Author Archives: Fadil Jonuz

O samopomoći

 

self-help

 

Uvjerenje i svijest o uzajamnoj pomoći su vjerovatno stari koliko i ljudsko biće. Nije teško zamisliti da su i u praistorijsko doba ljudi pomagali jedni drugima svakodnevno, recimo kad su nešto gradili, lovili ili se, pak, nalazili u opasnim situacijama kad je pomoć pratioca bila dragocjena u smislu opstanka i spašavanja nečijeg života.

Kasnije je uzajamna pomoć kroz etiku postala obavezna. Dakle, davanje pomoći je postala standardizovana aktivnost. Ako neko nije bio spreman pomoći, postao je na neki način stigmatizovan kao neko ko je „bezdušan“, ili jednostavnije, sebičan.
Da li je to ispravan princip, o tome se da prilično dugo raspravljati ako se postave duboka vrijednosna pitanja koja će otvoriti još mnogo drugih pitanja, staviti dosta činjenica na preispitivanje, pa čak dovesti u pitanje da li čovjek ispravno razumije svijet u kome živi.

Ovde je riječ o samopomoći, ili akciji koja se preduzima da bi se ljudsko biće izvuklo iz određene situacije oslanjajući se samo na sebe i svoje resurse. Otprilike izgleda kao prepuštenost samom sebi u trenucima duboko narušene životne ravnoteže. Neko će reći da i samopomoć ima tu duboku vremensku ukorijenjenost, ali nije tako…Kad čovjek reaguje odbrambeno, najčešće je to refleksivna aktivnost.

Nije mogao taj impuls ostati tako prepušten slobodno u vakuumu življenja. Refleks odbrane je imao nekontrolisanu dinamiku, pa ga je valjalo ukrotiti i pretvoriti u praćenu misaonu aktivnost, koja će se na neki način svjesno uključivati, i biti kontrolisana od samog nastanka stimulansa koji izaziva problem i izbacivanja iz ravnoteže subjekta.

I pojavili su se savjetnici, gurui, kouči sa svojim knjigama. Upali su na scenu samouvjereno, glasno i sa pravilima u rukama (čudno je kako se ljudi povinuju pravilima, čak i kad nisu zvanična i kad se od njih to i ne traži, već ih u potpunosti poštuju.)
Malo je onih koji su dokučili da samopomoć isključuje ulazak bilo koga u vlastito životno polje. Ako neko daje savjete o samopomoći, to je praktično uzajamna pomoć, šematski označen prostor „kuda, gdje i kako“. Malo tu ima objašnjenja o tome šta se u stvari događa, kao ni objašnjenja da je čovjek sam u tome i da mora sam djelovati. Uglavnom, tu je sve predstavljeno kao linearan proces, da postoje šeme po kojim se čovjek nađe u najvećem broju situacija i da je dovoljno savladati pravila kretanja kroz te životno mapirane šeme do konačnog razriješenja problema.

Ali, nije tako.

Odlučiti se na samopomoć je slično kao kad ronilac ide u dubinu mora sa namjerom da istraži morsko dno. Imate kiseonik, opremu, nekoga ko ostaje daleko gore, a sve drugo zavisi od vas… Ne znate šta vas dole čeka osim onoga o čemu ste čuli. Kad se spuštamo u dubinu, sve je tamnije i dolazi prostor koji možemo osmotriti samo ako ga osvjetlimo.

I tu smo sami.

Nema pravila šta ćemo vidjeti na određenim dubinama, iako postoji mogućnost onoga što nam je neko rekao.
Možda ničega ne bude. A možda i dosegnemo i samo dno mora…ali, ne vidimo ništa, ili vidimo nešto što nikad nećemo znati objasniti kad se vratimo na površinu.

Advertisements

Možda ću pisati i o tome

fehta

Fehta jeste grad u Donjoj Saksoniji, ali oni koji su imali rđava iskustva sa Njemačkom znaju da se tamo nalazi zatvor za izdržavanje kriminalnih djela, od onih lakih, pa bogami, i onih najtežih – da ih ne nabrajam.
U tom gradu, tačnije, u tom zatvoru se nađoh „Anno Domini “ 2000 godine, negdje početkom te godine, ako me sjećanje ne vara.
Starinski zatvor, sa debelim zidovima od nekoliko metara, beskrajnim žičanim ogradama i visokim zidom, sa bezbroj hodnika sa rešetkama, eto tako otprilike je ostao u mom sjećanju prije 17 godina. Bio je uredan, ali nekako…klasičan, monumentalan. Dok sam boravio tamo, čuo sam od nekih štićenika (kolega zatvorenika) da je to bio i čuveni Hitlerov zatvor. Ali, nisam se do današnjeg dana bavio njegovom istorijom. Valjda, čovjek želi da zaboravi teške trenutke, pa onda gura u podsvjest to proživljeno, pa i svaki detalj koji se tiče toga.

Kako se nađoh tamo?

Godine 90-te. Dovoljno je reći. Izvukao sam se sa Balkana na taj sjeverni dio Evrope želeći da trajno promjenim prostor, ljude i meridijane. Bio sam i mlad, a kad si mlad volja je neuništiva, želiš sebi najbolje, spreman si na rizike, odricanja, i sve ostalo da bi našao sebi mirno parče neba na Zemlji. Ali, nije to tako jednostavno. Postoje zakoni zemalja u koje emigriraš, izbjegneš ili se skloniš od zla koji se nadvio nad bivšom Jugoslavijom 90-tih…Zapravo, tražeći humanitarno utočište u Njemačkoj i zemljama Skandinavije, shvatio sam realno da njih i nije nešto mnogo briga za individualne sudbine ljudi. Postupali su onako kako je napisano na papirima, zakonima, pravilnicima i slijepo se držali toga.
Ja sam boraveći u Njemačkoj par godina imao dozvolu zbog situacije na Balkanu 90-tih, ali jednog dana je toj sreći došao kraj. Dobio sam rešenje od njihovog suda (gericht-a) da moram napustiti Njemačku do određenog datuma. I ja, kao svaki mudar migrant, diverzantski pređem u Dansku (možda budem pisao nekad o tome, akciona drama), a onda nadmudrim i Švedsku graničnu šlužbu i nastanim se tamo određeno vrijeme, par mjeseci, čini mi se.

Međutim, svakoj sreći dođe kraj 🙂 Nesmotrenim planom i putovanjem prema Norveškoj, tačnije Oslu, otkriven sam od norveške granične službe, i onda klupko počinje da se odmotava. Provjerom je Švedska dobila podatak da sam ja tražio humanitarni boravak u Njemačkoj, a onda su saznali gdje sam živio, kontaktirali njemačke imigracione službe, oni potvrdili, i onda su Nijemci zatražili da me ISPORUČE nazad, jer ih je obavezivao neki Dablinski sporazum…bla…bla.

I onda, avionom iz Geteborga do Hamburga, u pratnji švedskih policajaca, predaja njemačkoj policiji, ŠKLJOC lisica na zglobove, i onda te vode vezanog kroz čitav Hambruški aerodrom (možda ću pisati i o tome kako izgleda).

Da zaključim: moj grijeh i moj prekršaj je bio taj što nisam poštovao nalog Njemačke da se vratim na Balkan, već sam se usmjerio u suprotnom smjeru – ka Skandinaviji.

I onda, noćenje po Hambruškim ćelijama je posebna priča, cimanje po istražnim zatvorima kao da sam najstrašniji kriminalac, pa do boravka u relaksiranom zatvoru u Norderstedt -u, sjeverno od Hamburga… možda ću pisati i o tome.

I onda spontano mi je uručeno rešenje da će me transportovati u Fehtu, grad -zatvor kod holandske granice.

Kakva je to vrsta transporta, ko nije doživio ne može ni da zamisli. Možda ću pisati i o tome.

Kad su me ubacili u zatvor Fehtu, dobio sam dvokrevetnu ćeliju sa jednim Etiopljaninom, jako religioznim i na ivici nervnog sloma. U to vrijeme sam pušio dvije paklice cigara, a on je bio nepušač. Lupao je na vrata ćelije, zvao stražare, a onda su ga stražari odvukli nekuda i više ga nisam vidio. Ostao sam sam.

U toj ćeliji ima prostora samo da se okrenu dvije osobe. U ćošku je WC, kraj vrata mali sto. I to je sve. Postoji obaveza da na svako kucanje stražara i otvaranje moraš biti na nogama. Nije često, ali je dosadno to kad te stalno drže u pripravnosti. Ima slobodan sat „freistunde“ kad možeš da šetaš i vježbaš na spravama u ogromnom dvorištu sa svim zatvorenicima uz budan nadzor stražara. Mnogo je i zatvorenika, to su stotine ljudi, svir naroda, rasa, svih jezika.

Ono što ljudi ne znaju je da je tamo mnogo pristojnije obraćanje i komunikacija nego u slobodnom svijetu. Gledao sam mnogo igranih filmova o životu u zatvoru i bilo mi je čudno zašto se toliko laže. Naravno, ima nasilja, ali to nije ni blizu koliko ga ima u slobodnom životu, a solidarnost je posebna priča.
Kad sam došao u pomenutu ćeliju kod religioznog Etiopljanina, sa svih strana sam čuo glasove koji mi dovikuju na svim jezicima „ne brini, šaljemo ti uskoro cigarete, kafu, čaj, čokolade“.

Mislite li da lažem? 🙂

Fehta je velika priča, možda i za roman.  Možda ću pisati o tom vremenu, a možda i neću. Danas tuđa iskustva malo znače, i većini ne trebaju. Čak ni ona vlastita.

Ime (i prezime)

fabil

Sjećam se upoznavanja od prije 2-3 godine u jednom pabu na Vračaru. Sjedio sam za šankom, uobičajena moja seansa kad se vraćam sa plivanja. Prišli su mi djevojka i momak i pitali ima li mjesta za sjedenje. Naravno da ima, i pošto u taj pab dolaze isključivo normalni ljudi, odmah su se predstavili i naručili piće za mene. Kad su me pitali kako se zovem, počeo sam da spelujem svoje ime. A onda me ona djevojka pita:“Zašto speluješ, zašto ne kažeš obično?“, a onda je momak rekao najjednostavnije:“Fadil, pa da…“

Priznajem da su me malo zatekli, i onda sam im ispričao sve ta vitoperenja, varijacije, šablone i „pingpongisanje“ sa mojim imenom ovde u Beogradu 😀

U početku mi je smetalo. Uobičajena je bila psihološka priprema da prilikom svakog predstavljanja ponovim 2 do 3 puta svoje ime i prezime. Onda, nerijetko su dodatna pitanja šta mi je ime, a šta prezime. To su situacije na šalterima banaka, klinika, knjižara, barova…ama, baš na svakom mjestu.
A onda sam smislio fazon 😀 Lice prebacim u bezizražajni mod, prilazim šalteru, dobar dan, želim to i to, a kad dođe to čuveno pitanje, munjevito i promptno dobacim ličnu kartu Ispitivaču i problem je gotov. Onda se vraćam u prirodno stanje relaksa i izražaja.
Situacija je  varirala od slučaja do slučaja: intelekta Ispitivača, temperamenta, obrazovanja…Naprimjer, nekad doživim gotovo zaprepašćeno „KAKO??!“ propraćeno takvom facijalnom ekspresijom kao da sam rekao da se zovem Krokodil, pa do onog „možete li još jednom ponoviti„, ili još sofisticiranije opcije „oprostite, nisam dobro čuo/čula, da li biste mogli reći još jednom.
Najfinija je verzija kad se Ispitivač izvini na pogrešno napisanom ili izgovorenom mom cijenjenom imenu 😀
Naravno, dalja komunikacija u ovom gradu je sasvim obična kao da se zovem Petar Petrović. Nema zaziranja, predrasuda i slično. Ovo je mnogo dobar grad…

I kao neko ko stalno nešto ispituje i istražuje, počeo sam razmišljati zašto se ime i prezime koje odstupa od uobičajenih imena jedne sredine tako teško pamti? Isključena su teško izgovorljiva imena ili imena u drugim kulturama sa kojim pomenuta sredina nema kontakt. Neka imena imaju svoju melodičnost i dikciju da je i normalno da se malo zapne (Engelbert Hamperdink  🙂  ), ali suštinski bi trebalo sa lakoćom pamtiti te dvije (ili tri) riječi. I zaključih da je stvar jednostavna.

Radi se o PAŽNJI, iliti koncentraciji 🙂

Ljudi ni sami ne shvataju koliko su isključeni iz sredine u kojoj su, pa makar to bilo najurbanije mjesto na svijetu ili najprometnije, naprimjer. Ogromna količina informacija kojoj je izložen pojedinac prosto budi neke mehanizme odbrane od prijema istih, pa ljudi se isključe da to i ne primjećuju. Trik je samo u tehnici slušanja. Slušanje nije jednostavna stvar, kako to na prvi pogled izgleda. Aktivno slušanje podrazumjeva mobilisanje više čula, i nije dovoljan samo dobar sluh. Pažljivo i aktivno slušanje će svakome pomoći da razumije ne samo druge već i sebe, pretvori komunikaciju od usiljene u normalnu, a samim tim i poboljša kvalitet odnosa između ljudi. Često zapažam da se ljudi uopšte ne slušaju iako su stalno zajedno. Žive instiktivno, a ne slušaju se.

Jedna od boljih varijacija mog imena je na slici 🙂 Autorka je dama koja radi u redakciji Radija Beograd 202 , koja je kreativno percipirala moje ime i prezime i tu umjetnost je ovjekovječila na ulaznici za festival u Domu omladine koju dobih na poklon od ovog meni dragog radija.

Onaj neko drugi

neko drugi.jpg
Gotovo da nema čovjeka koji u svom životu nije osjetio potištenost i ubogu tupost kad mu se jednom otvore oči i spozna da idol iz prošlosti, najčešće odrastanja i mladosti, odjednom pokaže neko novo mračno lice, sasvim drugačije od onog čiji šarm i lucidnost osvajaju, stapaju se u harizmu, otvaraju horizonte, traže nove vidike, smisao, povezuju to sa stečenim iskustvom, pa tako postaju uzori kojih se svako teškog srca odriče. Jer, najbolnija je tačka kad se osjeti da su te emocije, uvijek bolje i čistije – one rane i prve, bačene u prazno ili prezrene od onog istog u koga se vjeruje…Može biti prijatelj iz komšiluka, muzičar, pisac, glumac, bilo ko.

Uvjerenja su uvijek snažna i sladostrasna, uvijek bila idealizovana, jer su majstorski izbalansirane od briljantnih umova, koji zadržavaju dugo takav atribut, bez obzira što se, nakon skidanja maski, pokazala njihova mračna i čudovišna priroda. Nešto kao zaljubljivanje u osobu, koju opijenost u tom vremenu čini najljepšom i najboljom na svijetu, sve dok ne dođe onaj šokantni trenutak, bez zvuka i vazduha, i bez treptaja, kad se u grču shvati da je ta ljubav bila jedna velika i tragična zabluda.

Proživljavanje i preživljavanje je onaj dio života koji dolazi nakon. Sve zarbacane kocke i cigle se skupljaju ponovo, gradi se novi zid, ili se spaja razbijeni mozaik, ispitivaju se novi oblici, ovaj put sa zebnjom, a kod nekoga sa većom sigurnošću, i to sve od toga koji se anestetik odabere ili pilula za zaborav.

Nedavno sa promocije obogatih svoju zbirku nekrolozima Pilule protiv zaborava, koje objavi Teofil Pančić, čovjek koji neprestano tumara po stazama i putevima svoje duše, a ono ispadne na kraju da je ušao i u naša prostranstva i utabava tragove tamo gdje još nismo ni svjesni da je nešto ostalo ili se nešto dešavalo, i kad nam to izgura iza leđa, duboko se zagledamo i zamislimo nad tim katartičkim momentom koji dođe niotkuda nadohvat ruke.

Mislim na nas koji čitamo njegov opus i štiva.

Jedan Teofilov nekrolog je galantan  i viteški obračun sa piscem Momom Kaporom, kojeg Teofil ne uznemirava upokojenog ispod svoje humke, ali ne dajući mira njegovom duhu ,koji iz one dimenzije viri i posmatra koliko cvijeća neko donosi na grob. Umjesto cvijeća, Teofil Pančić je donio Momu Kaporu veliki nadgrobni spomenik, sa epitafom pod naslovom  „Eh, taj tvoj Momo“, na strani 110.

Između ostalog, Teofil kaže:“Momčilo Momo Kapor bio je godište mog oca Sretena. Ima ona životna dob, otprilike tinejdžerska, kad ti tvoj otac ni u čemu nije dobar, i šta god da čini, čini pogrešno. Bilo mi je, u toj magarećoj dobi, neverovatno da su Kapor i moj otac vršnjaci. Momo u džinsu, u džezu, u vinu, u Njujorku, u urbanom light veltšmercu jedne nove i drugačije osećajnosti, a moj otac u oficirskoj uniformi, ili u bezličnom civilnom odelu, tako običan i svakodnevan. Rodili su se zajedno, a živeli odvojeno: njihovi svetovi  kao da se nisu ni dodirivali. A kad bismo se nešto zakačili – uglavnom na bolnu temu šta će biti sa mnom – moj bi dobri i divni ćale ponekad nemoćno znao reći „eh, taj tvoj Momo Kapor“, kao da je odnekud baš u tom svom ispisniku dekadentu video koren moje neizbežne propasti i zastranjenja. Proći će od tada možda i tuce godina, doći će Mračna Vremena, i  ja ću se zateći usred jedne od onih besmislenih sinovsko-očevskih „političkih“ prepirki, pa ću jednom reći ocu „eh, taj tvoj Momo Kapor“. Jer, Momo je u međuvremenu nekako promenio stranu, i više nije bio taj moj, naprotiv, vratio se svetu očeva, a i to samo u tranziciji ka mitologizovanom svetu dedova, pradedova…I tako do Postanja.“

Cinik će reći „ništa naročito, obično razilaženje“. Ali, ja znam da to nije tako.

Pablo

Rezultat slika za pablo eskobar

Kišno sarajevsko popodne. Nebo se otvorilo u mlazevima, a ja sam čekao osobu sa imenom „Pablo“ neposredno ispod bazena Bentbaša, ili nadomak zgrade Vijećnica na izlazu iz Sarajeva.
Javio se putem Bla bla car, jer sam duže vrijeme učlanjen u zajednicu. Kaže da želi putovati u Beograd i da bi dobro bilo da stigne u pristojno vrijeme. Dakle, detalje smo dogovarali putem poruka mobilnih telefona.
Ja sam bio upravo stigao iz Mostara, i želio sam što više da budem u Sarajevu, što zbog odmora, što zbog posjeta rodbini, ali ovaj put sam se osjetio obaveznim da poštujem dogovoreno.
I pojavila se silueta ispred automobila. Ne znam kako je zaključio da baš njega čekam (bilo je dosta zaustavljenih automobila), otvorio vrata, pozdravio se i pokazao na svoju manju torbu. Izašao sam, otvorio prtljažnik i on je stavio svoje stvari. Na leđima je nosio gitaru i pitao da li može da je ostavi na zadnjem sjedištu.

Može.

Krenuli smo. Pablo je mlad čovjek, 23 do 25 godina, duge kose i brade. Podsjeća na momke iz Creedence Clearwater Revival iz onog dobrog starog vremena. Španac je, student političkih nauka, stacioniran trajno u Pragu, i tako, putuje svijetom valjda iz hobija.

Rekao je da je iz Salamanke. Ja sam mu odgovorio da mi je čast da vozim nekoga iz tog grada. Zapanjio se kad sam rekao da je to jedan od gradova gdje je ponikao jedan od najstarijih univerziteta u Evropi ( mislim da je samo Verona u Italiji starija), otvorio usta od čuda kad sam mu rekao da znam ko je Miguel Unamuno, i ukočen slušao kad sam mu ispričao istorijski događaj kad je hrabri filozof ustao sam protiv Frankovih fašističkih falangi i njihovih pristalica.

„Od Slovenije, Hrvatske, preko Bosne me samo pitaju o španskom fudbalu. Ja mrzim fudbal, to je zanimacija ovih bogatih, a samo si mi ti pričao o Salamanci“ – reče Pablo kroz smijeh, i moram priznati da mi je to bilo jako drago.

Pablo je obrazovan čovjek. Odmah smo se našli na zajedničkim idejama anarhizma i marksizma, svjetske politike, ekonomije, filozofije, filma, muzke i opšte umjetnosti. Šta reći osim da je to darovit čovjek iz Evrope sa kojim možeš da pričaš bilo šta.

U našim pričama je vrijeme prošlo vrtoglavo brzo vozeći se kroz istočnu Bosnu. Izbili smo na granični prelaz Zvornik, izlaz iz BiH. Mi smo se toliko zapričali da je službenica na granici držala čitav minut naša dokumenta kroz šalter da ih uzmemo, a da nismo ni primijetili. Vidio sam osmijeh na njenom licu…

A onda dolazi ulaz u Srbiju.

Pružili smo dokumenta graničnom službeniku, koji je ćutao jedno vrijeme i čitao podatke, a onda uzviknuo:“ PABLO ESKOBAR!“
Odmah se pojavilo 4-5 policajaca, okružili auto, zapovjedili da parkiramo u stranu i da izađemo iz auta. Mislio sam da je u pitanju rutinska provjera, ali oni su naredili da uzmemo lične stvari i odnesemo pred njihove prostorije. Kad smo to učinili, prvo su uveli Pabla i nije izlazio već pola sata.Pomislio sam da sam vozio čovjeka koji je pod potjernicom ili nalogom za hapšenje.
Pablo je izašao. Pozvali su mene da unesem stvari. Počeo je pretres. Sve živo, od džepova do najsitnijih detalja u torbama. Uz detaljan pretres su frenetično ponavljali pitanja „odakle dolaziš“, „gde živiš“, „kako si upoznao ovog tipa“, „da li je tvoj auto“ i sl.
Tu sam čuo i dobio svojeušno i dva najgluplja pitanja vezano za tu situaciju:“I ti si ga tek tako primio i povezao u Beograd??? (Kao da vozim medvjeda…) „Kako vas dvojica razgovarate??? (—–)
Sjećam se da su baterijskom lampm zavirivali u Pablovu gitaru, pokušavali razbiti njegovo perkusiono ritmično jaje, sumnjajući da je u njemu ko zna šta. Bilo je, generalno govoreći, tragikomičnih situacija koje je nemoguće opisati.

Nakon čitave operacije su nas ostavili na miru izgovarajući dvije rečenice izvinjenja. Sve u svemu, taj pretres je trajao oko sat i po. Bilo je oko 10 sati uveče kad smo došli na taj granični prelaz u Zvorniku. Nakon generalnog pretresa Pabla i mene, i detaljnog pretresa automobila, mi smo ušli u Srbiju pola sata prije ponoći. Kiša je svo vrijeme nezaustavljivo i snažno padala.

Ćutali smo nekoliko minuta, a onda me Pablo pitao:“Misliš li da su ovi ljudi rasisti i ima li u vašoj zemlji rasizma?“. Počeo sam se smijati i rekao mu:“Ne mislim tako. Ovi policajci boluju od bolesti koja se zove g-l-u-p-o-s-t, i teško je izliječiva“. Onda se i on počeo smijati.
I nastavili smo našu priču probijajući se kroz kišnu noć od Loznice preko Šapca i dalje. Pričao mi je kako su ga ispitivali kad su mu u pasošu našli meksičku vizu. On im se izvinio za meksičku vizu, jer nije znao da je to u Srbiji zločin  😀
U jednom trenutku sam ga pitao da li se osjeća da je prošao torturu, jer sam čuo da su više puta izgovarali frazu „ESKOBAR“.
„Imaš pravo da u Beogradu obavjestiš svoju ambasadu“- rekao sam.

A on odgovara: „Moje prezime je ESKOBAR“.

I tek onda mi je postalo sve jasno. Granična policija je nasrnula na nas, jer je pročitala u dokumentu ime Pablo Eskobar.

Došli smo u Beograd daleko iza ponoći. Odvezao sam ga na Dorćol i, opraštajući se, zagrlili kao najveći prijatelji, kao da se znamo cijeli život.

I tako, taj isti život piše svoje male drame. Možda se ne bi zvao tako da nas ne podsjeti da smo samo obični ljudi, bez obzira ko smo, šta smo, i kojim jezikom govorimo,

Blog na WordPress.com.