Stvor

Rezultat slika za Stvor

Film iz 1982 godine se zove Stvor (The Thing). Režirao Džon Karpenter, glavna ulog Kurt Rasel i tako dalje…Slavna horor priča iz onog vremena koja vrijedi da se pogleda i danas.

Ali ja ne bih da pišem o Stvoru iz filmske priče, dakle fikcije, već o pravom Stvoru koji se može naći u stvarnom životu i na jednom vrlo dostupnom mjestu. I priča ide ovako…

„Inkluzija je zarazna bolest koja upropaštava školski sistem“ je otprilike stav okoštalih, anahronih spodoba koji se jedino u ovom društvu snalaze u postojećem sistemu kao nastavnici ili tobožnji pedagozi. Jedna užasno sputana manjina među njima, nema načina ni plana da promjeni čudovišni i opskurni školski program, prevaziđen i prezren od djece, mladih, rijetkih slobodnomislećih ljudi, roditelja koji moraju poslati svoju djecu u takve škole i među takve terminatore, koji su idejno otprilike tamo u 19. vijeku i rovovski brane svoje autoritete, jer su im, valjda, jedino oni preostali da se iživljavaju nad djecom u školi u žaru svoje neiživljenosti…To su, znači, otpaci nekadašnjeg YU školskog programa kog se još sa nostalgijom sjećamo.

Ponoviću, otpaci.

I tako, običan školski dan je sudbinski poslao mog Tarika u tu učionicu da upozna Stvora, onog iz Karpenterovog filma (vidi sliku!), stvarnog i najstvarnijeg, inkarniranog u biće kome je opis posla predavač (nastavnik) njemačkog jezika u osnovnoj školi „Dositej Obradović“ na Voždovcu, ulica Todora Dukina.

Mjesto zbivanja – Beograd.

Dobri mali Tarik je, igrom sudbine, ostao sam u toj učionici gdje je Stvor imao svoj ritual naricanja die deutsche Sprache djeci petog razreda, koja se opredjeliše za učenje vrlo značajnog jezika. Ritual naricanja je najpreciznija forma predstavljanja slike tog časa, pošto iz iskustva znam kako izgledaju profesionalno odrađeni časovi njemačkog jezika. Ritual naricanja se, ukratko rečeno, svodi na mantranje nekoliko fraza na njemačkom jeziku, uz stravično pištanje i vriskanje Stvora, koje samo liči na zmijsko, a zapravo je „stvorsko“, samo sebi svojstveno i samo Njemu.

I tako, dok sam ja bio odsutan iz učionice, Tarik je u toku Rituala Naricanja, odšetao do prazne stolice Stvora i jednostavno sjeo u nju. Treba li da napišem da dijete koje ima autizam ne shvata tu užasnu školsku hijerarhiju cementiranu od prije 100 godina, gdje je dijete uvijek poniženo, potlačeno i u pravolinijski red ugurano?

Vjerovatno je Stvor osjetio „agresiju“ tim činom sjedanja, djeteta koje ne razumije, u tu stolicu. Stvor je i nazvao taj momenat „agresivnošću“ pred cijelim razredom. Psihološki gledano, Stvorovi i ostala Čudovišta uvijek moraju imati bazu odakle polaze. Sjećate li se toga iz mitova, bajki, saga i filmova? E, u ovom slučaju ta baza je bila ta stolica, vlasništvo škole, društveno vlasništvo, a ipak Stvorova.
Zmijski pisak, illiti vrisak, je naredio da se Tarik udalji iz učionice i sa časa. Našla se tu osoba koja je bila Tarikov lični pratilac, i kojoj je to bio prvi radni dan. Vjerovatno je pod otrovnim plamenom Stvora reakcija bila spontana. Tarik je  izveden iz učionice, a da ,jadnik, nije ni znao ni šta se dešava.

Onda sam se vratio ja lično. Tu priču…heh… ne bih da pričam  🙂

Idem sad opet na filmske sage. Jeste li pratili serijal „Drakula“ i zapamtili ko je najveći njegov neprijatelj?

Naravoučenije je da umjesto Pokemona lovite Stvorove, i čuvate svoju djecu. Svuda su oko nas, stvarni i opipljivi.

I jako gadni.

Budite Abraham Van Helsing. Ili Blejd. Svejedno.

 

Advertisements

Seobe

Čovjek po svojoj prirodi stvari ima želju da sazna sve o nepoznatom, bilo da se radi o Kosmosu, prirodnim pojavama i fenomenima, ali i o društvenim događajima koji se odvijaju pred njegovim očima. Ta želja bi se mogla nazvati „težnja ka predvidljivim“, jer spoznaja nečeg što tek dolazi uspokojava ljudsko biće i oslobađa ga neprijatnog osjećaja strepnje.

Dobar dio svijeta danas posmatra dramatičnu migraciju stanovništva sa Bliskog Istoka ka Evropi. Hiljade sekvenci, situacija, slika, snimaka, intervjua, analiza kruži nevidljivom medijskom džunglom i ljudi pokušavaju shvatiti šta se dešava. I onda imamo pozicioniranje na raznim stranama od kojih su (na sreću) dominirajući oni koji pokazuju saosjećanje prema hiljadama beskućnika koji dolaze iz nekog drugog svijeta u Evropu, zatim onih koji vide opasnost od masovnog dolaska nekog naroda sa kojim nikad kulturološki nije bio u kontaktu i vodeći se tim osjećajem izražavaju strah, a takodje postoje i oni koji samo iz svojih razloga izražavaju mržnju prema svakom različitom čovjeku, vodeći se valjda uvjerenjem da taj neko sa strane ne smije uopšte biti u njegovoj blizini.

Postoje i oni koji bi se nazvali „posmatrači“ bez stava, zatim „nezainteresovani“, i tako dalje.

Ja bih sebe nedvosmisleno svrstao u prvu pomenutu skupinu i tipičnog primjerka koji želi da zna šta se dešava ovog trenutka dok hiljade i hiljade ljudi dolaze. Pa da pokušam dokučiti…

Rat u Siriji je nedvosmisleno surova bitka između više frakcija koje su zapale u jednu šahovsku pat situaciju, kad nijedna ne može da savlada one druge, ali i čvrsto drži svoju poziciju. Izvještači u medijima nam obično ispiraju mozak da se tu radi o borbi ideologija što vjerskih, što političkih na tom dijelu svijeta. Međutim, obični ljudi širom svijeta pretpostavljaju da se radi o geostrateškoj borbi dvije dobro poznate supersile koje vladaju planetom, što bi u neku ruku i moglo da bude tačno. Oko prevlasti na tom prostoru su zainteresovana isključivo ta dva moćna „igrača“, podržani svojim satelitima državama saveznicama.

Ako posmatramo ratove i regionalne sukobe poslije Drugog svjetskog rata vidjećemo da ih je bilo uvijek počevši od Bliskog i Srednjeg Istoka, Dalekog Istoka, sukoba u Africi, revolucija u Južnoj Americi. Takodje, te sukobe su pratile velike migracije i preseljenje stanovništva uključujući i sukob na Balkanu u bivšoj Jugoslaviji. Bez obzira na sve strahote nekako je ipak preovladavao osjećaj da nije izgubljena kontrola nad situacijom u zemljama koje okružuju te sukobe.

Danas se zahvaljujući brzini protoka informacija stiče utisak jednog nekontrolisanog haosa koji se proteže linijom Sirija – Balkan- Srednja Evropa, mada ne mislim da je uopšte tako. Matematički gledano, odnos 300 i više miliona Evropljana naspram pridošlica iz Azije (kažu i Afrike) kojih je 200 ili 300 hiljada, pa neka ih bude i višestruko više, ne znači mi kao remetilačka „bomba“ koja bi mogla poremetiti evropske tokove ili tekovine, kako god da se uzme. Više mi liči na kolektivni egoizam država Evrope koje ne mogu da se dogovore o osnovnoj ljudskoj vrijednosti – humanizmu, tj. kako će  i koliko svako od njih preuzeti tereta da pomogne nesrećnicima koji su napustili svoje kuće i uputili se u neki novi život hiljadama kilometara dalje.

Druga važna stvar o kojoj se malo govori, ili možda govori ali se sklanja u stranu činjenica da je uzrok migracija ovog obima žestok potres kapitalizma kao poretka. U glavama ljudi se obično na pomen kapitalizma pomisli na novac ili na velike kontrolisane količine novca, a zaboravlja se da je rat takodje posljedica kapitalizma kao i fakat da je rat i biznis, odnosno stvar bez koje kapitalizam ne bi postojao.

Pojednostavljeno receno, sve te frakcije tamo negdje na Bliskom Istoku, vlade ili militantne organizacije su „biznis projekti“ investitora što sa Zapada, što sa Istoka, i da je taj rat za teritorije svojevrsno osvajanje trzista. Malo je čudovišno nazvati ratove ekonomskim kategorijama, ali oni to zaista jesu i svijetu kakav je danas.

Neko ko dubinski istražuje društvene fenomene mogao bi da uoči neke faze: prvo globalizacija i multikulturalizam, pa velika svjetska ekonomska kriza, onda eksplozija sukoba, ratova i revolucija, pa do sadašnjih masovnih seoba i migracija. Pitanje je – šta je sledeće?

Ono u čemu bih volio da  potpuno griješim je osjećanje ili utisak da se radi o planiranom i potpunom raščišćavanju tog prostora od civila, gdje će ostati samo vojske kao na nekom zamišljenom poligonu gdje će se odigrati Velika Bitka, kao u srednjevjekovnim sukobima ili onim kasnijim o kojima smo učili u istoriji. Ova bi po obimu trebala nadmašiti sve one druge o kojima smo učili, i po zastrašujućim razmjerama destrukcije i razaranja i konačnoj prevlasti jedne sile naspram druge.

To je ono kao kad u masi počne tuča najjačih. Odjednom se stvori gužva i otvori čist prostor, zamišljeni ring odakle nema izlaska do konačnog poraza onog drugog.

Divergent

Ako neko dođe na ideju ili bolje rečeno predvidi tok društvenog raslojavanja i erozije, spontano nastaje projekat, finije rečeno, scenario za film koji se napravi tako realistično da više niko ideju ili futurističko viđenje dovodi u sumnju, nešto slicno Orvelovoj 1864, za koju kažu da je odavno počela, a njenu potpunu sliku doživjeće generacije svega nekoliko desetina godina od ovog vremena…I da postavim gabarit na ovaj uvod: radi se o jednom nedavno slučajnom odgledanom filmu u kome su scenariista i režiser besprijekorno objasnili šta čeka svijet koji se rađa. Zove se Divergent.

Najkraće rečeno, radi se o viziji nekog svijeta u budućnosti koji će biti jako hijerarhijski uređen, potpuno dehumanizovan, i u svrhu „dobrobiti zajednice“, a to je kao što uvijek dramski zaplet odredi – elita koja sebe proglasi sveznajućom i svemogućom tako da svi ostali staleži, propagandno podložnog uma, shvate to kao nepobitnu istinu.

Dramskom radnjom se neću baviti. Fikcija je ipak proizvod ideje, možda i neke smjele teorije ali nikako se nisam mogao osloboditi utiska da se radi o filmskoj publikaciji Platonove „Države“, koju danas izučavaju kao osnov osnova uređenog društva, i tako da mi još jedna duboka priča izmami uzdah o čudnoj milenijumskoj igri stvaranja civilizacija i razumijevanju da bi današnji svjetski poredak bio daleko ljepši i ljudskiji da se Žan Žak Ruso rodio u vrijeme Platona, a ovaj drugi u vrijeme kad je Inkvizicija bila jedini sud.

U Divergentu su staleži izdjeljeni prema ličnim sposobnostima, afinitetima i predikciji budućeg ponašanja što nedvosmisleno dovodi u vodeću poziciju psihološku nauku. I zaista je tako. Ako se dobro sjećam, sve odlučuju Učeni (ljudi predviđeni da se bave naukom), sistem obezbjeđuju Neustrašivi (ekvivalent vojske i policije), Mirni , Iskreni, Nesebični itd.

Čini mi se da se to društvo oformilo logikom potrebe nepotrebnog trošenja resursa ili entropijom. Alfa i Omega pomenutog poretka je princip da sve mora biti uređeno, određeno, svrsishodno, korisno, primjenljivo – dakle, čist utilitaristički pristup. Malo će ljudi prepoznati da se iza marketinga opšte korisnosti nalazi interesna zona malog broja nezasluženo privilegovanih ljudi.

Da li dolazimo do stadijuma da pitanje privatne odgovornosti zamjenjujemo vjerovanjem u pravila? Zvuči zastrašujuće ali sve klizi u tom pravcu. Ono što bi neko narodski rekao – prepuštanje slučaju.

I tako, recimo sistem obrazovanja u Novoj Eri se mijenja, niko ne razumije i malo ko pita čemu njegov značaj. Ako Reformator dobro plati Sumnjivca, onda niko i neće sumnjati da se nešto drastično, užasno teško dešava sa planiranjem života budućih generacija pretvorenih u nijeme posmatrače haotičnog svijeta koji se polako kristalizuje, zbunjujuće nestvaran i restriktrivan prema kritici, ali doslijedan da se zakoni mehanike, fizike i ekonomije primjene na ljudsku dušu.

Sve prema sposobnostima. Psihometrijski.

Dimitris

dimitris

Kada se od Uranopolisa krene nekoliko kilometara sjeverno ka Nea Rodi , na poluostrvu Atos, dolazi se do vrlo širokog doka na koji udobno pristaju trajekti koji vode znatiželjnike na ostrvo Amuliani.

Ne štedeći riječi hvale, naši domaćini u Uranopolisu opisaše ostrvo kao, ni manje ni više već kao Miami Beach i kao rijetku ovozemaljsku ljepotu koja se ni za šta ne smije propustiti za uživanje.

I tako  opremljeni slično kao da idemo na safari, ostavismo auto na velikom, širokom i ohrabrujuće raskošno uređenom parkingu i  uskočismo na moćan trajekt koji vozi do obećanog ovozemaljskog raja koji se zove Amuliani, kako su ga mnogi nazvali. Nakon petnaestak ili dvadeset minuta i jos neki zaboravljeni minut pristajanja kročismo Kolumbovskim korakom na fascinantno ostrvo, koje je već izdaleka izgledalo kao izazov za nas turiste gladnih izazova , ljepote i doživljaja u jednom momentu , jer ljeto doživljavamo nekako kao ključni trenutak godine naših života. A za ključan trenutak uspomena se predajemo tako da i sami ne znamo kako…

U brošuri sam prije polaska pročitao da se na izlasku sa trajekta do Miami Beach plaže dolazi na  dva načina: sopstvenim vozilom ili Horse taksijem koji prečicom vozi do samih ležaljki. I naravno, turista se odluči za atrakciju.

Ispod  visokog zida, koji je jedva davao nešto hladovine, strpljivo i nenametljivo čeka Horse taxi. Srdačan i razdragan Grk, jako preplanulog tena koji je kontrirao bjelini zuba širokog osmjeha, bučno i sa  svima razumljivim gegovima, magično prizivaše pridošlice sa trajekta koji gotovo bez razmišljanja dolaze i zauzimaju svoja mjesta u taksi zaprezi. Veselo coknuvši jezikom Grk pokrenu zapregu , u kojoj je sjedilo najmanje deset putnika šarolikog sastava od prolaznika monaha do dvije atkraktivno za plažu spremne Šveđanke sa više tetovaža i pirsinga na tijelu.

Impresivan  doživljaj kad između modernih i impresivnih smještaja i hotela smjenjuje novi, kad se vozeći makadamskim i prašnjavim putem pored sablasnog mini jezera načinjenim od otpadnih voda i kanalizacije , Grk pusti glas iz grla paraleno sa nekim prastarim gamofonom, specijalno instaliranim na sjedište horse taksija…, i tako pjevajući kontroliše „prolazno vrijeme“ na običnom starom budilniku, koji mu visi na slobodnom užetu iznad glave, i refrene pjesme boldujući prastarom Hackel trubom… Sve to izgledaše kao trenutak komične prošlosti koja nam se uvukla pod kožu i u svijest i za koju mislimo da je jedinstvena i neobrisiva.

Cijena vožnje je 2 EUR.  Grk s obzirom na popunjenost nikad ne bi trebao razmišljati o novcu. Pitamo ga koliko ima konja. Kaže dva: Klintona i Moniku. Klinton je bio prije podne a sad odmara dok horse taxi  vuče Monika. Usput priča kako ih hrani sviježim sijenom i žitom…Za trenutak usporava i prstom pokazuje na štalu pored puta gdje se odmara Klinton.

“ A..čekaj: zašto Monika? Zar nije Hilari?“

„NO, NO…!“ Grk odlučno coknu jezikom i značajno namignu jednim okom:“Monika!“

Zove se Dimitris.

Noćna mora

Prije desetak minuta stavio sam tačku na svoju noćnu moru koja traje, najblaže rečeno, par mjeseci.

Otišao sam na Stomatološki fakultet u ulici Dr. Subotića u Beogradu i otkazao Tarikovu intervenciju za popravku tri i vađenje jednog mlječnog zuba pod opštom anestezijom.

Učinio sam vjerovatno nesmotren potez, uzimajući u obzir koliko se dugo mora čekati zakazivanje za slične intervencije na Stomatološkom fakultetu. Prema onome što sam ja prošao, priprema i čekanje na termin traje više mjeseci. Išao sam više puta tamo, tražio svajete, raspitivao se kako se to može zub uraditi djetetu sa autizmom, procjenjivao, vagao, istraživao, inicirao, predviđao i na kraju prihvatio da se sve uradi u opštoj anesteziji

Nije bilo lako ni uraditi te pripremne preglede pred samu intervenciju. Imaju jasno definisana pravila koja se moraju ispoštovati. Sve smo to prošli, i ja sam zakazao u zadnjem momentu, dan-dva pred intervenciju.

Ljekari i medicinari su nam izlazili  u susret. Imao sam neograničeno povjerenje u njih i zahvalio sam se svima. Maloprije sam objasnio da nisam mogao da pređem taj psihološki prag da u četvrtak dovedem Tarika kod anesteziologa i da intervencija počne. Rekao sam da danima i sedmicama ne mogu da spavam, i da se budim u košmarima.  Rekao sam, dakle, da je stvar u meni, ali i ta Tarikova konstantna kijavica i znanje da ima alergiju na polen je u meni budila čudovišne kombinacije šta se sve može desiti tokom anestezije, iako je imao jako dobre rezultate na specijalističim pregledima.

Prema tome, sve što smo spremali i pripremali je palo u vodu, a ako ga slučajno zaboli zub znam da ću naći neko ad hoc rješenje. Ali sigurno će biti lakše od ogromne planine patnje koju sam skupljao danima i danima u duši pred ovu intervenciju. Kadrovi videa koji sam našao na YouTube mi prosto nisu izlazili iz glave:

I tako, to je sve život koji ide dalje…Činimo mnoge greške koje spoznamo kad tad, jer one traže naplatu. Ali kad uradimo ispravnu stvar, obično i ne saznamo jer one nam čine nedostupnim onaj dio života sa druge strane odakle dolazi sreća.

Sutra dolazi novi dan.

Blog na WordPress.com.