Ne treba naglašavati da je današnjica prepuna lažnih psihologa, virtuelnih terapeuta, samozvanih provincijalskih iscjelitelja i “čarobnjaka” koji na ovaj ili onaj način promovišu takvozvano znanje o suštinskim problemima ljudskog bića, ljudske psihe, svijesti, ili ako hoćete – određene životne faze i brutalno ih “bombarduju” pojmovima koje fundamentalno ne poznaju, a ni intelektualni domet im nije nešto veliki da bi dobacili toliko daleko i na pravi način sagledali kompleksna životna stanja nastala iz određenih relacija između ljudi kao pojedinaca, grupa, a kamoli većih korpusa.
Osvrnuću se na pseudo-pojmove koje sam napisao u naslovu i koji se razvlače po žutim portalima, zatim raznih online životnih savetnika i trenera, koji zapravo ne znaju ništa o tome, ali su voljni da zbog svog interesa iznjedre kategorijalni aparat, koji je neupotrebljiv i besmislen, kako logički, tako i strukovno.
Riječ je o terminu “psihologija žrtve”.
Sebična i bezosjećajna dezorijentisana svijest kod najvećeg dijela populacije, kada je obično u propadanju i stanju rasula, ako zamislimo neku krivulju opšte uspješnosti u životu, traži opravdanje u bestijalnosti i brutalnosti kojom atakuju svakodnevno na ljude drugačije od sebe i koji na etički i estetski način pokušavaju voditi svoje živote, koliko je to god moguće u nepredvidivom vremenu. Dakle, nasilnici, oni fizički, ali i verbalni i emocionalni (jer ugrožavanje tuđih emocija je takođe nasilje) pokušavaju opravdati svoju diskutabilnu prirodu i loš izgrađen karakter nekim mehanizmima odbrane, i na taj način favorizuju samoljublje i ugrožavanje tuđih života, bez odgovornosti, samim uplivom u životna kretanja i dinamiku drugih. Takve osobe sa lošim karakterom su dale sasvim drugačiju dimenziju prijateljstvu, ljubavi, povjerenju, namećući stereotip da to može nestane svakog trenutaka kad one požele, jer su te vrijednosti samo pitanje volje, a nikako etike.
Na taj način grade svoje samopouzdanje i transformišu mračni i loš entitet vlastitog karaktera, pokušavajući ga predstaviti kao vrlinu. Prema tome, skloni su da ponižavaju do beskraja svakoga koga povrijede i prikazujući to slabošću druge strane, koja ima posebnu “psihologiju žrtve” kao krucijalni nedostatak njihove imanentnosti.
To je izmišljotina, naravno, jer u teorijskoj psihologiji i naučnom pristupu ne postoji takav termin, koji žrtvu svrstava u poseban psihološki entitet (psihološke reakcije na situacije su sasvim nešto drugo).
Sa “ulogom žrtve” je nešto drugačije, jer postoji termin “žrtveni jarac” koji je odredio antropolog Džejms Džordž Frejzer, a radi se o organizovanom interesnom kampanjskom djelovanju osobe, više pojedinaca ili grupe da se neko označi kao krivac, a uopšte nije kriv.
Znači, imamo podmukli i perfidni atak da se neko napravi žrtvom.
A šta je sa etimološkim izvorom pojma žrtve?
U praistorijskom dobu, prije pojave hrišćanstva, žrtva je bilo živo biće kome se oduzimao život od strane drugih ljudi iz zajednice ili plemena, ali najvažnije je da se nije samo dragovoljno žrtvovalo. Taj ritual žrtvovanja je poznat kao prinošenje danka bogovima, kako bi se umilostivili za dobro plemena ili naroda. Dakle, od samog početka, lažne tvrdnje lažnih terapeuta i iscjelitelja nemaju uporište ni u antropologiji ni u etimologiji, a o semiotici neću ni da govorim. Žrtve su prinošene u početku kao životinje, a pošto životinje nemaju svijest, ta žrtvovanja su bila klasičan pokolj.
Na određenom stepenu razvoja društva u praistorijsko doba su prinošene i ljudske žrtve. To su bile prisilne egzekucije, kada je onaj koji je žrtvovan bio praktično obespravljen od svoje volje i svog razmišljanja da li sam želi dati svoj život u ritualu, pa je praktično pogubljen.
Simbolika žrtve se mijenja pojavom hrišćanstva i hrišćanske filozofije. Prihvatanjem Isusa Hrista da proživi svoje muke i da svoj život je bio njegov izbor, a simbolika je bila u tome da se izmiri posrnulo čovječanstvo sa Bogom. Hristova žrtva u tom smislu predstavlja kompromis i veliko pomirenje, ali najvažniji dio je u tome što je njegova žrtva bila iskrena i beskrajno motivisana.
Znači, u pravom smislu, svako ko je nakon hrišćanstva odredio sebi neko isposništvo, žrtvovanje ili davanje svog života za druge, bio je veliki, plemeniti i uzvišeni čin. Takav akt je motivisan najvećim stepenom idealizma i vjerovanjem u uzvišeni cilj onoga ko se žrtvovao.
I kako se desilo da danas lažni moralisti govore o “psihologiji žrtve”?
Odgovor je baš u tome, u opravdavanju nemorala, laži, lošeg i pokvarenog karaktera i lukavosti, kao i emocionalnog hendikepa kao uzročnika emotivnih praznina tih osoba, koje ne trebaju nikome, koje su očigledni gubitnici u životu, ali mehanizmom odbrane (koji se zove “kompenzacija”) pokušavaju sve svoje loše prebaciti na druge ljude, pa smišljeno i razarajuće djeluju, jer im je destrukcija jedini preostali način akcionog potencijala.
Drugim riječima, onaj ko je povrijeđen, ponižen, prevaren, utučen lažima nije nikakva žrtva. Takva osoba ili biće je objekat na kome je izvršeno nasilje (fizičko, emocionalno, verbalno) i sasvim je prirodna reakcija da živo i svjesno biće reaguje na nametnuto nasilje. Žrtvovanje je motivisan čin, a nasilje nad objektom, nevinom osobom je dijelo lukavog i brutalnog nasilnika.
Važno je reći da se nasilnici podržavaju i da ih u današnjem vremenu nikakav moral ne poziva na odgovornost i na polaganje računa. Praktična savremena zakonska regulativa prati samo fakticitet, ali i on može biti konstruisan i namješten, tako da nasilnik nastavlja da djeluje nesmetano i stihijski nekontrolisano.
Ako se osjećate napadnuto ili prevareno, uzvratite na svaki način. To je prirodna reakcija. Vi niste to inicirali niti željeli, već je podmuklo nasilnik došao u vaš prostor i blizu vas da ruinira i razvrgne vaše životno polje. Nasilnik i njegov pomagač će vas nazvati nerazumnim bićem, jer imate specifičnu “psihologiju žrtve”. Naravno, to je perfidna fabrikovana konstrukcija, ali pomaže da onaj ko je ugrožen detektuje pravog neprijatelja koji je blizu njega, a predstavlja javno ulogu dobročinitelja. To su obično ti pseudo-terapeuti sa minornim znanjem, preuzetim sa par priručnika ili video priloga sa interneta.
Za kraj jedan primjer; oni koji su podržavali nacizam i negirali Holokaust, opisivali su Jevreje baš tako – da su totalno kao nacija u delirijumu “psihologije žrtve”. Taj termin su koristili i razni podstrekači masovnih zločina nad drugim zajednicanma i narodima, koji su pravilno shvatali svoje ničim izazvano uništavanje i pogubljivanje, ali nalogodavci su kasnije bez odgovornosti glasno tvrdili da je problem u normalizaciji života tih naroda jer se nalaze u kolektivnom stanju “psihologija žrtve”.
Faktore koji određuju zle, pokvarene i podmukle ljude je lako prepoznati, ako dovoljno poznajete vokabular kojim se služe…
Fadil Jonuz 
Zadnji komentari