“Pazite kakvi se pravite da jeste, jer vi jeste onakvi kakvim se pretvarate.“
–Kurt Vonnegut–
Onda se jednog dana u njenom životu pojavio Aleksa.
Vladislava je nakon desetine i desetine promijenjenih ljubavnika odavno besciljno lutala površinom svog života. Za dublji zahvat nije imala uma, osjećanja, a ni talenta, kao ni ženske intuicije koja bi je ukorijenila na jednu tačku odakle bi mogla da sagleda svijet oko sebe sa nekog zamišljenog uzvišenja, ali i da zaviri u svoju beskrajnu prazninu, koja ne samo što nije inicirala nikakvo poštovanje prema samoj sebi, već i brojni muškarci, desetine njih koji su se smenjivali u Vladislavinom životu i krevetu su nakon određenog vremena sa njom nehotice prvi zakoračili unatrag, odstupajući od nje, osjećajući da nema ništa u tom stvorenju koje samo izgleda kao žena. Od praznine svako odlazi. I beskraj Kosmosa budi ledenu jezu svojom prazninom, a ne veličinom ili onim što se nalazi u njemu.
Vladislava je bila prazna kao bezdan, mračna kao provalija i užasavajuća kao beživotno crnilo ili projekcija smrti koja donosi zamišljenu tamu.
Nesvjesno, ali očajnički, je želela da nađe tračak svijetla u sebi, dovodeći nasumice ljubavnike bez selekcije, već samo po vizuelnom kontaktu. Međutim, kad bi ih dovela kod sebe u stan i u svoj krevet, osjećala se pustoš, kao da je u beskrajnoj vanzemaljskoj pustinji u kojoj se ništa ne dešava. I dok bi se ljubavnici trudili oko nje, često bi pomislila da je bilo bolje da je čitala knjigu ili proskitala ulicama.
Aleksa je bio nešto drugo. Upoznala ga je dok je bila u nekoj vrsti odnosa sa Dejanom, ali tu nije bilo ni ljubavi ni emocija. Dejan je bio flegmatična priroda, koga ništa i nije zanimalo osim tog fizičkog zadovoljstva. Na kraju krajeva, njegovu prirodu nije ni mogla da inspiriše Vladislavina praznina. Dolazio bi na njen poziv, nije ga zanimalo kada će ga pozvati, nije ga zanimalo sa kim će biti u međuvremenu i bio je sasvim uklopljen u svoju ličnu harmoniju. Nije se ni uzbudio kada je Vladisalva rekla da je našla Aleksu i da je vrijeme da se rastave, ali bi željela da i on upozna Aleksu.
U svemu se krila neka vrsta Vladislavinog fetiša, mašte ili pokušaja da što više tih muškaraca sa kojima je bila fizički skupi na jedno mjesto, da ih posmatra, da donese sebi neki sud, da da sebi odgovore šta joj se dešava… Jednom kada je pogušala da odgonetne svoju prirodu, odlučila se da nađe psihologa. Našla je jednu stariju psihološkinju i počela joj je govoriti o svom životu i odgovarati na njena pitanja. Kako je razgovor odmicao, psihološkinja je postavljala sme manje pitanja, dajući inicijativu samoj Vladislavi da prepričava svoje čudovišne i za nju bizarne avanture, od muškaraca sa kojima je bila u kontaktu, do žena sa kojima je pokušala živjeti homoseksualnim životom, preko svingerskog života, prostitucije, raznih razuzdanih provoda i slično. U jednom momentu Vladislava je rekla:”Često me boli glava…” Psihološkinja se duboko zagledala u nju, a zatim je izgledalo da gleda kroz nju, da bi sabrala sve utiske o onome što je čula od svoje klijentkinje. “Znaš…” počela je” I mene je zaboljela glava u jednom momentu dok sam slušala tvoju priču“.
Psihološkinja je na zaobilazan način rekla da je beznadežan slučaj i da Vladislavi niko ne može pomoći. Ni ona, ni niko najbliži, ni neko ko bi se pojavio u njenom životu.
Vladislava nije bila pametna da zaključi iz njenih riječi osnovni poruku, ali kao svako emotivno prazno i uništeno biće usmjerila je pogled u njeno lice i oči, da bi nešto dokučila. I nekako je shvatila poruku. Ustala je i uz kratak pozdrav napustila prostoriju. Sada se osjećala praznije, nego što ju je ta bezdan pritiskala prije posjete psihologu.
I tako, pozvala je Dejana da zajedno krenu do Alekse. Zajedno su otišli u jedan lokal, a onda je stigao i Aleksa. Bio je to visok i osrednje krupan muškarac, pronicljiv i dovoljno inteligentan da procijeni ženu koja mu se sama nudi i to uz “primopredaju” bivšeg muškarca. Pronicljivost mu je pomogla da taj vlastiti emotivni nagon ostavi po strani, a da se samo muški i fizički angažuje oko žene koja je sama od sebe pokazivala da ga želi odmah.
Vladislava je, u svojoj izgubljenosti, svakog prigrabljenog muškarca smatrala “vezom”. Mnogo godina kasnije, dok je pokušavala upoznati izvjesnog Dragana, muškarca iz Italije, koji je živio sa nekom Mađaricom u divljem braku”, i dok mu se nametala sa beskrajno dugim pismima, pokušavajući da ga odvrati od njegove Mađarice, pisala je o sebi: “E sad…Dragane ne razumijem zašto si jos uvek tu? Da li zapravo želis taj odnos pa ćes ga pokušati spasiti ili si tu radi neke licne koristi? Jer ako želis da budeš u tom odnosu, onda trebaš o svemu da pričas sa njom…a ne da, recimo, kuckaš sa mnom. Ja mislim, ne smeta meni sto ti dijelis sa mnom sta ti se dešava, naprotiv. Ali ti dijelis događaje kao osudu nje same, a ne da bi se eventualno posavjetovao sa mnom kako da rijesis problem sa njom, pa me onda zbunjujes? Da li sam u pravu ili grijesim? A sa druge strane, ako definitivno ne zelis da budeš s njom, ako ste vec pričali više puta puta pa si vidio da ne vrijedi… bježi odatle sto prije.
A za veze….ako preživimo destruktivnu vezu, nakon prekida potrebno je vrijeme da se očistimo od tzv. nus produkata te veze da bi čisti ušli u novu vezu…. No pretpostvljam da si toga i sam svjestan? Da si svestan da teško da možes sa nekim nešto započeti dok to ne završiš, ali ne fizički već energetski, ako me razumijes? A nismo roboti da momentalno nakon fizičkog prekida, prekine se i svaka misao koje su obično negativne kad je u pitanju prekid destruktivne veze, pa tu (negativnu) energiju prenosimo na novu osobu zbog čega jednostavno ne moze da uspije…jer je odnos tim negativnim iz prethodne veze.
Nisam htjela da ne bih odužila, ali ako želis, mogu da ti pričam i ja o nekim mojim vezama (relativno svježim) a koje smatram destruktivnim? Mozda ti pomogne ako neko priča slično iskustvo…svakako me možes pitati sto god te zanima i ja cu ti ispričati onoliko detaljno koliko želis.”
Vladislava je, dakle, svaku avanturu smatrala vezom, recimo odlazak na vikend sa nekim svojim ljubavnikom koji je u vezi ili možda u braku, pa do slučajnog muškarca koga bi upoznala u prolazu i poznavala od nekoliko sati do jednog dana.
Bila je ponosna na svoje “veze”, ogromnu masu muškaraca sa kojima se provodila, ali to osjećanje ponosa se javljalo u trenucima kad bi se nadmoćno postavila pred nekim ko je bio u problemu, kao Dragan iz Italije, koji je konfuzno razmišljao šta da radi sa svojom Mađaricom, do ponosa koji se javljao u situacijama kada je Dejan izvršio njenu “primopredaju” Aleksi.
Ponos je čudna stvar. Javlja se niotkuda. Pijedestal se sam pomiče, a to donosi nove vjetrove nade i želje za avanturama…
💢
Mirjana R. je već u dobrj mjeri složila odjeću pokojnog Vladislava u dva kofera. Uzela je i treću torbu, nešto veću, gdje je mislila složiti još dva njegova ljetnja kaputa, i ubaciti nekoliko uramljenih zajedničkih slika. Radila je to polako, kao da osjeća svog pokojnog muža koji je ljubopitljivo posmatra i svojim mirnim izrazom lica ohrabruje da posao završi do kraja. Gledala je njihove zajedničke slike, budila se radost i tuga istovremeno, ponos i večnost postojanja, nada da nešto postoji tamo negdje sa one druge strane…Čemu onda služe osjećanja, ako tek tako odu nakon smrti? Imaju svrhu, moraju da imaju. Sve se nalazi u jednom savršeno zamišljenom poretku, pomisli Mirjana R. gledajući fotografiju svog muža.
Spremala je sve polako, u miru, skoro sa molitvom na usnama. Osjećala se u nekom svijetu meditacije, gdje lebdi i spaja prste sa nevidljivim duhom svog muža. Duša joj se punila od toga…
Čula je korake u kuhinji i osjetila da se Vladislava približava vratima. Neki talas gorčine je krenuo iz želuca, znala je da će Vladislava srušiti njeno spokojstvo u čudnom stanju meditacije… Vladislava je donosila samo problem, teret i teškoću. Prošlo joj je kroz glavu da je već duže vremena nije čula da razgovara sa ljubavnikom.
Vrata spavaće sobe su se počela otvarati.
“Šta opet sad želi ova kurva?” pomisli rezignirano Mirjana R.
(nastaviće se)
Fadil Jonuz 
Zadnji komentari