni licem u lice, a kamoli ovako telefonom.
“Samo donesi. Završavam ovaj razgovor. Sjutra na Ungdomsoen u osam sati. Ponesi sve. I 2200 kruna. To je za ono što sam ti popravljala odjeću, servisirala računar, prevozila stvari za tvoju selidbu, kupovala karte za operu, pozorište i utakmice. Tačno znam koliko sam ti dala.”
“Okrutna si”, promrmljao je u slušalicu. 

Frida je prekinula razgovor.

Odjednom je shvatila da ga prezire. Znala je i za neke njegove kriminalne radnje oko prevoza nekih izbjeglica iz Sirije u Dansku. Radio je to za novac. Imala je fotografije, poslao joj je sa nekim ironičnim komentarom kao da prevozi divlje životinje. Uzeo je novac od njih, a bio je dubok rasista. Ne bi je grizla savjest da o svemu tome ispriča policiji, ako mu padne na pamet da ne vrati to sve njeno što mu je rekla telefonom. On je znao da mora biti doslijedan onome što je ona rekla, jer je ona govorila istinu i to su bile njene stvari. Bojao se da ne bi ušao u dubok problem, pošto je shvatio da ona zna dosta toga o njemu.

I sada je tu. Prišao je na propisnu daljinu, držeći torbu na ramenu, gledajući je ozbiljnog i na momente smrknutog lica. Plava kosa mu je išla u oči pod naletima vjetra i nervozno ju je sklanjao slobodnom rukom.
“Zdravo”, rekao je hladno
“Sve je tu?” odgovorila je pitanjem Frida
Da”
“Otvori torbu”, rekla je
Samo je bacio torbu pred nju na kameni zid. Nije je otvorio. Podigla je torbu, brzim pokretom ruke otvorila i vidjela dobro poznate stvari: njene poklonjene knjige, lanac sa medaljonom vječnosti, adapter za mobilni telefon, CD, kabal za računar, malu stonu lampu, mali simpatični jastuk koji mu je stajao na fotelji dugo vremena i za koji je primjetila da ga nikad nije postavljao na drugo mjesto. Uvijek kad je ulazila u njegov stan osjećala je da je to bezvrijedan poklon koji mu je donijela. On ga nije volio, kao što njie volio ni nju.
“Gdje je termometar koji sam ti kupila kad si bio bolestan?” pitala je
“Tu u malom džepu”, jedva je odgovorio, očigledno suzdržavajući ljutnju.
Otvorila je džep na torbi i našla ga. Kada je bio bolestan i imao temperaturu nije ni imao instrument da je izmjeri. Ona mu je kupila sa još nečim što mu je trebalo u tom trenutku.
U malom džepu je bio i novac. Uzela je i brzo izbrojala. Bilo je dvije hiljade i dvjesta kruna, koje je stavila odmah u svoju torbicu.
“I šta sad?” upitao je gledajući je i dalje mračno iskosa. Želio je neku vrstu verbalnog revanša. Znala je to, ali nije više ni trenutak željela da bilo šta pretresa. Dug je bio tu, vratio je, a stvari su bile u njenim rukama.
Sad je bilo vrijeme da se sve pretvori u ništavilo.

Uzela je knjige, jednu po jednu, sa velikim zadovoljstvom počela cijepati prve stranice gdje je nekad pisala posvete njemu, “bivstvujućem biću”, dijelom ništavila, зa koje u to vrijeme nije ni naslutila da postoji. To su bile poruke duboke ljubavi, vječnosti, osjećaja koji su izlazili iz nje. Sada ih je kidala u komadiće pred njim, ništavnim bićem, koji nije zaslužio ni slovo tih posveta. Duboko olakšanje je ulazilo u nju: sve je postajalo tako izvjesnije, svjetlije, čak joj se učinilo i da je vjetar stao iznad Baltika. Vraćala je stvari tamo gdje treba da budu, u ništavilo.

“Pa, mogla si to uraditi i u gradu, da ne dolazimo ovdje”, ironično je rekao Vigo vidjevši šta radi. “Mogla si to spalili ili baciti u kanalizaciju”, pokušao je biti podrugljiv.
“Znaš li zašto baš ovdje? Šta znaš o ovom ostrvu?”, odgovorila mu je pitanjem
“Ostrvo kao i svako drugo”, odmahnuo je rukom i sklonivši kosu sa lica
“Nije. Ovo je vještačko. Nije prirodno. Napravljeno je iz interesa. Kao što si ti pravio naše živote čitave četiri godine: vještački i iz interesa. Zato sve ovo mora da se završi ovde, na srodnom mjestu po važnosti”, rekla mu je ozbiljno gledajući da u oči.

“Ti i tvoja simbolika…”, odmahnuo je rukom, na tako poznati način kada je uvijek pokušao da je omalovaži. Ovaj put nije osjetila ništa, baš ništa, jer zadovoljstvo je raslo, a samim tim on se pretvarao sve više u realnu sliku ništavila, koju ranije nije mogla vidjeti.

Počela je bacati knjige u more sa zida tvrđave. Vigo je okrenuo leđa pretvarajući se da to ne vidi. Bio je bijesan. Shvatio je da je Frida završavala životno poglavlje sa njim, ali na onaj način na koji on nije zamišljao. Obuzimalo ga je ništavilo, ono koje je uvijek negirao, smatrajući sebe eksponentom svega važnog što se dešavalo tokom njihove zajedničke četiri godine. Nije mogao zamisliti svoju nevažnost i bezvrijednost, a ona je jednostavnim ritualom izazivala srdžbu u njemu. Vjerovao je da je on taj koji uvijek mora biti na dobitku, jer to tako mora da bude. A sada je tu osjećaj ništavila, realnog, stvarnog, uvlačećeg u njegovo “bivstvujuće biće”. Nije znao šta mu se dešava.

Onda se okrenuo naglo licem prema Fridi koja je spokojno bacala i ostale stvari u more: odletjela je stona lampa u more, adapter, mali termometar… i na kraju taj simpatični jastuk crvene boje. Samo na trenutak je iskočio iz talasa, kao da se zaprepastio odakle on u hladnoj morskoj vodi, a onda nestao negdje ispod zidina tvrđave.

Na Fridinom licu se pojavio beskrajno olakšavajući osmijeh. Gledala je još nekoliko trenutaka sa zahvalnošću u spasonosne talase, to more koje je povratilo njenu dušu, noseći sve što su bile stege i lanci u kome je bila zarobljena godinama. Kao da je njen duh želio izaći iz nje i zagrliti čitavo to more. Napokon, sve je bilo gotovo.
Vrata Hada su se zatvorila i odnijela prošlost.
“I šta sad?”, probudio je iz blaženog zadovoljstva Vigov glas. “Zadovoljna?”

Pogledala je sa olakšanjem u njega i njegovo mračno ozbiljno lice:”Torba je tvoja”, pokazala je prstom na crnu torbu koja je kao mrtva i bezopasna zvijer ležala na zidu. “Idem”, bez pozdrava se okrenula, jer je znala da je sa druge strane sada zaista samo Ništavilo, Niko i Ništavna skulptura Ničega i da nema više ništa da mu kaže, a još manje da pogleda u to oličenje pustoši.

Krenula je ka trajektu. Noge su je same nosile, prepune zadovoljstva, kao da su plesale. Možda i jeste plesala dok se kretala ka doku. Sa desne strane na zidu tvrđave se čula pjesma. Okrenula se i ugledala ono troje mladih ljudi sa kojima je jutros došla iz grada. Momak je svirao gitaru, a drugo dvoje su pjevali i plesali uz taktove.

Polako je prilazila nasmješenog lica. Pjesma je bila italijanska, a oni su povremeno nešto rekli na italijanskom jeziku. Došla je do njih. Pogledala je momka koji je držao gitaru. Imao je dugu kosu u pletenicama sa nekakvom neobičnom kapom.
Pokretom ruke je zaustavila pjesmu da bi skrenula pažnju na sebe.
“Zdravo”, rekla je na italijanskom. “Da li bi odsvirao neku pjesmu za mene, ali za novac?”
“Može i bez novca”, nasmijao se momak
“Ne, ne, zaista želim da ti platim za pjesmu, ali da izabereš najbolju koju znaš”
“Može li italijanska?”, pitao je
“Naravno”
Zatim je otvorila torbicu i pružila mu dvije hiljade i dvjesta kruna. Momak je začuđeno pogledao:“Gospođice, za ovaj novac ću vam odsvirati cijeli koncert”
“Samo jednu pjesmu. Najbolju”, šeretski mu se osmijehnula Frida.
“U redu”, rekao je. Malo je zastao, prebirao po žicama i počeo:

🎶”Si avisse fatto a n'ato
Chello ch'hê fatto a me
St'ommo t'avesse acciso
E vuó’ sapé pecché?
Pecché ‘ncopp'a ‘sta terra
Femmene comm'a te
Nun ce hann'a stá pe’ n'ommo
Onesto comm'a me
Femmena
Tu si’ na Malafemmena
Chi st'uocchie hê fatto chiagnere
Lacreme ‘e ‘nfamitá
Femmena
Si’ tu peggio ‘e na vipera
Mm'hê ‘ntussecato ll'ánema
Nun pòzzo cchiù campá”🎶

 

Frida se nasmiješila, podigla palac u znak podrške. Pjesma je došla u pravo vrijeme, na pravo mjesto i na pravo raspoloženje. Polako je pratila tekst pjesme, lagano se njišući, kao da provjerava da li je zaista oslobođena. 
Da. Život se rađao negdje u njoj. Pokuljao je iz nje zajedno sa pjesmom. Život je pobijedio ništavilo. Znala je da je uspjela…

🎶”Femmena
Si’ doce commo zzuccaro
Peró ‘sta faccia d'angelo
Te serve pe’ ‘nganná
Femmena
Tu si’ ‘a cchiù bella femmena
Te voglio bene e t'odio
Nun te pòzzo scurdá
Te voglio ancora bene
Ma tu nun saje pecché
Pecché ll'unico ammore
Si’ stato tu pe’ me
E tu, pe’ nu capriccio
Tutto hê distrutto oje né’
Ma Dio nun t'o pperdona
Chello ch'hê fatto a me”🎶

 

Okrenula se i krenula prema trajektu. Ostrvo je pjevalo. Ostrvo je klicalo njoj. Znala je da je zavoljela zauvijek mjesto oslobođenja svoje duše. Po prvi put su joj krenule suze radosnice. Nikad nije osjetila tako ljepotu života kao sad u trenutku ovog izbavljenja, kada je more šaputalo njeno ime, a vjetar Baltika milovao njeno tijelo i lice.
Znala je da je srećna rođena, samo da bi osjetila ovaj trenutak izbavljenja.
Koračala je dokom. Iza nje se još čula pjesma, tako jasno kao da nije ni odmicala od troje mladih ljudi…

🎶”Femmena
Si’ doce comm”o zzuccaro
Peró ‘sta faccia d'angelo
Te serve pe’ ‘nganná
Femmena
Tu si’ ‘a cchiù bella femmena
Te voglio bene e t'odio
Nun te pòzzo scurdá”🎶

Gore na tvrđavi je kao monument ostalo Ništavilo.

 

| Komentariši

Navigacija članaka

Vaš komentar :

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

Create a free website or blog at WordPress.com.

%d blogeri kao ovaj: