Divergent

Ako neko dođe na ideju ili bolje rečeno predvidi tok društvenog raslojavanja i erozije, spontano nastaje projekat, finije rečeno, scenario za film koji se napravi tako realistično da više niko ideju ili futurističko viđenje dovodi u sumnju, nešto slicno Orvelovoj 1864, za koju kažu da je odavno počela, a njenu potpunu sliku doživjeće generacije svega nekoliko desetina godina od ovog vremena…I da postavim gabarit na ovaj uvod: radi se o jednom nedavno slučajnom odgledanom filmu u kome su scenariista i režiser besprijekorno objasnili šta čeka svijet koji se rađa. Zove se Divergent.

Najkraće rečeno, radi se o viziji nekog svijeta u budućnosti koji će biti jako hijerarhijski uređen, potpuno dehumanizovan, i u svrhu „dobrobiti zajednice“, a to je kao što uvijek dramski zaplet odredi – elita koja sebe proglasi sveznajućom i svemogućom tako da svi ostali staleži, propagandno podložnog uma, shvate to kao nepobitnu istinu.

Dramskom radnjom se neću baviti. Fikcija je ipak proizvod ideje, možda i neke smjele teorije ali nikako se nisam mogao osloboditi utiska da se radi o filmskoj publikaciji Platonove „Države“, koju danas izučavaju kao osnov osnova uređenog društva, i tako da mi još jedna duboka priča izmami uzdah o čudnoj milenijumskoj igri stvaranja civilizacija i razumijevanju da bi današnji svjetski poredak bio daleko ljepši i ljudskiji da se Žan Žak Ruso rodio u vrijeme Platona, a ovaj drugi u vrijeme kad je Inkvizicija bila jedini sud.

U Divergentu su staleži izdjeljeni prema ličnim sposobnostima, afinitetima i predikciji budućeg ponašanja što nedvosmisleno dovodi u vodeću poziciju psihološku nauku. I zaista je tako. Ako se dobro sjećam, sve odlučuju Učeni (ljudi predviđeni da se bave naukom), sistem obezbjeđuju Neustrašivi (ekvivalent vojske i policije), Mirni , Iskreni, Nesebični itd.

Čini mi se da se to društvo oformilo logikom potrebe nepotrebnog trošenja resursa ili entropijom. Alfa i Omega pomenutog poretka je princip da sve mora biti uređeno, određeno, svrsishodno, korisno, primjenljivo – dakle, čist utilitaristički pristup. Malo će ljudi prepoznati da se iza marketinga opšte korisnosti nalazi interesna zona malog broja nezasluženo privilegovanih ljudi.

Da li dolazimo do stadijuma da pitanje privatne odgovornosti zamjenjujemo vjerovanjem u pravila? Zvuči zastrašujuće ali sve klizi u tom pravcu. Ono što bi neko narodski rekao – prepuštanje slučaju.

I tako, recimo sistem obrazovanja u Novoj Eri se mijenja, niko ne razumije i malo ko pita čemu njegov značaj. Ako Reformator dobro plati Sumnjivca, onda niko i neće sumnjati da se nešto drastično, užasno teško dešava sa planiranjem života budućih generacija pretvorenih u nijeme posmatrače haotičnog svijeta koji se polako kristalizuje, zbunjujuće nestvaran i restriktrivan prema kritici, ali doslijedan da se zakoni mehanike, fizike i ekonomije primjene na ljudsku dušu.

Sve prema sposobnostima. Psihometrijski.

Advertisements

Dimitris

dimitris

Kada se od Uranopolisa krene nekoliko kilometara sjeverno ka Nea Rodi , na poluostrvu Atos, dolazi se do vrlo širokog doka na koji udobno pristaju trajekti koji vode znatiželjnike na ostrvo Amuliani.

Ne štedeći riječi hvale, naši domaćini u Uranopolisu opisaše ostrvo kao, ni manje ni više već kao Miami Beach i kao rijetku ovozemaljsku ljepotu koja se ni za šta ne smije propustiti za uživanje.

I tako  opremljeni slično kao da idemo na safari, ostavismo auto na velikom, širokom i ohrabrujuće raskošno uređenom parkingu i  uskočismo na moćan trajekt koji vozi do obećanog ovozemaljskog raja koji se zove Amuliani, kako su ga mnogi nazvali. Nakon petnaestak ili dvadeset minuta i jos neki zaboravljeni minut pristajanja kročismo Kolumbovskim korakom na fascinantno ostrvo, koje je već izdaleka izgledalo kao izazov za nas turiste gladnih izazova , ljepote i doživljaja u jednom momentu , jer ljeto doživljavamo nekako kao ključni trenutak godine naših života. A za ključan trenutak uspomena se predajemo tako da i sami ne znamo kako…

U brošuri sam prije polaska pročitao da se na izlasku sa trajekta do Miami Beach plaže dolazi na  dva načina: sopstvenim vozilom ili Horse taksijem koji prečicom vozi do samih ležaljki. I naravno, turista se odluči za atrakciju.

Ispod  visokog zida, koji je jedva davao nešto hladovine, strpljivo i nenametljivo čeka Horse taxi. Srdačan i razdragan Grk, jako preplanulog tena koji je kontrirao bjelini zuba širokog osmjeha, bučno i sa  svima razumljivim gegovima, magično prizivaše pridošlice sa trajekta koji gotovo bez razmišljanja dolaze i zauzimaju svoja mjesta u taksi zaprezi. Veselo coknuvši jezikom Grk pokrenu zapregu , u kojoj je sjedilo najmanje deset putnika šarolikog sastava od prolaznika monaha do dvije atkraktivno za plažu spremne Šveđanke sa više tetovaža i pirsinga na tijelu.

Impresivan  doživljaj kad između modernih i impresivnih smještaja i hotela smjenjuje novi, kad se vozeći makadamskim i prašnjavim putem pored sablasnog mini jezera načinjenim od otpadnih voda i kanalizacije , Grk pusti glas iz grla paraleno sa nekim prastarim gamofonom, specijalno instaliranim na sjedište horse taksija…, i tako pjevajući kontroliše „prolazno vrijeme“ na običnom starom budilniku, koji mu visi na slobodnom užetu iznad glave, i refrene pjesme boldujući prastarom Hackel trubom… Sve to izgledaše kao trenutak komične prošlosti koja nam se uvukla pod kožu i u svijest i za koju mislimo da je jedinstvena i neobrisiva.

Cijena vožnje je 2 EUR.  Grk s obzirom na popunjenost nikad ne bi trebao razmišljati o novcu. Pitamo ga koliko ima konja. Kaže dva: Klintona i Moniku. Klinton je bio prije podne a sad odmara dok horse taxi  vuče Monika. Usput priča kako ih hrani sviježim sijenom i žitom…Za trenutak usporava i prstom pokazuje na štalu pored puta gdje se odmara Klinton.

“ A..čekaj: zašto Monika? Zar nije Hilari?“

„NO, NO…!“ Grk odlučno coknu jezikom i značajno namignu jednim okom:“Monika!“

Zove se Dimitris.

Noćna mora

Prije desetak minuta stavio sam tačku na svoju noćnu moru koja traje, najblaže rečeno, par mjeseci.

Otišao sam na Stomatološki fakultet u ulici Dr. Subotića u Beogradu i otkazao Tarikovu intervenciju za popravku tri i vađenje jednog mlječnog zuba pod opštom anestezijom.

Učinio sam vjerovatno nesmotren potez, uzimajući u obzir koliko se dugo mora čekati zakazivanje za slične intervencije na Stomatološkom fakultetu. Prema onome što sam ja prošao, priprema i čekanje na termin traje više mjeseci. Išao sam više puta tamo, tražio svajete, raspitivao se kako se to može zub uraditi djetetu sa autizmom, procjenjivao, vagao, istraživao, inicirao, predviđao i na kraju prihvatio da se sve uradi u opštoj anesteziji

Nije bilo lako ni uraditi te pripremne preglede pred samu intervenciju. Imaju jasno definisana pravila koja se moraju ispoštovati. Sve smo to prošli, i ja sam zakazao u zadnjem momentu, dan-dva pred intervenciju.

Ljekari i medicinari su nam izlazili  u susret. Imao sam neograničeno povjerenje u njih i zahvalio sam se svima. Maloprije sam objasnio da nisam mogao da pređem taj psihološki prag da u četvrtak dovedem Tarika kod anesteziologa i da intervencija počne. Rekao sam da danima i sedmicama ne mogu da spavam, i da se budim u košmarima.  Rekao sam, dakle, da je stvar u meni, ali i ta Tarikova konstantna kijavica i znanje da ima alergiju na polen je u meni budila čudovišne kombinacije šta se sve može desiti tokom anestezije, iako je imao jako dobre rezultate na specijalističim pregledima.

Prema tome, sve što smo spremali i pripremali je palo u vodu, a ako ga slučajno zaboli zub znam da ću naći neko ad hoc rješenje. Ali sigurno će biti lakše od ogromne planine patnje koju sam skupljao danima i danima u duši pred ovu intervenciju. Kadrovi videa koji sam našao na YouTube mi prosto nisu izlazili iz glave:

I tako, to je sve život koji ide dalje…Činimo mnoge greške koje spoznamo kad tad, jer one traže naplatu. Ali kad uradimo ispravnu stvar, obično i ne saznamo jer one nam čine nedostupnim onaj dio života sa druge strane odakle dolazi sreća.

Sutra dolazi novi dan.

Linč

Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“ – Evanđelje po Mateju, glava 7:1.- Biblija

„Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate, i kad ljudima sudite da pravično sudite.“ – An-Nisa’ : 58.-  Kur’an

 

Ne dešava se tek tako slučajno da se masa ljudi otrgne kontroli i obično podstaknuta medijskom hajkom  formira iracionalan stav prema pravdi u univerzalnom smislu. Na žalost, često se pojavljuje nakon strašnih i normalnim ljudima nepojmljivim zločinima prema nevinim osobama, što je na prvi pogled možda i razumljivo, jer gdje tražiti samilost u činu gdje je i „M“ od milosti bilo gotovo kosmički udaljeno, izgleda praktično nemoguće.

U svijetu, a i kod nas u zadnje vrijeme, je zastupljen taj trend neodložnog kažnjavanja počinioca (mada, pošteno govoreci, mozda se u njemu krije reinkarnacija samog Đavola) i želje da se paklena patnja primjeni odmah i neodložno, iako se ovaj svijet još tumači Božijim dijelom…Postavlja se pitanje zašto je to tako i mora li tako biti.

U psihološkoj strukturi ljudskoj bića postoje potrebe i motivi koji su pokretači duševnog života i pomoću kojih osoba doživljava vrijednosno samu sebe. U tim motivima je prisutan segment idealizacije, ili prosto rečeno, dosezanje najvećeg mogućeg rezultata koji doprinosi maksimalizaciji unutrašnjeg zadovoljstva.

Slično tome je i želja za idealizacijom pravde. Neka društva i danas imaju prilično istovjetan sistem izricanja kazni i sankcija koji su bili aktuelni vjekovima ranije. To su zakoni tipa “oko za oko i zub za zub”.

Nekadašnje shvatanje pravde je bilo isključivo vezano za postupak pojedinca i pretpostavku da on autonomno vlada svojim postupcima i da ne postoji nijedan mogući razlog da u svoj moralni kodeks uključi ali i isključi sve moguće radnje koje utiču na sopstvenu dobrobit i dobrobit drugih. Međutim, došlo se vremenom do pojave da uzrok može biti instruisan uračunljivošću odnosno vinošću pojedinca.

Ponekad i sam pomislim da se ovi pojmovi zloupotrebljavaju pravnim propisima i zakonima, kao i vještinom procjene stručnjaka, ali nikad ne pomislim da bi ideal pravde bio dosegnut isključivanjem ova dva faktora. Oni zaista postoje, a pitanje je samo kako ih ko doživljava subjektivno.

Vrlo je opasno kad težnja za pravdom dosegne histeričnu kuluminaciju i psihološku potrebu za linčom. U slučajevima kad današnji mediji podgrijavaju atmosferu linča i za brzom pravdom nema ništa drugo osim instrumetalizacije ideala pravde o kome pisah gore. Onaj ko podstiče masu ili gomilu na taj ideal, traži samo korist za sebe ili u nečije ime. Po automatizmu, oni najglasniji mediji u svijesti pojedinca postaju i najpravdoljubiviji, a što je u stvarnosti daleko do istine.

Ko poziva na linč? Sjetimo se nekih scena iz vestern filmova, kad gomila hvata razbojnika i ne znaju šta će sa njim. Odjednom se pojavljuje neko sa konopcem i predlogom da se naprave vješala i ekspresno završi sa zločincem. Taj koji drži konopac nikad nije neki konjušar, kauboj ili beskućnik… To je neko ko je ugledan i sa autoritetom.

I kod nas je isto. Pokretač poziva na linč ili medijsku hajku je autoritet, jer se u momentima oskudnog racionalnog donošenja odluka prednost daje autoritetu. A u masi se takav predlog širi brzinom požara u isušenoj stepi.

Ako slučajno uporedimo gdje se najviše dešavaju medijske hajke i pozivi na brzu i nemolosrdnu pravdu, vidimo da se dešava u državama gdje je nejednakost izuzetno izražena, u sistemima koju su loše funkcionalni, a i reći ću i to – gdje je siromaštvo i neobrazovanost izuzetno visoko. U takvom ambijentu se pravdoljubivost jako dobro iskoristi od onog ko ga inicira, a to su autoriteti koji još više učvršćuju društvene pozicije.

Pitanje je jednostavno: ako se bezgranično vjeruje sistemu pravde, zašto insistirati za dodatnom ili alternativnom pravdom?

I odgovor je jednostavan, za one koji ga žele izreći…Zapravo, tu pravde i pravednosti nema, pojedinac i masa to nesvjesno osjećaju, ali da bi negirali to neprijatno i onespokojavajuće osjećanje najbezbolnije je to uraditi učešćem u linču. Time se usput i vrati ono osjećanje idealne pravde, koje je odavno uzdrmano i prije pojave aktuelnog počinioca koji je zaslužio linč.

Usput ću pomenuti da je slična situacija i sa euforijama i glorifikovanjem. Malo smo iznenađeni kako Nijemci ili neki drugi razvijeni narodi Evrope slave svoje pobjede i nacionalna takmičenja. Rade to dostojanstveno, sa puno zabave i bez neočekivanih bizarnih incidenata, uglavnom. Negdje tamo ima ljudi koji imaju kolektivno samopouzdanje, samopoštovanje, racionalno izgrađen sistem vrijednosti i situacija povišenih emocija ih ne gura na samopotvrđivanje onog u šta su već apsolutno sigurni, za razliku od ovih drugih, i čini mi se u našem bliskom okruženju, kojima je to samo povod za rušilaštvo i dokazivanje samoumišljene superiornosti koja zapravo uopšte ne postoji.

Za pravdu je potrebno više od bjesomučnog kažnjavanja počinioca zločina. Pravda mora da živi, a niko ne može sa sigurnošću potvrditi da li je tako nakon linča iako je zločinac pogubljen.

Osjećanja

Autizam se, prema standardnom psihološkom rečniku Žarka Trebješanina, definiše kao težak psihološki poremećaj koji se poziva na psihijatra Blojlera (Bleuler)  i koji objašnjava početak u djetinjstvu, povlačenje iz realnosti u subjektivnu stvarnost fantazije i sklonost ka usamljivanju (fanatično interesovanje za neku posebnu oblast ili hobi), u opsesivnom ponašanju, emocionalnoj hladnoći, teškoćama u socijalnoj interakciji, izbjegavanju uspostavljanja socijalnih interakcija, manirizmi u ponašanju, kao i bizarnom mišljenju itd…

Tako se zvanično i naučno tvrdi.

U svakodnevnom životu čovjek doživi situacije koje su sasvim suprotne od onog što bi trebao da uklopi u kolotečinu definisanog.

Zbog toga se i napisano i ne doživljava kao ozbiljno, već kao slučajno rečeno koje, eto, mora da se prihvati kao postulat o čemu se ne treba raspavljati.

Jedan prijatan gospodin, prijatelj moje kuće, s vremena na vrijeme dolazi i priušti neočekivane situacije, koje su sasvim suprotne onome što se kaže o autizmu. Tarik, inače, posveti pažnju njemu kao nikome drugom, i kad dobro razmislim, zaključujem da je sve manje u proklamovanom znanju, a sve više u harizmi koju samo može neko da ima u sebi. Prosto rečeno, svaki dan je novo iskustvo…

🙂

Create a free website or blog at WordPress.com.