Sinoć sam svratio najednu žurku otvaranja: u Guvernanta drinks & decadence. Mučno i bezvrijedno iskustvo. Interpretatorka nečeg što bi moglo da se zove “alternativni zvuk” ili performans se prije svega može nazvati ekspresivnim egzibicionizmom. To je bila kakofonija zvukova sa miksete, žičanog instrumenta i neljudskih krikova, koji zapravo ništa ne znače osim atomistički raspršene unutrašnje projekcije svega i svačega, ili još gore, vještački proizvedene projekcije, koje bi privukle reakcije čula i pažnje. Hajde da ovo malo objasnim kao psiholog. Adekvatna čula reaguju na sve, svesnom percepcijom, ali postoji i skrivena, subliminarna percepcija, koja gotovo nesvesno formira opažaj, a onda i OPAŽANJE u cjelini, na osnovu tih razbacanih poruka koje uhvati sa strane. U tom nastupu nije bilo ničega vrijednog, osim da probudi nejasne ljudske traume i da ih tako izbaci na površinu svjesnog bez imalo značaja. Bavljelje traumatičnim i konfliktnim, kao i nesvjesnim jezama i užasima je nevjerovatno zahtjevan posao čak i za poznavaoce psihoterapije koji rade preko 40 godina. Sinoć je bila klasična predstava laičkog i neznalačkog pristupa umjetnice ka nečemu što ne zna ni 0,5% u rasponu do 100%. Sjetiću se opaske nekog kritičara o transformaciji kulture: ono što se nekada zvalo kulturom, sada je razbijeno na sitne dijelove, a samozvani umjetnici skupljaju te delove on nekadašnjih cjelina i prave nešto što se zove novom umjetnošću ili alternativom, koja ne znači zapravo ništa, ali su se ogradili od bilo kakvog uticaja kritike. Ja ću dodati samo to da iz prezentacije i predstave bi bilo realno očekivati da se objasni (ne da popravi ili promijeni!) nešto nepoznato što se nalazi u unutrašnjem poretku Bića ili neposredno oko nas u onome što nazivamo stvarnost. Ali, groteska nastaje kada u svemu jasno i nedvosmisleno vidite da ne postoji – ništa.
“Čim nakaze vide nekoga ko je drugačiji od njih odmah viču – evo nakaze.” – Romain Gary –
💢 Nikada Mirjana nije razmišljala o njenoj fizinomiji lica, tim brutalno iskošenim i koščatim crtama, kao da su izvajane u pokušaju da budu lisičije, ili je Priroda tako pokušavala, pa je iznenada preoblikovala u ljudsko biće, samo pojavno, zombijevsko, sa zakržljalim emocijama, koje jedva mogu da dokuče same sebe, a kamoli nečije druge, zatim o tim koso usađenim zmijskim i oštrim očima, koje su vrebale, a ne gledale, koje su zlokobno pretile i poluzatvorene ili kad su nepomične, a u tome mutantnom izgledu su skoro očekivano pristajali i glodarski zubi, slično predviđeni za neku krupniju zver, ali nisu dalje odmakli od onoga što bi se vidjelo kod ovećeg pacova.
Tako je izgledala Vladislava u momentu kad bi željela da zgrabi, otme, naredi, zapovjedi, potčini, ponizi u situacijama kada bi se neko našao u raskoraku kao Mirjana R. sada. Morala je ići, tlo se izmicalo na neki način, spokojstvo je odlazilo u zaborav, mir takođe, a vreo i hladan Pakao, istovremeno sazidan i sagrađen za nju, čekao ju je u Vladislavinom prljavom stanu, gnijezdu njenog životarenja i usputnim stanicama njenih jednokratnih i višekratnih ljubavnika. Gledala je to lice i začudila se sebi kako nije ranije obraćala pažnju na nakaznu pojavnost, tako očitu i vidljivu, tako zastrašujuću i tako duboko gadnu, već je previđala to i obraćala pažnju na ono šta bi govorila ona u svojim kratkim posjetama, najviše iz interesa, nešto da uzme ili odnese, da li to bila posuda ili neki ručak koji bi Marija R. spremila. Sinulo joj je da majka i ne može da obraća pažnju na izgled, a trebalo bi, jer izgled najbolje pokazuje u šta se transformiše dijete roditelja.
A Vladislavino ružno i podlo lice, zadriglo lukavošću, prostaklukom i bezdušnošću je bilo i transkript života i sanskrit gadosti u kome je ona živjela, smatrajući to “dostojnim i nezavisnim životom”. “Mama, zašto to radiš?!!”– zvjerski je po ko zna koji put tog jutra zarežala Vladislava, gledajući poslednji komad odjeće i Mirjaninim rukama koji je držala pažljivo složenim i razmišljala u koju torbu da je stavi. U njoj se pokrenula lavina tuge zbog trenutka koji joj je značio, koji joj je bio skoro odraz svetosti da spakuje poslednju košulju pokojnog muža. Znala je da njegov duh ovo sve gleda i da je ponosan na nju. Vladislav je postojao jer je nevidljivi prostor ovdašnjem svijetu nepoznatom Mirjana R. otvarala svojom odanošću, koja se uzdizala do samog Neba i nadvisivala svaku ovozemaljsku ljubav. Ali, Vladislava je tu bila kao Luciferov izaslanik, mitološko zlo koje remeti ljepotu vaspostavljenu i u svijetu i u ljudima, brižljivo izvajanu od ruke Tvorca, koji je znao da sve samo opstaje kroz ljubav. Mirjana R. je svoje srce širila Tvorcu, pomagao joj je, Vladislav je bio tu uz nju, kao duh ili otelotvorenje bilo čega šta je uzela rukom. Vladislava je bila bezdušna puzajuća zvijer, nakot, zbijena i zbrušena grudva mesa i kostiju, koja je služila samo za orgijanje sa svojim ljubavnicima i svingerskim partijima. Nije odgovorila na Vladislavino režanje, ali je predosjetila urlanje. Šta da radim, u magnovenju je pomislila. Mahinalno je opet uzela flašu gdje je ostalo možda još tri ili čaše čaše lozovače…iz njenog kraja. Trebalo joj je, kao eliksir koju koriste medijumi, da bi dotaknuli onaj drugi svijet preko horizonta. Da, trebalo joj je to.
“Opet!??” – Vladislavino režanje se očekivano pretvorilo u životinjski urlik. Mirjana je očekivala to. Sa bolnom grimasom je pogledala u njene glodarske zube, ne u oči, zubi su bili zlokobniji, i morbidniji… “Zar ne možeš bar jutros da budeš malo manje kurva?”– gotovo jo je molećivo pitala Mirjana R. “Nemoj da mi se obraćaš!”– bijesno je zakreštala Vladislava-“Dođe mi da te ostavim ovde, i tako bih i učinila da nisam rekla Saši da dođe. Zato, ostavi tu čašu i umukni!”
Iz tog koščatog i naboranog vrata su izlazili gotovo neljudski krici, koji su podsećali na lomljenje stakla. Aleksa, bivši Vladislavin ljubavnik, je osjetio najveći dio pakla njene naravi. Iako je Vladislava nakon armije prethodnika i kolone njih koji su se smjenjivali u njenom krevetu, računala Aleksu kao jedinog koji je promjenio mikron nečega što je ličilo kao emocija u njenoj praznoj duši, i on je osjetio divljačku i nekontrolisanu prirodu Vladislavinih htijenja da iščupa i odnese iz njega samog sve što je vrijedilo. Zapravo, ono što su druge žene smatrale da vrijedi kod njega. Bio je staložen i pametan, imao je i strpljenje jednog posvećenog muškarca, pa mu je Vladislava došla sako iskušenje u životu. Čudno je sve počelo sa Aleksom. Nakon “primopredaje” od bivšeg ljubavnika Dejana, gdje su se oni upoznali, kratko porazgovarali, Vladislava se sa puno entuzijazma bacila u Aleksino naručje i krenula je tako jedna strastvena veza, uglavnom bazirana na krevetu i fizičkom zadovoljavanju do poslednjih atoma snage. Vladislava se hvalila kasnije da nisu 72 sata ustajali iz kreveta za vrijeme neke turneje u Milanu, kada su odlučili otputovati u Italiju i “romantizovati” tu vezu.
Vladislava je bila frigidna, što je bilo očekivano s obzirom za njenu emotivnu zakržljalost. Međutim, ona je negirala svoju bezosjećajnost i hendikep. Umjesto da se posveti svojoj emotivnoj i duševnoj poremećenosti, ponesena provincijalskom razuzdanošću, koju je doduše imala i njena sestra Magdalena, ali na drugačiji način, Vladislava se bacila na obradu armije muškaraca, kako bi dokučila šta joj se dešava. Bila je ubjeđena da se savko emotivno zadovoljstvo i osjećaj ljubavi stvara jedino tjelesnim kontaktom i tjelesnim zbližavanjem. Nije znala, bila je hendikepirana, nije mogla ni da pretpostavi da je situacija sasvim obrnuta po pitanju samooplemenjivanja. Magdalena je to znala, ali je bila kukavica, da bi sebi priznala površnost jedne provincijalke, već se “reaktivnom formacijom” bacila u razmetljivu površnost koja je bila impresivna provincijalcima njenog kova, ali nakon nekoliko dubokih krahova, Magdalena se nije usuđivala ići dalje sa sopstvenim preispitivanjem. Vladislava je bila tvrdoglava, neobuzdana, a kako je svojstveno praznoj duši, bila je i praznoglava. Međutim, u jednom razgovoru sa psihološkinjom je objasnila svoje viđenje njene hladnoće i frigidnosti. “Znate”, rekla je” priroda je protiv žena, nije uopšte naklonjena ženama. Zapravo, kaznila je žene anatomski i moraju da pate, bez zadovoljstva, dok je muškarce nagradila. Njima je podarila sve kako treba i zato je njima lako da budu zadovoljni nama ženama” Psihološkinja je podigla obrve:”Kako to misliš, Vladislava?”, staloženo je pitala. “Pa, pogledajte građu muških i ženskih reproduktivnih organa… o tome govorim”- samouvjereno je izdeklamovala Vladislava “Ne treba previše da vam objašnjavam”. Psihološkinja je bezizražajnog izraza lica posmatrala to izobličeno i odbojno lice ispred sebe, vrtjela olovkom, razmišljala čime da označi ovakav izliv i salatu riječi.
Na kraju je na papiru pred sobom napisala “sumanutost” i podvukla dva puta.
Sa Magdalenom nije govorila o tim stvarima. Magdalena je bila lukava i sebična. Isključivo je pazila samo sebe, mada je naivcima servirala svoj stav o “prerazumijevanju” i “preshvatanju” svega postojećeg. Zapravo, to joj je pomoglo da se bavi vještičarenjem, ili terapijom, kako je ona to nazivala, varajući gomile ljudi, radeći skriveno i ilegalno, uzimajući novac ljudi koji u svojoj nevolji nisu ni pitali za cijenu. Bila je svjesna da se bavi kriminalnom aktivnosti, pa se trudila na sitnicama, a najćešće slatkorječivošću da pokaže darežljivost. Takvom ju je doživljavala i Vladislava, ne samo kao sestru, već kao i gurua, koja joj je davala određene savjete kako da se izvuče iz prevara ako bi ostala nekome dužna novac. Mirjana R. ali i pokojni Vladislav su znali za to zmijsko klupko. Postoji pravilo u divljini: ako upadneš slučajno među zmije, moraš ostati miran, dok ne prođu. Vladislava i Magdalena su bile samo dio tog klupka zmija, kojih je bilo još i koje su se pojavljivale sa vremena na vrijeme, noseći svoj ubojiti otrov.
Šta se desilo sa Aleksom?
Nakon italijanske avanture i ljubavnog uživanja od nedelju dana, shvatio je da mora smisliti strategiju odlaska od zakržljale Vladislave. Zadnjih dana je osjetio da sa njom dosta toga nije u redu, a naročito nakon povratka kući.
Racionalan, kakav je bio, krenuo je u upoznavanje drugih žena, da ne bi previše neočekivano ostao u povezanosti sa poremećenom Vladislavom. Počeo je sa dopisivanjem sa nekoliko njih, ali jednog dana je Vladislava posumnjala i razjareno krenula na njega. Morao ju je udariti, jer je znao da količinu neobuzdanog zla, ali i nagomilanog nezadovoljstva nakon više desetina ljubavnika i prostituisanja dok je bila sa Stevom u Holandiji mora zaustaviti jedino na takav način. Počela je da ga uhodi, prati njegove telefonske pozive, poruke, imejlove, a onda se počela predstavljati lažno i sa drugog broja. Iskusna u varanju i prevrtljivosti, shvatila je da Aleksa zaista teži da ide od nje. Njena teorija o “povezivanju” putem kreveta od 72 sata neprekidnog zadovoljstva pala je u vodu. Bila je izgubljena i izbezumljena. Počela je da mrzi cijeli svijet. Na kraju se dramatično rastavila sa Aleksom, iako je on pored Steve iz Holandije razbio njeno uvjerenje da je nepopravljivo frigidna. Bila je izgubljena. Vratila se uličarskom životu, skitanju i razuzdanosti u namjeri da zataška svoju buru latentnog bijesa koja nigdje nije moga da izađe, osim da se ustremi na nekog sledećeg. Počela je anonimno da putem interneta zakazuje tajne apartmanske sastanke sa nepoznatim ljubavnicima. Navodila ih je na verbalno usmjeravanje njihove maštovitosti, opisivala sa visine svoja iskustva sa muškarcima i naravno, privukla je pažnju novog broja muškaraca sa portala ta upoznavanje. Predstavljala se kao “Betoven” i uredno je čuvala i kopirala te lascivne konverzacije, da bi onda meilom ili telefonom zakazala anonimni “sudar”. Jedan Neksus joj piše:“Trazim inteligentnu, mastovitu, radoznalu, samosvjesnu ženu koju privlači svijet dominacije:)..zaintresovana? Vladislava “Betoven”:“Pozdrav. Sta podrazumijevas pod svijetom dominacije?!” Neksus:” Imam dugo i prelijepo iskustvo u svetu dominacije i njega doživljavam i živim na svoj nacin. Osjecam ga prostorom i vremenom gdje i u kom dvoje ljudi mogu da budu istinski ono sto jesu i da pripadaju jedno drugom nesputanom iskrenošću i dubinom svake svoje želje. Osnova i temelj toga je povjerenje i ono mora obuhvati svaki udisaj, pokret, čulno zadovoljstvo i svako istraživanje sopstvene seksulanosti i senzualnosti omogućujuci nesputanost mašte čija je onda jedina granica obostrano zadovoljstvo. Želim da te zatičem vec ponosnom, ili da te takvom učinim, na ono što osjećaš i da si dovoljno hrabra da to i živiš i oživiš. Ta tvoja strana nikako ne znaci da nisi sposobna, samostalna, samosvjesna, uspješna i u svim ostalim oblastima života. Naprotiv – takvu te i želim” Vladislava, “Betoven”: Pročitala sam…zapravo pod dominacijom podrazumijevaš da si ti dominantan. Onda zapravo trazis inteligentnu, radoznalu, samosvjesnu, maštovitu koju privlači da bude potčinjena? ( a ne svijet dominacije:-)) Svakako zanimljivo iskustvo, za svakoga. Ali se radi o tome da ja jesam sve nabrojano:-) pa sam samim tim upoznala svoju seksulanu energiju potičuci je na razne načine, paraalelno sa licnim razvojem na drugim poljima.” Dopalo joj se. Dobijala je ponude i obećanja od vremešnih i dobrostojećih muškaraca da će joj se maksimalno posvetiti, bez obzira na njih same. Voljela je biti birana. Tako kasnije u jednoj prepisci sa Draganom iz Italije on piše: “Dobro jutro Vladislava…Sinoć baš kad krenuh na spavanje stiže tvoje veliko i dugačko a iskreno i lijepo pismo.Već sam se pitao zašto nema odgovora…ali rekoh sebi-strpljenje…Jako mi se sviđa tvoj način razmišljanja. Upravo mi daješ za pravo što sam te stavio među nekoliko ”izabranih dama”. Vidiš, ja oduvijek najveći kredit dajem svom instinktu koji me rijetko ili nikad vara. Baš si dosta toga napisala, pa ću probati onako što mogu da prokomentarišem…” Lascivne riječi i laskanje, a pogotovo sortiranje od strane potencijalnih ljubavnika ju je činilo da se doživljava vrijednom. Suštinski rečeno, razumljiv proces za ženu koja se aktivno i poluaktivno bavila prostitucijom. Međutim, nakon Alekse se pojavio Boban, vrstan zanatlija i eksplozivan muškarac sa kojim je ušla u sledeću avanturu… 💢 Dva gutljaja su je doveli na granicu kada su mučnina i grč od Vladislavinog upada u sobu postali podnošljivi. Sa gađenjem je pogledala vrata na koja je bijesno izašla prije nekoliko trenutaka. “Kako ću ja sa ovom kurvom, dragi moj Vladislave”, poluglasno je izgovorila Mirjana R. Nije bilo pitanje. Zvučalo je kao molitva nekome ko joj može dati snage svojom dušom i duhom koji je nježno obavija svojom ljubavlju i toplinom. “Kurva neće odustati nijedan trenutak, a da mi ne zagorča život u svo brlogu”, zloslutno je prošaputala, gledajući stolicu gdje je obično sjedio pokojni Vladislav. Tako dođu trenuci kada se napaćena duša obraća bilo kome, Bogu, duhu, duši, svecu, bilo kome nevidljivom, kako bi pronašla sebi put. A put je težak…kada moraš ostaviti uspomene za sobom, uspomene koje su davale i smisao i snagu, uspomene koje su davale nadu, uspomene koje su nadahnule mjehur života, koji kao pješčani sat polako nestaje, ako mu se ne doda materija. Za Mariju R. ta životna materija i snaga je bila ova kuća i njegov duh, koji je živio sa njom ovde, držeći je u pribranosti i dajući joj volju da uvijek nastavi dalje, ma šta da se desi ili da je uhvati malodušnost. Nikad nije kao sad pred iseljenje iz ove kuće osjetila da je Vladislav bio kraj nje i u njoj samoj.
“Pazite kakvi se pravite da jeste, jer vi jeste onakvi kakvim se pretvarate.“ –Kurt Vonnegut–
Onda se jednog dana u njenom životu pojavio Aleksa.
Vladislava je nakon desetine i desetine promijenjenih ljubavnika odavno besciljno lutala površinom svog života. Za dublji zahvat nije imala uma, osjećanja, a ni talenta, kao ni ženske intuicije koja bi je ukorijenila na jednu tačku odakle bi mogla da sagleda svijet oko sebe sa nekog zamišljenog uzvišenja, ali i da zaviri u svoju beskrajnu prazninu, koja ne samo što nije inicirala nikakvo poštovanje prema samoj sebi, već i brojni muškarci, desetine njih koji su se smenjivali u Vladislavinom životu i krevetu su nakon određenog vremena sa njom nehotice prvi zakoračili unatrag, odstupajući od nje, osjećajući da nema ništa u tom stvorenju koje samo izgleda kao žena. Od praznine svako odlazi. I beskraj Kosmosa budi ledenu jezu svojom prazninom, a ne veličinom ili onim što se nalazi u njemu. Vladislava je bila prazna kao bezdan, mračna kao provalija i užasavajuća kao beživotno crnilo ili projekcija smrti koja donosi zamišljenu tamu.
Nesvjesno, ali očajnički, je želela da nađe tračak svijetla u sebi, dovodeći nasumice ljubavnike bez selekcije, već samo po vizuelnom kontaktu. Međutim, kad bi ih dovela kod sebe u stan i u svoj krevet, osjećala se pustoš, kao da je u beskrajnoj vanzemaljskoj pustinji u kojoj se ništa ne dešava. I dok bi se ljubavnici trudili oko nje, često bi pomislila da je bilo bolje da je čitala knjigu ili proskitala ulicama. Aleksa je bio nešto drugo. Upoznala ga je dok je bila u nekoj vrsti odnosa sa Dejanom, ali tu nije bilo ni ljubavi ni emocija. Dejan je bio flegmatična priroda, koga ništa i nije zanimalo osim tog fizičkog zadovoljstva. Na kraju krajeva, njegovu prirodu nije ni mogla da inspiriše Vladislavina praznina. Dolazio bi na njen poziv, nije ga zanimalo kada će ga pozvati, nije ga zanimalo sa kim će biti u međuvremenu i bio je sasvim uklopljen u svoju ličnu harmoniju. Nije se ni uzbudio kada je Vladisalva rekla da je našla Aleksu i da je vrijeme da se rastave, ali bi željela da i on upozna Aleksu.
U svemu se krila neka vrsta Vladislavinog fetiša, mašte ili pokušaja da što više tih muškaraca sa kojima je bila fizički skupi na jedno mjesto, da ih posmatra, da donese sebi neki sud, da da sebi odgovore šta joj se dešava… Jednom kada je pogušala da odgonetne svoju prirodu, odlučila se da nađe psihologa. Našla je jednu stariju psihološkinju i počela joj je govoriti o svom životu i odgovarati na njena pitanja. Kako je razgovor odmicao, psihološkinja je postavljala sme manje pitanja, dajući inicijativu samoj Vladislavi da prepričava svoje čudovišne i za nju bizarne avanture, od muškaraca sa kojima je bila u kontaktu, do žena sa kojima je pokušala živjeti homoseksualnim životom, preko svingerskog života, prostitucije, raznih razuzdanih provoda i slično. U jednom momentu Vladislava je rekla:”Često me boli glava…” Psihološkinja se duboko zagledala u nju, a zatim je izgledalo da gleda kroz nju, da bi sabrala sve utiske o onome što je čula od svoje klijentkinje. “Znaš…” počela je” I mene je zaboljela glava u jednom momentu dok sam slušala tvoju priču“.
Psihološkinja je na zaobilazan način rekla da je beznadežan slučaj i da Vladislavi niko ne može pomoći. Ni ona, ni niko najbliži, ni neko ko bi se pojavio u njenom životu. Vladislava nije bila pametna da zaključi iz njenih riječi osnovni poruku, ali kao svako emotivno prazno i uništeno biće usmjerila je pogled u njeno lice i oči, da bi nešto dokučila. I nekako je shvatila poruku. Ustala je i uz kratak pozdrav napustila prostoriju. Sada se osjećala praznije, nego što ju je ta bezdan pritiskala prije posjete psihologu. I tako, pozvala je Dejana da zajedno krenu do Alekse. Zajedno su otišli u jedan lokal, a onda je stigao i Aleksa. Bio je to visok i osrednje krupan muškarac, pronicljiv i dovoljno inteligentan da procijeni ženu koja mu se sama nudi i to uz “primopredaju” bivšeg muškarca. Pronicljivost mu je pomogla da taj vlastiti emotivni nagon ostavi po strani, a da se samo muški i fizički angažuje oko žene koja je sama od sebe pokazivala da ga želi odmah.
Vladislava je, u svojoj izgubljenosti, svakog prigrabljenog muškarca smatrala “vezom”. Mnogo godina kasnije, dok je pokušavala upoznati izvjesnog Dragana, muškarca iz Italije, koji je živio sa nekom Mađaricom u divljem braku”, i dok mu se nametala sa beskrajno dugim pismima, pokušavajući da ga odvrati od njegove Mađarice, pisala je o sebi: “E sad…Dragane ne razumijem zašto si jos uvek tu? Da li zapravo želis taj odnos pa ćes ga pokušati spasiti ili si tu radi neke licne koristi? Jer ako želis da budeš u tom odnosu, onda trebaš o svemu da pričas sa njom…a ne da, recimo, kuckaš sa mnom. Ja mislim, ne smeta meni sto ti dijelis sa mnom sta ti se dešava, naprotiv. Ali ti dijelis događaje kao osudu nje same, a ne da bi se eventualno posavjetovao sa mnom kako da rijesis problem sa njom, pa me onda zbunjujes? Da li sam u pravu ili grijesim? A sa druge strane, ako definitivno ne zelis da budeš s njom, ako ste vec pričali više puta puta pa si vidio da ne vrijedi… bježi odatle sto prije.
A za veze….ako preživimo destruktivnu vezu, nakon prekida potrebno je vrijeme da se očistimo od tzv. nus produkata te veze da bi čisti ušli u novu vezu…. No pretpostvljam da si toga i sam svjestan? Da si svestan da teško da možes sa nekim nešto započeti dok to ne završiš, ali ne fizički već energetski, ako me razumijes? A nismo roboti da momentalno nakon fizičkog prekida, prekine se i svaka misao koje su obično negativne kad je u pitanju prekid destruktivne veze, pa tu (negativnu) energiju prenosimo na novu osobu zbog čega jednostavno ne moze da uspije…jer je odnos tim negativnim iz prethodne veze.
Nisam htjela da ne bih odužila, ali ako želis, mogu da ti pričam i ja o nekim mojim vezama (relativno svježim) a koje smatram destruktivnim? Mozda ti pomogne ako neko priča slično iskustvo…svakako me možes pitati sto god te zanima i ja cu ti ispričati onoliko detaljno koliko želis.”
Vladislava je, dakle, svaku avanturu smatrala vezom, recimo odlazak na vikend sa nekim svojim ljubavnikom koji je u vezi ili možda u braku, pa do slučajnog muškarca koga bi upoznala u prolazu i poznavala od nekoliko sati do jednog dana.
Bila je ponosna na svoje “veze”, ogromnu masu muškaraca sa kojima se provodila, ali to osjećanje ponosa se javljalo u trenucima kad bi se nadmoćno postavila pred nekim ko je bio u problemu, kao Dragan iz Italije, koji je konfuzno razmišljao šta da radi sa svojom Mađaricom, do ponosa koji se javljao u situacijama kada je Dejan izvršio njenu “primopredaju” Aleksi. Ponos je čudna stvar. Javlja se niotkuda. Pijedestal se sam pomiče, a to donosi nove vjetrove nade i želje za avanturama… 💢 Mirjana R. je već u dobrj mjeri složila odjeću pokojnog Vladislava u dva kofera. Uzela je i treću torbu, nešto veću, gdje je mislila složiti još dva njegova ljetnja kaputa, i ubaciti nekoliko uramljenih zajedničkih slika. Radila je to polako, kao da osjeća svog pokojnog muža koji je ljubopitljivo posmatra i svojim mirnim izrazom lica ohrabruje da posao završi do kraja. Gledala je njihove zajedničke slike, budila se radost i tuga istovremeno, ponos i večnost postojanja, nada da nešto postoji tamo negdje sa one druge strane…Čemu onda služe osjećanja, ako tek tako odu nakon smrti? Imaju svrhu, moraju da imaju. Sve se nalazi u jednom savršeno zamišljenom poretku, pomisli Mirjana R. gledajući fotografiju svog muža. Spremala je sve polako, u miru, skoro sa molitvom na usnama. Osjećala se u nekom svijetu meditacije, gdje lebdi i spaja prste sa nevidljivim duhom svog muža. Duša joj se punila od toga… Čula je korake u kuhinji i osjetila da se Vladislava približava vratima. Neki talas gorčine je krenuo iz želuca, znala je da će Vladislava srušiti njeno spokojstvo u čudnom stanju meditacije… Vladislava je donosila samo problem, teret i teškoću. Prošlo joj je kroz glavu da je već duže vremena nije čula da razgovara sa ljubavnikom. Vrata spavaće sobe su se počela otvarati. “Šta opet sad želi ova kurva?” pomisli rezignirano Mirjana R.
„More tuge nema obale, nema dna. Niko ne može čuti ništa iz njegove dubine.” – Primo Levi –
Dragan dugo nije znao šta se dešava sa njim i sa Vladislavom nakon njenog povratka iz Kine. Vjerovao je u odanost. Nekako u duhu religioznosti je smatrao da povezanost ljudi postaje vječna nakon trenutka kada se nađu dvije duše, slične, ili čak možda iste, koje streme da budu jedno… Nije mogao ni razumjeti da postoji jedna vrsta suludog samodokazivanja, koji se graničio sa fanatizmom, manipulativnim sadizmom i mazohizmom istovremeno, udruženim i usmjerenim na rušenju božanskog vjerovanja u vječnost ljubavi. Nešto u religioznom smislu mora biti doslijedno, mislio je Dragan, iako je ovaj svijet nedokučiv, a to je da postoje tajna vrata za sjedinjavanja dvije osobe u ljubavi i zajedničkom životu. Čemu onda kilometarska pisma iz Kine koje je pisala Vladislava? Čemu onda njen fanatičan trud koji je ona demonstrirala da dođe do njega u drugi grad, koji uopšte nije bio blizu? Čemu onda njeno insistiranje da dođe kod nje da živi jedno vrijeme? To može da bude samo jedno: iskrena privrženost i ljubav.
Dragan nije ni slutio koliko je zagazio u zabludu…
Vladislava je bila duboko poremećena osoba. Njeno imitiranje svesrdne vezanosti i privrženosti je bio kompleks kojim je ona pokušavala da briše svoju emocionalnu zakržljalost iz djetinjstva. Ona nije voljela nikoga, nije znala, nije umjela. Bila je duboko zbunjena, dezorijentisana, kada bi posmatrala srećne ljude. Nije znala kako oni djeluju zajedno, kako dijele trenutke, blistave trenutke ljubavi, strast… Nije znala ništa. Samo je posmatrala pažljivo i imitirala, pokušavajući da joj se desi što i njima. Da osjeti tu sreću. Duboka nesreća ju je gurala u iracionalnost. Otac Vladislav je to znao cijeli život da je prisutno kod nje, a majka Mirjana R. je vjerovala, u svom pragmatizmu, da je ona samo osiona i tvrdoglava. Mirjana R. je vjerovala da se to može “izliječiti” kod Vladislave čisto praktično, sugestijom, bacanjem istine u oči, razvodnjavanjem krute Vladislavine ubijeđenosti da zna više od svih drugih. Ona je u svojoj pragmatičnosti osjećala da zlo koje se stvarai raste u Vladislavi može presjeći samo nepokolebljivošću i čvrstinom koju mora imati jedan roditelj.
Nije bila u pravu. Vladislava je bila duboko duhovno, duševno i emotivno hendikepirana.
Podmuklost i zlo koje je raslo u njoj je bilo beznadežno, jer ono je moralo zamijeniti svaki nedostatak normalnog ljudskog bića. Otac Vladislav je razumio da emotivno hendikepirane osobe imaju težnju da izgledaju kao i sve druge, da svojom pojavom ne odudaraju od prirodnog okruženja. kao kod kameleona, koji se prilagođava svojim bojama u sredini gdje se nalazi. “Kako da izađem na kraj sa ovom kurvom?” glasno bi i u ljutnji govorila Mirjana R. nakon beskrajnih rasprava sa Vladislavom, koje bi ova lukavo završavala sa nedorečenošću i izbjegavanjem svih pitanja koje je postavljala njena majka.
A Mirjana R. je bila u pravu. Dragan je služio Vladislavi da sebe predstavi u dobrom svijetlu kao ženu koja želi normalnu vezu, međutim njen dvostruki život sa svingerskim životom, ljubavnicima iz koristi i prostituisanjem je smatrala svojim znanjem da se prilagodi realnom životu u gradu. Dok je Dragan bio kod nje, glumila je duboko privrženu i zaljubljenu ženu, udovoljavala mu sve moguće želje, čak organizovala jednog njenog ljubavnika, za kojeg je rekla Draganu da joj je samo “drugar”, da obiđu zajedno neke manastire u okolini. Dragan je sve više ulazio u klopku vjerovanja da je našao ljubav svog života, da ne može biti slučajna ta predanost i da je Bog odredio da se to njemu jednom desi na pravi način. Kada bi nakon sedmicu ili dvije, Dragan otišao u svoj grad, Vladislava bi nastavila dovoditi kod sebe svoje “klijente”, obično one koje je upoznavala u noćnom životu, ne samo svingerskim druženjima, već i direktnim koketiranjem sa imućnijim i starijim, koji bi joj ostavljali i novac za “usluge”. Onima koji su je znali govorila je da se bavi podučavanjem djece, međutim, djeca su bila samo maska. Prostitucija je bila njen život i oslonac u svakodnevnici u kojoj je živjela. Čuvala se bolesti. Imala je rigorozne mjere dok je mijenjala ljubavnike. Posao je dovodila do te mjere da je bila ponosna na sebe. I za sve joj je bilo mjerilo novac. Nije ga zarađivala puno, nije bila atraktivna ili inteligentna da bi se povezala sa bogatom klijentelom, ali nije bila ni nezadovoljna, jer je znala intuitivno da ne može previše dati u svom tom poslu, pošto su je godine već stizale.
I došao je taj dan.
Dragan je stigao kod nje. Pozvala ga je na nekoliko dana ili sedmicu. Došao je sa pritajenom radošću, željom i opsjednutošću, možda i ljubavlju… Pogledala ga je u oči, dok su sjedili kod nje na njenom kauču, položila svoju ruku na njegovu i rekla:“Dragane, mi ne možemo više biti u ovom odnosu…” To je bila uobičajena rečenica, desetine i desetinama puta ponovljena kada bi Vladislava ostavljala ljubavnike i mijenjala ih drugim. Dragan je ukočeno pogledao u ćošak sobe. Gledao je nepomično u jedan prašnjavi paket koji je Vladislava držala tu odkad je znao za nju. Ćutao je, nije imao riječi, ni inspiraciju da bilo šta kaže. Slagao je polako misli, pomislio na Boga u koga je toliko vjerovao, pomislio na Sudbinu za koju je vjerovao da mu je donijela sve ono lijepo u ženi koja sada sjedi pored njega. I sve se srušilo. Nestalo je. Nakon dugog ćutanja i nepomičnosti je ustao. Pogledao je poslednji put, okrenuo se i izašao iz njenog stana. Sve je shvatio.
Nikad se više nije javio. Otišao je zauvijek.
Vladislava se nadala da će početi i drugi dio njene igre manipulisanjem, ako se ponovo javi. Obično njeni ljubavnici su se nakon određenog vremena javljali…Oni koji su u trenutku malodušnosti željeli još neki trenutak zadovoljstva kod Vladislave, ali i oni brojni oženjeni sa kojima je bila, pa su se u trenucima monotonosti javljali čisto iz radoznalosti i malo provoda. Vladislava nije odbijala bivše ljubavnike, oni su uvijek bili u njenom imeniku ili u kontaktu na internetu, samo su morali poštovati njeno pravilo: da budu strpljivi dok ne dobiju red. 💢 Mirjana R. je otvorila starinski, ogroman drveni ormar. Voljela je taj miris u njemu koji joj je ulivao divan osjećaj njegove prisutnosti. Da, pokojnog Vladislava, njenog muža…živio je tu, među njegovim stvarima. tu je živio njegov duh, a njegova duša je lebdjela odmah nadomak njene. Iako ga nije bilo odavno, naučila je da živi sa njegovim duhom, a osjećala je da voljene duše se nikad neće rastaviti, pa i njena duša, kada bude otišla sa ovog svijeta će odmah naći njegovu. Tamo će biti lakše da se sjedine, mislila je Mirjana R. Ovaj svijet nije dobar za čistu ljubav, za potpunost, za utkanost jedno u drugo… Ovde nas tijela razdvajaju. A tamo, možemo uvijek biti jedno. Mirjana R. nikad nije bila religiozna ni sujevjerna. Nije ni pokojni Vladislav. Međutim, nakon njegove smrti, počela je da osjeća nešto što izlazi izvan granica onoga što je bilo u njenim životima. Ljubav stvara niti, plete mrežu, uznosi i uzdiže do neslućenih visina. Njegovu prisutnost je osjećala i kad bi otišla na groblje i gledala njegovu humku. Ljubav stvara vječnost, nije to umjela sebi objasniti, ali je snažno osjećala. Dodirnila je njegovu košulju u ormaru. Pa onda kaput. Nježno, onako kako je to radila dok je bio živ i dok je bio u toj odjeći. U tom velikom starinskom ormaru je čuvala sve njegove stvari, provjetravala, slagala, prenosila, kao da će se on pojaviti svakog trenutka. Vladislav jeste bio tu. U njenoj duši, biću i mislima. Odjeća je bila nešto kao medijum…da se dodirnu, da ga ona osjeti na vrhovima prstiju, a često je mislila da i on osjeća njen dodir. Negdje je on tu, mislila je… Iz nostalgičnih misli je prenuo kreštavi smijeh Vladislave iz kuhinje, koja je odgovarala ne nečiji drugi poziv. Takav manir je obično imala kad bi je pozvao neko od ljubavnika sa kojim se dugo nije čula. “Hoću li bar danas, poslednji dan u ovoj kući, imati mira od kurve…?” tužno se zapitala Mirjana R.
“Zlo se učini bez napora, naravno, to je djelo sudbine, dobro je uvijek produkt umjetnosti.” – Šarl Bodler-
Jutro je odveć odmaklo. Sunce je pokušavalo da dopre do sobe gdje je sjedila nepomično Mirjana R. i kao da želi da je podsjeti da počne sa pakovanjem stvari, da ih složi u torbe i u nekoliko kofera koje je još sinoć donijela Vladislava od svog ljubavnika.
Možda je moglo da stane sve tu što je željela spakovati, a možda i ne…Mirjana R. je pomislila da bi joj bilo potrebno neizrecivo toliko kofera da bi ponijela sve sa sobom što je željela. To je bio cijeli njen život, njene uspomene, svaka sitnica je značila nešto, podsjećala je na detalje prošlog života, a te stvari su bila jedna velika njena životna priča, tako jasna i bistra i urezana jednim urednim kolažom, koji je njenu sudbinu i život pokojnog Vladislava činio blještavim i prelivajućim u bojama zajedništva. On je bio tu, neizbrisiv, znala je to, jer je sjećanje na njega imalo opipljivost jedne supstance, kao kad osjeća svilenu ili pamučnu traku stvorenih uspomena. U stvari, nečiji život je vrijedan samo koliko neko nakon njega sačuva sjećanja. Kad bi nestali svi životi, ne bi bilo ništa na ovom svijetu, jednom je pomislila Mirjana R.
Pojedini ljudi su toliko vrijedni da je nemoguće izmjeriti ili iskazati to riječima, jer sve pamte, zadržavaju i prenose priče završenih života onih koji su otišli. Biti živ je velika stvar, to je misija. Biti živ je odgovornost. Kad si živ, čuvaš sreću od nesreće, radost od tuge, ushićenje od bola. Kad nisi živ, mrak donese ono drugo što se zove nepostojanje ičega, što nijedan sanskrit ne bi mogao opisati. Mirjana R. je svojim pobjedama smatrala preneseno nostalgično sjećanje onoga što je punilo njenu dušu, što je srce činilo svijetlijim od samog sunca na zenitu, što je prizivalo novi život…i novu nadu. Skrušeno je pomislila da će morati da se odrekne mnogih nada, dosta zapečaćenih uspomena i vrijednosti koje je imala ovde u svom domu kad se bude preselila u Vladislavin stan.
Vladislavin stan je bio poprište jeze i praznine. Slično kao u vampirskom leglu ili kući strave. Tako je Mirjana R. duboko doživjela njen iznajmljeni stan prilikom samo jedne posjete i više nije dolazila. Bio je prljav i zapušten,u hodniku nasumice nabacane stvari, dnevna soba puna prašnjavih knjiga, zapuštenih polica na kojima je bilo svega i svačega, večitog užasnog mirisa od cigareta, razbacanih stvari po podu, kuhinje natrpane smećem od više dana, neopranog posuđa od kojeg se širio nesnosan smrad, a kupatilo prljavo i zapušteno kao da nije čišćeno mesecima, sa neugodnim mirisom poljskog klozeta, neopranih pločica, prljavih ćoškova, a sve to isprskano tačkama i crtama tamnožute boje, ukazujući na to da se njeno kupatilo nije čistilo možda i nikad, a pogotovo joj iz sjećanja neće izaći detalj bačenih iskorištenih uložaka njene kćerke nasred kupatila… Mirjana R. se zgrozila taj jedini put kad je došla i sama sebi obećala da joj neće ništa reći, ali ni dolaziti. Međutim, desilo se to kad je njeno obećanje samoj sebi postalo samo nepromišljeno uvjerenje. Sada je morala da preseli iz kuće koju je voljela i nije imala gdje osim kod nje, u taj košmarni ambijent u kojem je mogla živjeti samo Vladislava.
Vladislava je bila hodajuće stvorenje bez osjećaja za sebe. Ono što se zvalo brlog, bilo je za nju normalno, vječita zapuštenost, nered i prljavština, a ona je na neki način uživala u svemu tome. Odbacivala je opšte uvjerenje da mora biti kao drugi u svakom smislu, pa i u tom pitanju lične sređenosti. Dok je s vremena na vrijeme boravila sa grupom sektaša, doživjela je prirodnost skvoterskog života i dopala joj se ta animalna sloboda, kad ne moraš ništa da radiš povodom same sebe lično. Grupa sektaša, kojoj je pripadala, zakazivali su višednevne seanse i opskurna druženja u kućama i stanovima, odakle nisu izlazili danima, skupa su živjeli, spavali, nisu se kupali i kad bi nakon više dana izašla iz tih sektaških brloga, osjećala se više kao životinja iz močvare, prljava i zapuštena, nego ljudsko biće. Njoj to nije smetalo. Smatrala je to težnjom da bude u “skladu sa prirodom”. Kada ju je jednom Magdalena pozvala da dođe kod nje, izmislila je da ne smije sama da se kreće gradom, pošto je noć prilično opasna u velikom gradu. A, zapravo se sjetila da nakon više dana grupnog boravka sa sektašima predstavlja pokretni sijaset užasnih mirisa iz najraznovrsno natrpanog gradskog kontejnera ili deponije.
Vladislava nije imala nikad kućnog ljubimca, nije voljela djecu, ali je znala da mora glumiti dušebrižnu ženu. Znala je da nikad neće imati djecu u životu i to ju je činilo spokojnom. Zapravo, samoživost je do savršenstva promišljena od Svevišnjeg da zaista hodajuće zombi biće, žena ili muškarac, egzistiraju savršeno ako nemaju osjećaja ni prema čemu živom, što bi iziskivalo možda nukleus osjećanja. Takva bića, kao što je bila Vladislava su čudnom prirodnom vezom predodređena samo da egzistiraju u vidljivom smislu i da nestanu sa ovog svijeta, prirodno i neprimjetno, bez bilo kakve ostavštine, a grobna humka njihovo vještačko egzistiranje prekrije za nekoliko dana i više ih se niko ne sjeća. Čudesan je i nevjerovatno pravedan zakon Univerzuma prema spodobama, koji imaju samo tijelo lišeno duše…
Mirjana R. se sa mučninom nadala da će naći spokoj u jednoj maloj sobi Vladislavinog iznajmljenog stana. Nije joj trebalo više. Njen svijet bi prenijela na samo jedno mjesto, zajedno sa njoj dragim stvarima i u ambijentu kako bi se osjećala ljudskim bićem. Nadala se da Vladislava neće dovoditi svoje ljubavnike, mada ju je Vladislava upozorila da će morati nekad praviti “žurke i zabave” sa svojim prijateljima, a ti prijatelji su bili uglavnom njeni sadašnji ili bivši ljubavnici, koje je bizarnim taktikama i koristeći šupljine muške psihe, pretvarala u “drugare”.
Svi “drugari” su joj bili ljubavnici u jednom trenutku i odabrala je one koji su joj najviše odgovarali iz koristi ili priuštili neka lijepa sjećanja. Nakon desetina i desetina ljubavnika, nije ih se svih ni sjećala ni imenom i likom, pa često, kada su joj prilazili muškarci sa neposrednim obraćanjem, stalno je imala pripremljeno pitanje “odakle se mi znamo”, a onda bi se kao uz smijeh prisjetila. Vladislava je eksperimentisala i sa grupnim muškim žurkama, gdje je bila glavna akterka, a onda se tek nije sjećala ko su bili ti muškarci oko nje… Postala je ravnodušna prema takvim uspomenama. Smatrala ih je normalnim, dijelom sticanja iskustva i “spoznaje same sebe”.
Kada je uz pomoć jednog ljubavnika Nenada, uspješnog poslovnog i porodičnog čovjeka, sa srećnim brakom i tri kćerke, dobila posao da prati jedan arhitektonski projekat u Kini, bila je van sebe od sreće. Vladislava je bila vječiti nomad i skitnica. Nije voljela da se posveti nečemu, da gradi, podiže, stvara, već samo da uzima, troši ili živi na račun nekog trećeg. Smatrala je da je to gubljenje vremena i da čovjek mora uvijek ići i tražiti nešto novo, slično lisici u preriji ili parazitu koji pusti pipke na kori drveta, crpeći sve od njega. Smatrala je da to ona zaslužuje samim tim što postoji, a način na koji to dobija je iskustveno provjeren još od njene holandske ere. Nisu je odbijali. Glumila je šarm, oko nje su bili uglavnom sve muškarci i za nju je to bilo dovoljno. Diplomu koju je stekla uglavnom preko kreveta niko nije dovodio u pitanje. Njeni poslovi su bili logistički, skoro kao poslovi priučene sekretarice. Znala je da ne treba da se ističe, da samo mudro iskoristi “šupljinu muškog mozga”, koji će zarad zadovoljstva sa njom, izmisliti i najbezvrijedniji posao kako bi samo nešto radila.
Tako je i bilo.
Skitala je u tim mjestima u Kini, ne radeći bukvalno ništa vrijedno, ali je njen instikt izrabljivača bio zadovoljen. S vremena na vrijeme se nalazila pri ruci muškarcima koji su bili u njenom okruženju, međutim, nakon više mjeseci je odjednom shvatila da bi ona mogla pokušati i nešto više. Krenula je sa internet upoznavanjima, pošto je imala dosta slobodnog vremena. Počela je kontaktirati muškarce, isključivo one koji su pokazivali nešto više intelekta, širine shvatanja o životu, obrazovanja i novca, ali vješto izbjegavajući način da im parira ili nametne sebe kao nekog ravnopravnog. Cilj joj je bilo zbližavanje, čisto na emotivno-dubinskom planu, da bi nakon toga ostvarila neraskidivu povezanost, ne baziranu na osjećanjima (ona nije mogla da voli i osjeća ljubav), već na modelu imitacije zaljubljenosti i privrženosti.
Tako je upoznala Dragana, jednog skromnog čovjeka, dobrih osobina, vrlina i duboko religioznog. krenula je sa slanjem e-mailova, prvo običnim, a onda sve dužim i dužim, obmanjujućim, lukavo smišljenim, kako bi njena mračna prošlost bila zamaskirana i Draganova otvorena duša zaposjednuta što prije. Obećala je da će ga posjetiti čim se vrati iz Kine, da će doći kod njega i da će sve podijeliti sa njim ono što je pisala u kilometarskim mejlovima.
Bila je odlučna i nepokolebljiva. Dragan je živio u drugom gradu, prilično udaljenom i komplikovanim za dolazak. Nije joj smetalo da žrtvuje vrijeme, dane i dane, da bi uspjela Draganu predstaviti neku drugu sebe, naravno, uz sve ženske strategije na koje su muškarci, naročito emotivni, su slabi i nesnalažljivi da prepoznaju glavnu namjeru.
Tih davnih dana Mirjana R. je često govorila Vladislavu, koji je ćutke sjedio i gledao u jednu tačku, kad bi njih dvoje počeli razgovor o njoj. Mirjana R. bi umorno i sa gnušanjem često izbacivala gorčinu iz svoje duše:” Ona kurva je opet otišla negdje…”
A onda bi zavladala sablasna tišina.
Vladislav i Mirjana R. bi samo sjedili, ćutali, a iz grudi bi im se oteo poneki težak uzdah. To je bio zvuk stida i nesreće koji su se gušili negdje duboko u njihovom srcu.
Fadil Jonuz 
Zadnji komentari