Kažnjenik (treći dio)


Prašnjavim putem, na određenim dijelovima veoma oštećenim i prekopanim, grabila je Breda TP32, treskajuća smrt ili mrtvački kovčeg na točkovima, kako ju je obično nazivao Mateo. Loša konstrukcija i amortizacija na preprekama su dovodile u stanje agonije onoga ko se vozio u ovom kamionu.
U vojnu radionicu u Kastelmauro su stizali u beznadežnom stanju sa svih frontova, deformisani, jedva pokretni, a najviše sa “mrtvim” motorima, dovučeni tenkovima ili nekim samohodkama, da bi se osposobili za ponovnu vožnju. Ovaj kamion je bila jedan od poslednjih popravljenih i , eto, Lorenco, Mateo i nesrećni Bernardo su bili putnici ka jugu, Kalabriji, ili Siciliji, kako je rekao poručnik Moreti, sa ubjeđenjem da je ostrvo još u rukama italijanskih snaga, iako su vijesti sa krčećih radio stanica govorile da su se britanske i američke jedinice utvrdile na Siciliji.

Lorenco se u mamurluku prisjećao protekle noći. Kao nestvaran događaj, koji se dešavao nekome drugom. Prolazile su slike Osvaldove krčme, pjesme, Frančeskinog lica, graje, galame, viceva… To je bilo prije nekoliko sati, a izgledalo je tako daleko, kao da se desilo prije 10 dana. Nije zamjerao Mateu. Prosto se desilo. Složio se pogrešan raspored momenata koji čine dobar ishod. Poručnik Moreti se vratio od Klaudije vrlo rano, baš kad nije trebalo i baš u času kao da je tempitao vrijeme da svojim prisustvom promijeni nečiju sudbinu. Vjerovao je dobrom Mateu, koji je pratio Moretijeve navike, ali desilo se. Više se nije moglo nazad.
Sinoć je Moreti teatralno sjedio na stolici ispred njih, mračno ih posmatrajući, praveći teatralnu tišinu od gotovo nekoliko minuta, a zatim spustio noge sa stola, izvadio cigaretu, zapalio je na svijeću i dunuo dim u pravcu Lorenca i Matea.
“Ujutro idete na Siciliju”, kratko je rekao.“Tamo su potrebni momci od akcije, a vi jeste”, dodao je sarkastično.
Zatim je izašao, snažno lupivši vratima spavaonice.
U tišini Lorenco i Mateo su našli svoje krevete, bez riječi legli, gutajući olovan vazduh koji se nadvio tog trenutka nad njima. Sicilija. Znali su šta to znači. Kažnjenici su.

“Osjećaj kažnjenika je kompletan onog trenutka kada autoritet nametne takav osjećaj onome ko je tako označen. Dok se označen god osjeća slobodan u svom ukupnom postojanju, bez obzira na upiranje prstom drugih, on to nije. Kažnjenik se postaje samoubijeđenjem, prihvatanjem svih tih kažiprsta koji nišane u tebe i nijemo saopštavaju “kriv si”. I kad ponestane otpora, snage i svijesti da se odupremo i prihvatimo “kriv sam, pa šta”, onda postaješ kažnjenik. Stvoriš sliku o sebi istu kao što tvrde tužitelji.”
Sa tim mislima Lorenco je utonuo u san.
💢
“Ustajanje! Na noge!”, prolamao se kreštavi glas poručnika Moretija.
Lorenco je grozničavo ustao, zgrabio odjeću i počeo da se oblači. Za par minuta je bio u stroju koji su napravili vojnici u spavaonici. Moreti je stajao ispred svih, raskoračen, mračan i opasniji nego ikad.
“Danas imamo junake koji će braniti čast Italije u ime nas” kreštavo je započeo poručnik Moreti. “Naša tri junaka imaju više smjelosti od drugih među nama”, nije mogao bez cinizma, “Tako da će Mateo, Lorenco i Bernardo da se pridruže našim hrabrim vojnicima na Siciliji već tokom ovog dana na prvoj liniji fronta odbrane Italije”, završio je Moreti u dučeovskom maniru svoju predstavu komandujućeg.
Bernardo je slučajno zaspao na straži nakon napornog dana, tako da je i on postao kažnjenik koji se pridružio Lorencu i Mateu. Moreti je u svojoj izopačenosti rigorozno kažnjavao svaki prestup. Pričalo se da je povučen iz Egipta, jer je u jedinici pucao i ranio dva svoja vojnika iz nekog banalnog razloga.

Spremili su za manje od 15 minuta.

U najvećoj brzini i sa mamurlukom u glavama, Lorenco i Mateo su spakovali svoje stvari u rančeve i veće vojničke torbe. U pometenosti Mateo je skoro zaboravio svoju zelenu torbicu sa papirima i čuturicom. Zgrabio je u zadnjem momentu, uskočio u kamion, koji samo što nije krenuo. Lorenco je sjedio na drvenoj klupi, držeći u ruci pušku, čvrsto je stežući, kao da se moli ili traži grčevito da sam sebi potvrdi da je ovo stvarnost. Nije stavio kapu, a graške znoja su mu već od samog jutra klizile niz čelo.
Mateo je sjeo preko puta njega, pokušao da mu nešto kaže, međutim Lorencov pogled mu je nijemo odgovorio “sve je u redu, nije moglo drugačije da bude”.

Bernardo se naslonio na stub od arnjeva u unutrašnjosti rasklimanog vojnog vozila i izgledalo je da jedva čeka opet da spava čim krenu. Za njega je, izgleda, bilo sve normalno, dio plutajućeg i plivajućeg života, ne postoje nedaće i teškoće, postoje samo pokreti i promjene.
“Kako je biti dobro Bernardo u ovim trenucima”, pomisli Lorenco.

Krenuli su.

“Bredu” je vozio mlađani i temperamentni Salvatore. Vozilo je bukvalno odskakalo od tla, tako da ni hladnokrvni Bernardo nije mogao da spava. Samo bi promrmljao u bradu neku psovku u znak nezadovoljsta i usmjerio pogled u prazno. Mateo je iz svojih papira izvadio mapu. Proračunao je da će ovaj pakao od vožnje trajati oko desetak sati, sa odmorima, koji će biti potrebni čak i mladom Salvatoreu, bez obzira koliko volio taj volan. Procijenio je da moraju ići sjeverom pokrajine Kampanija, pošto bi bilo rizično spustiti se blizu morske obale. Neprijateljske topovnjače su vrebale iz daljine na sve što se kreće, a moguć je bio i iznenadni napad nekog izviđačkog aviona.

Sigurnije je kroz kontinent, pomislio je i vjerovatno je Salvatore dobio takvo naređenje.

Lorenco je i dalje stezao pušku, odsutno gledajući gust oblak prašine koji je ostajao za njima. Razmišljao je o Frančeski. Pred očima mu je bio njen osmijeh, njen radoznao pogled dok je pevao svoju pjesmu sinoć. Polako je shvatao da je moralo sve ovako da bude. Kad se desi nešto prelomno lijepo u srcu osobe, neminovan je drugi događaj koji će zapečatiti to lijepo u riznicu uspomena. Zato ljudi vole uspomene, pišu o njima, prepričavaju ih. Ostaju ovjenčane lovorom, kao blago duše koje joj daje vrijednost i smisao postojanja.

“Mogli smo svratiti do Napulja”, do njega je dopro Mateov glas i izbacio ga iz razmišljanja. Pokušao se nasmiješiti. Znao je na šta Mateo misli, na njihovo zadnje putovanje u napuljsku luku, ludovanje po kantinama i barovima i udvaranje zgodnim krčmaricama. Koliko toga se nakupi u ovom životu, a da to tako lako potiskujemo i zaboravljamo. Kao da se dešava nekom drugom, a mi slučajni nosioci i svjedoci tih događaja, filozofski zaključi Lorenco.
“Plašim se da bi nas Salvatore sunovratio u more”, odgovori mu poluozbiljno. A Salvatore je vozio sve brže i brže, kao da kamion priprema za polijetanje.
💢
Odjednom je vozilo stalo. Sva trojica su se pogledali međusobno. Izgubili su pojam o vremenu, jer na vrelom avgustovskom popodnevu i ne računaš vrijeme, već samo željno očekuješ noć i spasonosnu svježinu. Sa zadnje strane se pojavilo skoro razdragano Salvatoreovo prašnjavo lice.“Hajde, ljudi, izađite da malo predahnete i da uživate u pogledu”
Iskočili su iz kamiona i sva trojica su se kao po komandi uhvatili za leđa. Ukočenost od tvrde klupe i neudobnog vozila je sasvim očekivana. Lorenco se osjećao kao kažnjenik u pravom smislu riječi, mada bi Mateo opet našao razlog da ga opovrgne u njegovom ubijeđenju. Samo na kratko je pomislio na to, a onda mu se srce i duša ozarili vidjevši prizor pred sobom.

Pred njima se pružala duboka nizija a negdje na horizontu naslućivalo more. Avgust nije žalio prirodu, osušivši travu i vegetaciju, ali otvoren pejzaž, ukrašen oazama gustog rastinja i šumaraka se prostirao daleko i daleko. Nekakav osjećaj ljepote života se opčinjeno usidrio u Lorencu posmatrajući sve ovo. Na trenutak je osjetio slobodu. Kažnjenik se povukao, a radost ovozemaljskog je plijenila njegovu svijest.
“Kalabrija”, tiho kao za sebe je rekao Mateo. Bilo je to kao nešto sudbonosno, samo u toj jednoj riječi. Spojeno predskazajuće sa osjećanjem divljenja prema niziji koja se pružala kao dar Svevišnjeg.
“Kako da ranije nikad nismo bili ovde…?” više za sebe je pitao Lorenco.
Stajali su tako u tišini i posmatrali kraj ispod sebe, kao da bi riječi pokvarile sav taj utisak koji se utkao u četiri čovjeka koji su tuđom voljom krenuli u nepoznato i zaustavili se na ovom brežuljku.

Idemo!”, iz misli ih pokrenu Salvatoreov piskutav glas. Dečko nije mogao da miruje, on bi samo da vozi. Moreti nije slučajno odabrao njega da odveze kažnjeničku trojku, jer je znao da će se Salvatore brzo vratiti nakon što ostavi Lorenca, Matea i Bernarda u Gambariji, malom naselju na samom jugu Apenina, smješteno između tri niska planinska prevoja.

Gambarija je bilo komandno mjesto italijanske odbrane Kalabrije i polazna tačka rasporeda vojnih jedinica duž svih odbrambenih linija prema Siciliji, koja je već bila zauzeta. Nekako se osjećao u vazduhu pad Italije, nije bilo dovoljno ni motiva ni snage da se zadrži najezda saveznika koji su se već iskrcali na evropsko tlo. Mateo je to čuo od jednog profesora nedavno, koji mu je to u povjerenju rekao, plašeći se da bi mogao biti uhapšen zbog demoralisanja stanovništva. Mateo je imao utisak da je profesor vrlo inteligentan i da se nije trudio da bude senzacionalan i ubjedljiv, već je smireno i razložno rekao šta misli.
Kada je pričao o tome Lorencu, Mateo je shvatio da ga ovaj ništa ne sluša i kao da ga ne zanima sudbina Italije, kao da se radi o Indiji, a ne zemlji u kojoj žive. Nije mu zamjerao, jer je Lorenco duboko živio svoj unutrašnji život i nisu ga zanimale previše promjene ovog svijeta.

Još je sunce bilo na horizontu kada se “Breda” zaustavila u Gambariji, ispred štaba odbrane. Prošli su sva četvorica kroz žicom ograđen prostor i zaustavili se pred nevelikom barakom na kojoj je pisalo “Komanda”.
Mateo je pomislio da izgleda ovako čistilište i prolaz sa ovog svijeta u nekakav drugi. Iza ovih vrata će se odrediti sudbina njih trojice. U samom naselju i oko komande je vrvilo od vojnika i svi su bezglavo jurili za nekim poslom.
U daljini se čula potmula tutnjava.
Ušli su u baraku. Predstavili su se mršavom i ozbiljnom oficiru sa prodornim očima, oštrim crtama lica i dubokim ožiljkom na licu. Uzeo je depešu koju mu je pružio Salvatore, ćutke pročitao, pogledao kroz prozor kao da traži odluku iz njega. Onda se naglo okrenuo i rekao Salvatoreu:”Momče, ovu dvojicu ćeš da voziš na brdo Orti kod samostana” istovremeno pokazujući na Lorenca i Matea. “Iz skladišta uzmite što više protivavionske municije. Ne štedite sanduke. Gadovi će napasti sigurno ujutro, prije same zore. Kao oni njihovi Indijanci. Juče smo na brdu izgubili 18 vojnika. Biće pakao gore, ali nema povlačenja. Sa Ortija branimo moreuz od njihovih marinaca koji će za tili čas da pređu sa Sicilije na kontinent. Jasno?”
Jasno”, odvratio je Salvatore svojim čudnim glasom.
Lorenco se opet osjećao kao kažnjenik. Mršavi oficir mu se čak nije ni obratio, ni podobnije pogledao.
Krenuli su ka izlazu i otvorili vrata, kada su čuli glas oficira:“Ti ostaješ”, pokazujući na Bernarda “treba mi neko za stražu u štabu”.
Mateo i Lorenco su se munjevito pogledali i prvi put od sinoć im je istovremeno došlo da se glasno nasmiju. “Bernardo je dobio popravni, izgleda,” skrivajući osmijeh pomisli Lorenco.
Izašli su iz iz barake i krenuli prema skladištu. Noć je već pala. Blagi osjećaj jeze je prošao kroz Lorencovo tijelo. Ne, nije bilo od svježine noći. To je bilo od nečeg drugog… nije mogao sebi objasniti. Bilo je kao predskazujuće osjećanje, ali je izbjegavao da to sebi prizna. “Previše toga se desilo od juče, pa moj um svašta izmišlja i zamišlja”, pokušao se ohrabriti.

Utovarili su sedam velikih sanduka municije u kamion i krenuli ka brdu Orti. Nakon 15 minuta su stigli kod samostana. Izgledao je zaštitnički, a istovremeno sablasno. Na jednom od malih prozora Lorencu se učinilo da gori neka svijetlost. Produžili su dalje i nakon sto metara zaustavili se kod ukopanog tenka sa protivavionskim mitraljezom na lafetu.

Izašli su, i ponovo je Lorenco osjetio ono čudno strujanje kroz tijelo, gledajući tenk ukopan u grudobranu. “Ne brinite, Sveti dusi će vas čuvati”, čuo je iza leđa čudno smiren glas. Okrenuo se i ugledao niskog, debelog podoficira, uredno začešljanog i obrijanog, što je čudno za vojnika na prvoj liniji fronta. “Tamo je crkva, vidite, netaknuta. A banditski avioni istresaju tone bombi na ovo brdo. Dakle, preživjećete. I tamo u samostanu ima živih duša.”

Lorenco i Mateo su ga zbunjeno gledali. Kao dječaci, koji su zalutali u pogrešnu bajku. Nisu znali šta da odgovore ili da pitaju malog punačkog podoficira. Vidjevši to, podoficir ih upita:“Imate iskustva sa ovim?” bradom pokazujući na ukopan tenk. “Da, da”, istovremeno su odgovorili Lorenco i Mateo.
“Onda, istovarite municiju i pripremite je za dejstvo”, opet smireno reče podoficir i nestade kao duh u noći.

Teturajući se preko izrovanog terena, kanala, rovova i kamenja došli su do kamiona. Salvatore im je pomogao da ostave sanduke pored samostana, a onda žureći, kao bojažljivo dijete u krađi, uskočio u kamion. Odmah je upalio mašinu, snažno dodao gas, nešto im doviknuo, ali zbog buke motora nisu uspjeli da čuju šta. Munjevito je okrenuo kamion i uz buku i tutanj se uputio nazad prema Gambariji odakle su i došli.

Ostali su sami. Prvi put od sinoć od kada su se vratili iz Osvaldove krčme.

“Evo nas na početku”, reče Mateo, otvori torbu izvuče čuturicu i povuče osrednji gutljaj ljute rakije. “Hoćeš?”, upita Lorenca pružajući mu flašu.
Lorenco je odmahnuo glavom. “Imamo posla”, odgovori. “Hajde da ovo prenesemo na položaj”
Sanduci su bili očajno teški. Lorenca su boljela leđa, noge i vrat. Pomislio je na trenutak da ne bi mogao nikako ovo izvesti sam. Nakon pet sanduka, pogleda Matea i reče:“Ne mogu više… dosta je ovih pet. Ova dva neka ostanu za sjutra.”
“Ako dočekamo sjutra” zloslutno promrmlja Mateo
“Neko hoće…” izletje iz Lorenca misao. Ne znajući ni sam zašto je to rekao, ne znajući ni sam šta to treba da znači i ne znajući kako se desilo da kaže ono što ne želi.

Ćutke su napunili mitraljez, postavili redenike. Zagledaše se duboko u noć i svjetla naselja ispod sebe, u zaliv gdje je u mraku zjapilo more i osluškivali sablasne povremene pucnjeve tamo na Siciliji.
Gledali su ostrvo ispred sebe, želudac im se stezao od njegovih neprijateljskih obrisa, jer su znali da je tamo Smrt i da vreba prema njima. Bili su na prvoj liniji. Kažnjenici. Nije bilo nikakvog ponosa i osjećaja junaštva, već osjećanje dva čovjeka, dva bića, pritjerana tuđom voljom uz sami zid smrti i čekali na liniji Ničega.

Lorenco je na trenutak pomislio da je čeznuo prošle noći u ovo vrijeme za Frančeskinim pogledom, osmijehom i gestom. Samo noć ranije. A šta sad želi, za čim sad da čezne?
Samo da ova noć zauvijek traje i da se ne pojavi ta smrtonosna zora. Nikad da se ne pojavi.

Noć je mogla da počne…

(nastaviće se)

| Komentariši

Navigacija članaka

Vaš komentar :

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

Create a free website or blog at WordPress.com.

%d blogeri kao ovaj: