Ukrajina između kraja i krajnosti

1

Kada je američki profesor i društveni analitičar Fransis Fukujama izbacio svoju popularnu društvenu teoriju o “kraju istorije”, odnosno potpunom prevagom liberalne demokratije nad totalitarnim uređenjima, kako je on shvatao komunizam i socijalizam i da će se u pravom smislu desiti vrhunac razvoja ljudske svijesti, nije slučajno to što je pobrao ogroman broj kritika ljevičarskih i anarhističkih mislilaca, jer je teza o “kraju istorije” pokušana da se uveže za jedan određen događaj, koji povlači crtu društvenog dinamizma i , kako je mislio Fukujama, civilizacijske važne stvari i promjene se dešavaju u trenutku, a iz nekog razloga je želio da ih ovjekovječi tih 90-ih godina XX vijeka, nakon pada Berlinskog zida, pa da u neku ruku bude baš on taj koji se svjedok i savremenik prekretnice civilizacije…

Naravno, da je žestoko pogriješio. Ništa od toga se nije desilo.

Fukujama je smatrao da dominacija zapadnog kapitalizma i liberalne demokratije je nepobjediva, valjda impresioniran rušenjem sistema svih istočnoevropskih zemalja i nekih prosocijalističkih sistema u Latinskoj Americi, koje je halapljivo progutao zahuktali turbo-kapitalizam.
Da stvar bude još grotesknija, još jedan američki analitičar i politički pisac Semjuel Hantington je u odgovoru na Fukujaminu teorijo o “kraju istorije i posljednjem čovjeku” suprostavio, po mom mišljenju, još fanatičniju ideju o Sukobu civilizacija (The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order) i o svjetskom poretku koji treba da dođe kao jedna vrsta uravnoteženja snaga u svijetu, ta teza je postala još popularnija i gotovo je opravdavala svaki mogući sukob u svijetu, kao i posljedice tih sukoba. Nekako, razmišljam, prosječan stanovnik svijeta je morao znati da pripada nekom korpusu, a samim pripadanjem njemu mora biti svjestan da on na neviđeno ima suparnika i neprijatelja u drugoj kulturi, kao što je on sam neprijatelj nekome tamo daleko, na drugim meridijanima samim svojim postajanjem.
Kosmopolitski orijentisani mislioci su sa pravom ovo označili kao kapitalističko-imperijalistički pamflet radi opravdanja svega što može da donese čudovišni kapitalizam, koji je pred očima rastao zastrašujućom brzinom i pretvarajući se u onog zmaja Smauga iz Tolkinovog “Hobita”.
Da ne bih u beskraj širio priču i prepričavanje proteklih teorija, lažnih ideja, kripto teza i mimikrijsko interesnih poduhvata da se ideologizuje Zlo na Zemlji, pomenuću samo da nisu ovi teoretičari jedini koji su se bavili “apokaliptičnim” svijetom. Sam Hegel je u svojoj filozofiji naglašavao da istorija ima početak, tok i kraj, pa i Karl Marks je mislio da će doći kraj istorije onog trenutka kada se stvori Utopija, besklasno komunističko društvo na cijeloj planeti.
Civilizacija je žilava i nepredvidiva “živa” supstanca.

I danas imamo Ukrajinu. Šta je sa njom?

Nekako podsjeća na naš krvavi Balkan 90-ih, ali ne u potpunosti, jer svijet nije bio toliko međusobno zaoštren kao danas po pitanju Ukrajine, pa je Balkan bio kao morbidna pozorišna scena uživo za sve svjetske igrače, koji su tu tragediju, agesiju i uništavanje posmatrao ravno četiri godine, dok se nekome nije smučilo, valjda, i rekao – dosta sa ovim.
Rat u Ukrajini je danas pogrešno pratiti i medijski i društveno-analitički. Na svim primjerima koji su prethodili ovom sukobu, oni koji dobro razmišljaju i prolaze im kroz glavu situacije sa Bliskog i Srednjeg istoka, Afrike jasno je da nema ništa od “civilizacijskog sukoba” kao što je tvrdio nesrećni Hantington, niti finaliziranja istorije pod liberalno-demokratskim poretkom, kako je ideologizirao profesor Fukujama.

O čemu se onda ovde radi?

Očigledno je i jasno da se radi o sukobu dva podivljala imperijalizma. Jedan je moderni, tehnološko, informatički i ekonomski, dok je drugi tradicionalni, potrošački, tržišni, nadzirući i kontrolišući. Oba imperijalizma su proizvod hiper-kapitalizma, oba su rušilačka, ruinirajuća, grabežljiva i nemilosrdna, pa gledajući sa strane kako se ljudi svrstavaju za jedne ili druge, mogu jasno da potvrdim one Frojdove teze o ljudskoj prirodi. Takva polarizacija tačno opisuje prikrivenu krvožednost ljudi i onu Adlerovu ideju “težnji ka moći”, pa razne projekcije, identifikacije i neispunjenosti koje se napajaju strastvenim pozicioniranjem.
Postoji i treća grupa onih patetičnih, lukavih i priglupih, nekako izmešanih neselektivno, a oglašavaju se ronjenjem suza nad “nesrećnim narodom” koji pati u čitavom tom sukobu.
Ova treća grupacija i nije nešto potkovana znanjem, pa im je lakše da budu uljuljkani u stereotipu prošlih vremena: uzdasima, zgražavanjem i osuđivanjem.

Zašto ovako mislim?

Čudovišni imperijalizam i svi ratovi kroz istoriju ne bi mogli ni da se ostvare da nije tog “naroda koji pati”. Vođe, imperijalisti, diktatori i lideri su samo sveopšti izbor tog naroda. Narod, masa, gomile, se začas pretvore u korpuse armija koje se bore za te imperijalne interese svojih vođa. Nije važno da li je u pitanju rat manjeg ili većeg obima, mala ili velika imperija, harizmatičniji ili okrutniji diktator. Sve je to zapravo isto.
Razočaravajući je osjećaj u postmodernističkoj eri da je svaka ideologija kojom smo bili zadojeni kroz naš život, ali i generacije prije nas i oni davno prije njih, bili agensi interesnih pitanja tadašnjih elita kroz ideologije. Gotovo je nevjerovatno koliko je i romantizovana i na pijedestal podignuta ratna tematika, herojstvo, mitovi ratne savršenosti, hrabrosti i tako dalje. To je bila jedna opšta laž usmjerena ka upravljanju i promjenu svijesti ogromnih masa ljudi, čitavih naroda i nacija.
Međutim, istorija o tome nikad neće pisati. Negirala bi samu sebe.

I šta će, dakle, biti sa Ukrajinom?

Ako ćemo ići u krajnost, zemlja će ostati tu gdje jeste, ali šta će i ko biti na njoj, to se ne može predvidjeti. Važnije je uočiti da ovo nije rat za teritorije, nije rat koji je svojstven samo Ukrajini, jer se mogao desiti bilo gdje – u Rumuniji, Poljskoj, Finskoj, naprimjer, samo je bitno prepoznati da je sukob polarizovanog svjetskog imperijalizma dostigao kritičnu tačku kad će se promijeniti pseudo odnosi dvije nepomirljive koncepcije. Dakle, rat u Ukrajini je važan za obadvije strane da redefinišu svijet i civilizaciju na drugačiji način. To je realnost i fakticitet, bez lažnog ideologiziranja i teoretisanja, bez Fukujaminih fantazija o nekakvom konačnom kraju istorije ( …jer istorija će nestati, ako zaista onaj asteroid od 1 km udari u Planetu), ili, pak, Hantingtonovog promišljanja o darvinističkim principima primjenljivim na ljudsko društvo i društvena kretanja. Kada se svijet promijeni, vjerovatno samo interesno polarizuje, onda će “nevini narod” moći da bira koje okrilje imperijalizma mu odgovara. Osjećaće se dobro, napraviće nove doktrine koje će idealizovati novonastali način života i svako će sebe ubijediti da je srećan tu gdje jeste.
Tako je bilo nakon svih ratova.
A ako se neko pita da li će se desiti Fukujamin “kraj istorije” nakon mogućeg Trećeg svjetskog rata, moj odgovor je – neće. Nije ga predvidio ni Džordž Miler u onim apokaliptičnim scenama serijala o Pobješnjelom Maksu.
A zašto bi se desio Treći svjetski rat kad imperijalizam i kapitalizam teže da zgrabe i potčine što više pod svoje okrilje? Imperijalizam uništi tek toliko da napravi granicu ili obilježi epohu. Imperijalizam je neuništiv, kao što je i mračna dubina ljudske prirode

| Komentariši

Navigacija članaka

Vaš komentar :

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

Create a free website or blog at WordPress.com.

%d blogeri kao ovaj: