Ime (i prezime)

fabil

Sjećam se upoznavanja od prije 2-3 godine u jednom pabu na Vračaru. Sjedio sam za šankom, uobičajena moja seansa kad se vraćam sa plivanja. Prišli su mi djevojka i momak i pitali ima li mjesta za sjedenje. Naravno da ima, i pošto u taj pab dolaze isključivo normalni ljudi, odmah su se predstavili i naručili piće za mene. Kad su me pitali kako se zovem, počeo sam da spelujem svoje ime. A onda me ona djevojka pita:“Zašto speluješ, zašto ne kažeš obično?“, a onda je momak rekao najjednostavnije:“Fadil, pa da…“

Priznajem da su me malo zatekli, i onda sam im ispričao sve ta vitoperenja, varijacije, šablone i „pingpongisanje“ sa mojim imenom ovde u Beogradu 😀

U početku mi je smetalo. Uobičajena je bila psihološka priprema da prilikom svakog predstavljanja ponovim 2 do 3 puta svoje ime i prezime. Onda, nerijetko su dodatna pitanja šta mi je ime, a šta prezime. To su situacije na šalterima banaka, klinika, knjižara, barova…ama, baš na svakom mjestu.
A onda sam smislio fazon 😀 Lice prebacim u bezizražajni mod, prilazim šalteru, dobar dan, želim to i to, a kad dođe to čuveno pitanje, munjevito i promptno dobacim ličnu kartu Ispitivaču i problem je gotov. Onda se vraćam u prirodno stanje relaksa i izražaja.
Situacija je  varirala od slučaja do slučaja: intelekta Ispitivača, temperamenta, obrazovanja…Naprimjer, nekad doživim gotovo zaprepašćeno „KAKO??!“ propraćeno takvom facijalnom ekspresijom kao da sam rekao da se zovem Krokodil, pa do onog „možete li još jednom ponoviti„, ili još sofisticiranije opcije „oprostite, nisam dobro čuo/čula, da li biste mogli reći još jednom.
Najfinija je verzija kad se Ispitivač izvini na pogrešno napisanom ili izgovorenom mom cijenjenom imenu 😀
Naravno, dalja komunikacija u ovom gradu je sasvim obična kao da se zovem Petar Petrović. Nema zaziranja, predrasuda i slično. Ovo je mnogo dobar grad…

I kao neko ko stalno nešto ispituje i istražuje, počeo sam razmišljati zašto se ime i prezime koje odstupa od uobičajenih imena jedne sredine tako teško pamti? Isključena su teško izgovorljiva imena ili imena u drugim kulturama sa kojim pomenuta sredina nema kontakt. Neka imena imaju svoju melodičnost i dikciju da je i normalno da se malo zapne (Engelbert Hamperdink  🙂  ), ali suštinski bi trebalo sa lakoćom pamtiti te dvije (ili tri) riječi. I zaključih da je stvar jednostavna.

Radi se o PAŽNJI, iliti koncentraciji 🙂

Ljudi ni sami ne shvataju koliko su isključeni iz sredine u kojoj su, pa makar to bilo najurbanije mjesto na svijetu ili najprometnije, naprimjer. Ogromna količina informacija kojoj je izložen pojedinac prosto budi neke mehanizme odbrane od prijema istih, pa ljudi se isključe da to i ne primjećuju. Trik je samo u tehnici slušanja. Slušanje nije jednostavna stvar, kako to na prvi pogled izgleda. Aktivno slušanje podrazumjeva mobilisanje više čula, i nije dovoljan samo dobar sluh. Pažljivo i aktivno slušanje će svakome pomoći da razumije ne samo druge već i sebe, pretvori komunikaciju od usiljene u normalnu, a samim tim i poboljša kvalitet odnosa između ljudi. Često zapažam da se ljudi uopšte ne slušaju iako su stalno zajedno. Žive instiktivno, a ne slušaju se.

Jedna od boljih varijacija mog imena je na slici 🙂 Autorka je dama koja radi u redakciji Radija Beograd 202 , koja je kreativno percipirala moje ime i prezime i tu umjetnost je ovjekovječila na ulaznici za festival u Domu omladine koju dobih na poklon od ovog meni dragog radija.

Onaj neko drugi

neko drugi.jpg
Gotovo da nema čovjeka koji u svom životu nije osjetio potištenost i ubogu tupost kad mu se jednom otvore oči i spozna da idol iz prošlosti, najčešće odrastanja i mladosti, odjednom pokaže neko novo mračno lice, sasvim drugačije od onog čiji šarm i lucidnost osvajaju, stapaju se u harizmu, otvaraju horizonte, traže nove vidike, smisao, povezuju to sa stečenim iskustvom, pa tako postaju uzori kojih se svako teškog srca odriče. Jer, najbolnija je tačka kad se osjeti da su te emocije, uvijek bolje i čistije – one rane i prve, bačene u prazno ili prezrene od onog istog u koga se vjeruje…Može biti prijatelj iz komšiluka, muzičar, pisac, glumac, bilo ko.

Uvjerenja su uvijek snažna i sladostrasna, uvijek bila idealizovana, jer su majstorski izbalansirane od briljantnih umova, koji zadržavaju dugo takav atribut, bez obzira što se, nakon skidanja maski, pokazala njihova mračna i čudovišna priroda. Nešto kao zaljubljivanje u osobu, koju opijenost u tom vremenu čini najljepšom i najboljom na svijetu, sve dok ne dođe onaj šokantni trenutak, bez zvuka i vazduha, i bez treptaja, kad se u grču shvati da je ta ljubav bila jedna velika i tragična zabluda.

Proživljavanje i preživljavanje je onaj dio života koji dolazi nakon. Sve zarbacane kocke i cigle se skupljaju ponovo, gradi se novi zid, ili se spaja razbijeni mozaik, ispitivaju se novi oblici, ovaj put sa zebnjom, a kod nekoga sa većom sigurnošću, i to sve od toga koji se anestetik odabere ili pilula za zaborav.

Nedavno sa promocije obogatih svoju zbirku nekrolozima Pilule protiv zaborava, koje objavi Teofil Pančić, čovjek koji neprestano tumara po stazama i putevima svoje duše, a ono ispadne na kraju da je ušao i u naša prostranstva i utabava tragove tamo gdje još nismo ni svjesni da je nešto ostalo ili se nešto dešavalo, i kad nam to izgura iza leđa, duboko se zagledamo i zamislimo nad tim katartičkim momentom koji dođe niotkuda nadohvat ruke.

Mislim na nas koji čitamo njegov opus i štiva.

Jedan Teofilov nekrolog je galantan  i viteški obračun sa piscem Momom Kaporom, kojeg Teofil ne uznemirava upokojenog ispod svoje humke, ali ne dajući mira njegovom duhu ,koji iz one dimenzije viri i posmatra koliko cvijeća neko donosi na grob. Umjesto cvijeća, Teofil Pančić je donio Momu Kaporu veliki nadgrobni spomenik, sa epitafom pod naslovom  „Eh, taj tvoj Momo“, na strani 110.

Između ostalog, Teofil kaže:“Momčilo Momo Kapor bio je godište mog oca Sretena. Ima ona životna dob, otprilike tinejdžerska, kad ti tvoj otac ni u čemu nije dobar, i šta god da čini, čini pogrešno. Bilo mi je, u toj magarećoj dobi, neverovatno da su Kapor i moj otac vršnjaci. Momo u džinsu, u džezu, u vinu, u Njujorku, u urbanom light veltšmercu jedne nove i drugačije osećajnosti, a moj otac u oficirskoj uniformi, ili u bezličnom civilnom odelu, tako običan i svakodnevan. Rodili su se zajedno, a živeli odvojeno: njihovi svetovi  kao da se nisu ni dodirivali. A kad bismo se nešto zakačili – uglavnom na bolnu temu šta će biti sa mnom – moj bi dobri i divni ćale ponekad nemoćno znao reći „eh, taj tvoj Momo Kapor“, kao da je odnekud baš u tom svom ispisniku dekadentu video koren moje neizbežne propasti i zastranjenja. Proći će od tada možda i tuce godina, doći će Mračna Vremena, i  ja ću se zateći usred jedne od onih besmislenih sinovsko-očevskih „političkih“ prepirki, pa ću jednom reći ocu „eh, taj tvoj Momo Kapor“. Jer, Momo je u međuvremenu nekako promenio stranu, i više nije bio taj moj, naprotiv, vratio se svetu očeva, a i to samo u tranziciji ka mitologizovanom svetu dedova, pradedova…I tako do Postanja.“

Cinik će reći „ništa naročito, obično razilaženje“. Ali, ja znam da to nije tako.

Pablo

Rezultat slika za pablo eskobar

Kišno sarajevsko popodne. Nebo se otvorilo u mlazevima, a ja sam čekao osobu sa imenom „Pablo“ neposredno ispod bazena Bentbaša, ili nadomak zgrade Vijećnica na izlazu iz Sarajeva.
Javio se putem Bla bla car, jer sam duže vrijeme učlanjen u zajednicu. Kaže da želi putovati u Beograd i da bi dobro bilo da stigne u pristojno vrijeme. Dakle, detalje smo dogovarali putem poruka mobilnih telefona.
Ja sam bio upravo stigao iz Mostara, i želio sam što više da budem u Sarajevu, što zbog odmora, što zbog posjeta rodbini, ali ovaj put sam se osjetio obaveznim da poštujem dogovoreno.
I pojavila se silueta ispred automobila. Ne znam kako je zaključio da baš njega čekam (bilo je dosta zaustavljenih automobila), otvorio vrata, pozdravio se i pokazao na svoju manju torbu. Izašao sam, otvorio prtljažnik i on je stavio svoje stvari. Na leđima je nosio gitaru i pitao da li može da je ostavi na zadnjem sjedištu.

Može.

Krenuli smo. Pablo je mlad čovjek, 23 do 25 godina, duge kose i brade. Podsjeća na momke iz Creedence Clearwater Revival iz onog dobrog starog vremena. Španac je, student političkih nauka, stacioniran trajno u Pragu, i tako, putuje svijetom valjda iz hobija.

Rekao je da je iz Salamanke. Ja sam mu odgovorio da mi je čast da vozim nekoga iz tog grada. Zapanjio se kad sam rekao da je to jedan od gradova gdje je ponikao jedan od najstarijih univerziteta u Evropi ( mislim da je samo Verona u Italiji starija), otvorio usta od čuda kad sam mu rekao da znam ko je Miguel Unamuno, i ukočen slušao kad sam mu ispričao istorijski događaj kad je hrabri filozof ustao sam protiv Frankovih fašističkih falangi i njihovih pristalica.

„Od Slovenije, Hrvatske, preko Bosne me samo pitaju o španskom fudbalu. Ja mrzim fudbal, to je zanimacija ovih bogatih, a samo si mi ti pričao o Salamanci“ – reče Pablo kroz smijeh, i moram priznati da mi je to bilo jako drago.

Pablo je obrazovan čovjek. Odmah smo se našli na zajedničkim idejama anarhizma i marksizma, svjetske politike, ekonomije, filozofije, filma, muzke i opšte umjetnosti. Šta reći osim da je to darovit čovjek iz Evrope sa kojim možeš da pričaš bilo šta.

U našim pričama je vrijeme prošlo vrtoglavo brzo vozeći se kroz istočnu Bosnu. Izbili smo na granični prelaz Zvornik, izlaz iz BiH. Mi smo se toliko zapričali da je službenica na granici držala čitav minut naša dokumenta kroz šalter da ih uzmemo, a da nismo ni primijetili. Vidio sam osmijeh na njenom licu…

A onda dolazi ulaz u Srbiju.

Pružili smo dokumenta graničnom službeniku, koji je ćutao jedno vrijeme i čitao podatke, a onda uzviknuo:“ PABLO ESKOBAR!“
Odmah se pojavilo 4-5 policajaca, okružili auto, zapovjedili da parkiramo u stranu i da izađemo iz auta. Mislio sam da je u pitanju rutinska provjera, ali oni su naredili da uzmemo lične stvari i odnesemo pred njihove prostorije. Kad smo to učinili, prvo su uveli Pabla i nije izlazio već pola sata.Pomislio sam da sam vozio čovjeka koji je pod potjernicom ili nalogom za hapšenje.
Pablo je izašao. Pozvali su mene da unesem stvari. Počeo je pretres. Sve živo, od džepova do najsitnijih detalja u torbama. Uz detaljan pretres su frenetično ponavljali pitanja „odakle dolaziš“, „gde živiš“, „kako si upoznao ovog tipa“, „da li je tvoj auto“ i sl.
Tu sam čuo i dobio svojeušno i dva najgluplja pitanja vezano za tu situaciju:“I ti si ga tek tako primio i povezao u Beograd??? (Kao da vozim medvjeda…) „Kako vas dvojica razgovarate??? (—–)
Sjećam se da su baterijskom lampm zavirivali u Pablovu gitaru, pokušavali razbiti njegovo perkusiono ritmično jaje, sumnjajući da je u njemu ko zna šta. Bilo je, generalno govoreći, tragikomičnih situacija koje je nemoguće opisati.

Nakon čitave operacije su nas ostavili na miru izgovarajući dvije rečenice izvinjenja. Sve u svemu, taj pretres je trajao oko sat i po. Bilo je oko 10 sati uveče kad smo došli na taj granični prelaz u Zvorniku. Nakon generalnog pretresa Pabla i mene, i detaljnog pretresa automobila, mi smo ušli u Srbiju pola sata prije ponoći. Kiša je svo vrijeme nezaustavljivo i snažno padala.

Ćutali smo nekoliko minuta, a onda me Pablo pitao:“Misliš li da su ovi ljudi rasisti i ima li u vašoj zemlji rasizma?“. Počeo sam se smijati i rekao mu:“Ne mislim tako. Ovi policajci boluju od bolesti koja se zove g-l-u-p-o-s-t, i teško je izliječiva“. Onda se i on počeo smijati.
I nastavili smo našu priču probijajući se kroz kišnu noć od Loznice preko Šapca i dalje. Pričao mi je kako su ga ispitivali kad su mu u pasošu našli meksičku vizu. On im se izvinio za meksičku vizu, jer nije znao da je to u Srbiji zločin  😀
U jednom trenutku sam ga pitao da li se osjeća da je prošao torturu, jer sam čuo da su više puta izgovarali frazu „ESKOBAR“.
„Imaš pravo da u Beogradu obavjestiš svoju ambasadu“- rekao sam.

A on odgovara: „Moje prezime je ESKOBAR“.

I tek onda mi je postalo sve jasno. Granična policija je nasrnula na nas, jer je pročitala u dokumentu ime Pablo Eskobar.

Došli smo u Beograd daleko iza ponoći. Odvezao sam ga na Dorćol i, opraštajući se, zagrlili kao najveći prijatelji, kao da se znamo cijeli život.

I tako, taj isti život piše svoje male drame. Možda se ne bi zvao tako da nas ne podsjeti da smo samo obični ljudi, bez obzira ko smo, šta smo, i kojim jezikom govorimo,

Stvor

Rezultat slika za Stvor

Film iz 1982 godine se zove Stvor (The Thing). Režirao Džon Karpenter, glavna ulog Kurt Rasel i tako dalje…Slavna horor priča iz onog vremena koja vrijedi da se pogleda i danas.

Ali ja ne bih da pišem o Stvoru iz filmske priče, dakle fikcije, već o pravom Stvoru koji se može naći u stvarnom životu i na jednom vrlo dostupnom mjestu. I priča ide ovako…

„Inkluzija je zarazna bolest koja upropaštava školski sistem“ je otprilike stav okoštalih, anahronih spodoba koji se jedino u ovom društvu snalaze u postojećem sistemu kao nastavnici ili tobožnji pedagozi. Jedna užasno sputana manjina među njima, nema načina ni plana da promjeni čudovišni i opskurni školski program, prevaziđen i prezren od djece, mladih, rijetkih slobodnomislećih ljudi, roditelja koji moraju poslati svoju djecu u takve škole i među takve terminatore, koji su idejno otprilike tamo u 19. vijeku i rovovski brane svoje autoritete, jer su im, valjda, jedino oni preostali da se iživljavaju nad djecom u školi u žaru svoje neiživljenosti…To su, znači, otpaci nekadašnjeg YU školskog programa kog se još sa nostalgijom sjećamo.

Ponoviću, otpaci.

I tako, običan školski dan je sudbinski poslao mog Tarika u tu učionicu da upozna Stvora, onog iz Karpenterovog filma (vidi sliku!), stvarnog i najstvarnijeg, inkarniranog u biće kome je opis posla predavač (nastavnik) njemačkog jezika u osnovnoj školi „Dositej Obradović“ na Voždovcu, ulica Todora Dukina.

Mjesto zbivanja – Beograd.

Dobri mali Tarik je, igrom sudbine, ostao sam u toj učionici gdje je Stvor imao svoj ritual naricanja die deutsche Sprache djeci petog razreda, koja se opredjeliše za učenje vrlo značajnog jezika. Ritual naricanja je najpreciznija forma predstavljanja slike tog časa, pošto iz iskustva znam kako izgledaju profesionalno odrađeni časovi njemačkog jezika. Ritual naricanja se, ukratko rečeno, svodi na mantranje nekoliko fraza na njemačkom jeziku, uz stravično pištanje i vriskanje Stvora, koje samo liči na zmijsko, a zapravo je „stvorsko“, samo sebi svojstveno i samo Njemu.

I tako, dok sam ja bio odsutan iz učionice, Tarik je u toku Rituala Naricanja, odšetao do prazne stolice Stvora i jednostavno sjeo u nju. Treba li da napišem da dijete koje ima autizam ne shvata tu užasnu školsku hijerarhiju cementiranu od prije 100 godina, gdje je dijete uvijek poniženo, potlačeno i u pravolinijski red ugurano?

Vjerovatno je Stvor osjetio „agresiju“ tim činom sjedanja, djeteta koje ne razumije, u tu stolicu. Stvor je i nazvao taj momenat „agresivnošću“ pred cijelim razredom. Psihološki gledano, Stvorovi i ostala Čudovišta uvijek moraju imati bazu odakle polaze. Sjećate li se toga iz mitova, bajki, saga i filmova? E, u ovom slučaju ta baza je bila ta stolica, vlasništvo škole, društveno vlasništvo, a ipak Stvorova.
Zmijski pisak, illiti vrisak, je naredio da se Tarik udalji iz učionice i sa časa. Našla se tu osoba koja je bila Tarikov lični pratilac, i kojoj je to bio prvi radni dan. Vjerovatno je pod otrovnim plamenom Stvora reakcija bila spontana. Tarik je  izveden iz učionice, a da ,jadnik, nije ni znao ni šta se dešava.

Onda sam se vratio ja lično. Tu priču…heh… ne bih da pričam  🙂

Idem sad opet na filmske sage. Jeste li pratili serijal „Drakula“ i zapamtili ko je najveći njegov neprijatelj?

Naravoučenije je da umjesto Pokemona lovite Stvorove, i čuvate svoju djecu. Svuda su oko nas, stvarni i opipljivi.

I jako gadni.

Budite Abraham Van Helsing. Ili Blejd. Svejedno.

 

Seobe

Čovjek po svojoj prirodi stvari ima želju da sazna sve o nepoznatom, bilo da se radi o Kosmosu, prirodnim pojavama i fenomenima, ali i o društvenim događajima koji se odvijaju pred njegovim očima. Ta želja bi se mogla nazvati „težnja ka predvidljivim“, jer spoznaja nečeg što tek dolazi uspokojava ljudsko biće i oslobađa ga neprijatnog osjećaja strepnje.

Dobar dio svijeta danas posmatra dramatičnu migraciju stanovništva sa Bliskog Istoka ka Evropi. Hiljade sekvenci, situacija, slika, snimaka, intervjua, analiza kruži nevidljivom medijskom džunglom i ljudi pokušavaju shvatiti šta se dešava. I onda imamo pozicioniranje na raznim stranama od kojih su (na sreću) dominirajući oni koji pokazuju saosjećanje prema hiljadama beskućnika koji dolaze iz nekog drugog svijeta u Evropu, zatim onih koji vide opasnost od masovnog dolaska nekog naroda sa kojim nikad kulturološki nije bio u kontaktu i vodeći se tim osjećajem izražavaju strah, a takodje postoje i oni koji samo iz svojih razloga izražavaju mržnju prema svakom različitom čovjeku, vodeći se valjda uvjerenjem da taj neko sa strane ne smije uopšte biti u njegovoj blizini.

Postoje i oni koji bi se nazvali „posmatrači“ bez stava, zatim „nezainteresovani“, i tako dalje.

Ja bih sebe nedvosmisleno svrstao u prvu pomenutu skupinu i tipičnog primjerka koji želi da zna šta se dešava ovog trenutka dok hiljade i hiljade ljudi dolaze. Pa da pokušam dokučiti…

Rat u Siriji je nedvosmisleno surova bitka između više frakcija koje su zapale u jednu šahovsku pat situaciju, kad nijedna ne može da savlada one druge, ali i čvrsto drži svoju poziciju. Izvještači u medijima nam obično ispiraju mozak da se tu radi o borbi ideologija što vjerskih, što političkih na tom dijelu svijeta. Međutim, obični ljudi širom svijeta pretpostavljaju da se radi o geostrateškoj borbi dvije dobro poznate supersile koje vladaju planetom, što bi u neku ruku i moglo da bude tačno. Oko prevlasti na tom prostoru su zainteresovana isključivo ta dva moćna „igrača“, podržani svojim satelitima državama saveznicama.

Ako posmatramo ratove i regionalne sukobe poslije Drugog svjetskog rata vidjećemo da ih je bilo uvijek počevši od Bliskog i Srednjeg Istoka, Dalekog Istoka, sukoba u Africi, revolucija u Južnoj Americi. Takodje, te sukobe su pratile velike migracije i preseljenje stanovništva uključujući i sukob na Balkanu u bivšoj Jugoslaviji. Bez obzira na sve strahote nekako je ipak preovladavao osjećaj da nije izgubljena kontrola nad situacijom u zemljama koje okružuju te sukobe.

Danas se zahvaljujući brzini protoka informacija stiče utisak jednog nekontrolisanog haosa koji se proteže linijom Sirija – Balkan- Srednja Evropa, mada ne mislim da je uopšte tako. Matematički gledano, odnos 300 i više miliona Evropljana naspram pridošlica iz Azije (kažu i Afrike) kojih je 200 ili 300 hiljada, pa neka ih bude i višestruko više, ne znači mi kao remetilačka „bomba“ koja bi mogla poremetiti evropske tokove ili tekovine, kako god da se uzme. Više mi liči na kolektivni egoizam država Evrope koje ne mogu da se dogovore o osnovnoj ljudskoj vrijednosti – humanizmu, tj. kako će  i koliko svako od njih preuzeti tereta da pomogne nesrećnicima koji su napustili svoje kuće i uputili se u neki novi život hiljadama kilometara dalje.

Druga važna stvar o kojoj se malo govori, ili možda govori ali se sklanja u stranu činjenica da je uzrok migracija ovog obima žestok potres kapitalizma kao poretka. U glavama ljudi se obično na pomen kapitalizma pomisli na novac ili na velike kontrolisane količine novca, a zaboravlja se da je rat takodje posljedica kapitalizma kao i fakat da je rat i biznis, odnosno stvar bez koje kapitalizam ne bi postojao.

Pojednostavljeno receno, sve te frakcije tamo negdje na Bliskom Istoku, vlade ili militantne organizacije su „biznis projekti“ investitora što sa Zapada, što sa Istoka, i da je taj rat za teritorije svojevrsno osvajanje trzista. Malo je čudovišno nazvati ratove ekonomskim kategorijama, ali oni to zaista jesu i svijetu kakav je danas.

Neko ko dubinski istražuje društvene fenomene mogao bi da uoči neke faze: prvo globalizacija i multikulturalizam, pa velika svjetska ekonomska kriza, onda eksplozija sukoba, ratova i revolucija, pa do sadašnjih masovnih seoba i migracija. Pitanje je – šta je sledeće?

Ono u čemu bih volio da  potpuno griješim je osjećanje ili utisak da se radi o planiranom i potpunom raščišćavanju tog prostora od civila, gdje će ostati samo vojske kao na nekom zamišljenom poligonu gdje će se odigrati Velika Bitka, kao u srednjevjekovnim sukobima ili onim kasnijim o kojima smo učili u istoriji. Ova bi po obimu trebala nadmašiti sve one druge o kojima smo učili, i po zastrašujućim razmjerama destrukcije i razaranja i konačnoj prevlasti jedne sile naspram druge.

To je ono kao kad u masi počne tuča najjačih. Odjednom se stvori gužva i otvori čist prostor, zamišljeni ring odakle nema izlaska do konačnog poraza onog drugog.

Create a free website or blog at WordPress.com.