Tako je govorila Mirjana R. (prvi dio)

„Naravno da je moguće da se voli ljudsko biće,
ali samo pod uslovom da ga ne znaš dovoljno dobro.“
– Čarls Bukovski-
——————————————————————


„Ti si kurva“, poluglasno, ali sasvim odsečno je rekla Mirjana R., zagledavši se u zamagljen i zaprljan prozor, nešto od jutarnje hladnoće, kroz koji se probijalo zimsko sunce, a nešto od prljavštine kojom je staklo gotovo uvijek prekriveno u gradskom osinjaku kretanja, ali i uopšte svih čestica koje nosi gradski vazduh.

„Kako možeš to da mi kažeš, mama!“– bijesno se brecnula Vladislava, odskočivši sa stolice u kuhinji, nedaleko od stola za kojim je sjedila Mirjana R., blago iskošena prema njoj. Gotovo nikad nisu sjedile jedna naspram drugoj, zato što je Vladislava bila naviknuto pripremljena na Mirjaninu direktnost, a to je remetilo njeno izvještačeno samopouzdanja koje je voljela da pokazuje svima, pa i Mirjani R. s tim što je u duelu sa njom, svojom majkom, brzo padala u ambis razgovornog beznađa, pošto ju je Mirjana R. dobro znala, a samo je bilo stvar trenutka hoće li joj reći direktno to što misli ili će ostaviti za sledeći put.

Vladislava nije voljela svoju majku. Nikad ni od samog djetinjstva. Mirjana R. je osjećala i znala šta se dešava u Vladislavinoj smušenoj i zatamnjenoj duši. Mirjana R. je pomišljala da je možda bolje da je Vladislava umno zaostala, nekako bi majčinskim dobročinstvom ulila u nju rijeku lijepih vibracija, čestica ljubavi i osjećanja, ali ovako – znala je da je Vladislava nepopravljivo zakržljala u razvoju po pitanju osjećanja. Imala je kćerku koja je bila nemilosrdan zombi, sa savršenom manipulativnom logikom, kojom je varala, lagala, podmetala, glumila i sve ostalo loše, da bi se dokopala nekakve koristi. Mirjana R. je konačno prihvatila takvu realnost, kada je nakon godina i godina uporne nepomirljivosti i odbijanjem da shvati da se to njoj baš dešava, njoj kao majci koja je dala sve od sebe da bude sasvim sve drugačije, ali iz mermerne kolotečine života je bilo šta teško pretvoriti u laki prirodan normalan i slobodan tok. Kao da Sudbina ne da ni milimetar pomaka u drugu stranu, ako to ona baš ne želi. I tako, sa prihvatanjem Vladislave kao takve, prihvatila je i sebe kao osobu koja je uradila ono što je najbolje mogla sa teško ukovriježenim osjećanjem gubitništva, zato što ta Sudbina nije nešto uradila da joj da snage da bude drugačije.

Voljela je Vladislava. On je bio predobar čovjek za ovaj svijet, razmišljala je nekad o svom mužu. I zaista, Vladislav je bio miran i inteligentan čovjek, sa duhovnim i saznajnim dostignućem koje nisu mogli dostići ni rijetki. Bio je obrazovan, erudita, mislilac i sa emotivnom dubinom je prevazilazio sve granice i uranjao u dubine gdje obični, pa i izraženo empatični ljudi nisu imali šta da traže. Bio je skroman u svojoj jedinstvenosti, duševna veza i osjećaj ljubavi prema bližnjim su mu bili iznad svih drugih stremljenja.
Umro je još u godinama koje se zovu najbolje, nakon iznenadne bolesti. Nije puno patio tokom poslednjih dana, koliko mu je gorka duša bila tokom života, gledajući i osjećajući u šta se pretvara njegova kćerka, koja je gubila sve ljudsko, počev od duše, jer njena neprirodna i zakržljala emocionalna linija gotovo da nije postojala.

Vladislav se nadao do zadnjeg trenutka svog života da može udahnuti ono što on ima u sebi u nju i tako da spasi kćerku od pretvaranja u zombija. Vjerovao je da je priroda ostavila i napravila neke prolaze i pukotine gdje plemenitost jedne osobe pronađe put u drugu osobu. Nažalost, u tom čitavom tihom upornom životnom poduhvatu nije uspio, a smrt ga je odvela u konačnost koja čeka svakoga smrtnika, iako nada podrazumjeva kao to vječno ishodište, ali Vladislav za života nije vjerovao u to.

Vladislava je bila i ostala prazna ljuštura, bez ičega u sebi, a vremenom se i likom izobličavala. Izgledala je privlačno na prvi i drugi pogled, privlačna je bila i na namještena lažna šarmantnost u koju je ona polagala sve životne nade i radila na njoj. Prazna i bezvrijedna ljuštura je morala naći način da njen život izgleda kao i svaki drugi. Strašan sunovrat je doživjela smrću oca, jer je Vladisav shvatajući njenu unutrašnju zakržljalost i prazninu emocija, statična misaona djelovanja, nepoznavanje umne fleksibilnosti i sijanje sjemena vlastitog znanja, pomagao joj da nekako prevaziđe teške hendikepe. Ustanovio je da Vladislava najlakše imitira ono što vidi, a pamti ako bezbroj puta nešto ponovi. Problem je bio kako joj može usaditi spontanu ležernost da primjeni to što je skupila kao znanje i iskoristi kao najbolji vodič za sebe u životu. Njen um nije bio u stanju da kreativno i po prioritetima uradi nešto čime bi napravila kvalitetnim svoj život. Njena osjećanja su bila zakržljala i ono malo što je imala, to je propadalo. Jedino je mogla da uči po modelu – što više iskustava, događaja i neposrednih kontakata, a Vladislav je ispravno zaključio da je to jedini način i neprestano joj je za života bio pri ruci da bi joj pomogao da kreira novi model.

Duša ga je boljela, često je bio tužan i utučen, znao je da Mirjanino R. negodovanje i bijes imaju smisla. Vladislava se u svojoj mladalačkoj virtuoznosti otisnula ka promiskuitetu, vrlo intezivno i gotovo bez ikakvih ograničenja, da je u jednom momentu postala izuzetno ponosna na sebe. Muškarci su bili svuda oko nje, ona im se javno otvarala i nudila, a oni se nisu ustručavali da joj ne priđu.
Konačno joj se ostvario san dok je bila tinejdžerka i živjela u provinciji: sada u velikom gradu je postala objekat pažnje, svakodnevno i od mnogo, mnogo njih koji su je željeli. U muškom svijetu se takve stvari lako prenose – uvijek se tačno zna koja žena se neprestano nudi i kod koje neće biti previše problema da se osvoji.

A Vladislava je bila baš takva.

(Nastaviće se)