Monthly Archives: April 2022

Tako je govorila Mirjana R. (treći dio)


“Ne mogu se nagoni sopstvene prirode gušiti silom,
a da se ta priroda ne povuče u sebe.”
-Džek London-


Uspomene postoje da bi ophrvale, zaledile dah vremena, vezale dušu i svijest za neku drugu stvarnost, mističnu i nedokučivu, neprolaznu, pa tako i važniju od postojeće. Kod Mirjane R. je to bio dubok osjećaj i uvjerenje, koje nikada nije preispitivala. Bilo je u njoj mješavine bola i čudnog ponosa na svog pokojnog muža Vladislava, jer je razumjela sebe da neprolazno osjeća ljubav koju je gajila decenijama dok je bio živ, iako ga sada više nema.

Svake nedjelje je išla na njegov grob, odnijela cvijeće i provela vrijeme nad humkom sjedinjujući se sa tugom, bolom, nekim neobjašnjivim ponosom i rijekom drugih emocija.

Svoju kćerku Vladislavu je u početku često zvala da idu zajedno, međutim Vladislava se bavila svojim svakodnevnom borbom sa životom, svojim ljubavnicima i prilično uličarskim životom . Nekad nije ni odgovarala na njene pozive i više od deset dana, jer je bila u skitnji sa nekim ili nekima, gazeći besciljno svoju bezvrijednu svakodnevnicu i praveći otvor kako bi samo iscurilo vrijeme za koje ni sama nije znala kako da iskoristi, osim tako stihijski i u magnovenju odlučivanja.

Živjela je sama u zapuštenom stanu, koji je sređivala samo kada bi trebala “ugostiti” nekog novog ljubavnika na više dana, a one povremene i stalne je navikavala na svoju zapuštenost. Nije umjela živjeti u porodici ili u dvoje. Njena zakržljala dubina i bezosjećajnost su odbijale svaku blizinu i sjedinjavanje kao mogućnost razotkrivanja nje same. Plašila se te svoje praznine i nepostojanja da se ne uoči, jer su potpuno obesmišljavali postojanje njenog bića, njenog paučinaste sopstvenosti koja se slučajno zvala Vladislava. Hvatao je strah od toga da se ne otkrije taj hendikep, pa je svim silama pokušavala ponašanjem imitirati duhom bogatu i šarmantnu osobu. Nije imala povjerenja ni u koga, pa čak ni u Magdalenu, čiji eksplicitni provincijalizam nije podnosila, jer je smatrala da čovjek mora težiti da bude neko drugi od samog kontakta sa drugačijim od onog prethodnog, uključujući u to i mjesta i ljude. Magdalenu je često mrzila, jer je bila grandioznija, živopisnija i skupljala je oko sebe jedan priprosti korpus sljedbenika i poznanika, koji nije nešto vrijedio u kvalitativnom smislu, ali ih je bilo prilično i masa, što je neinventivnoj Vladislavi, lišenu složenijih misaonih mogućnosti i autentičnosti bilo nezamislivo da uradi.
Vladislava je zato postala drugačiji tip. Za uspostavljanje veze, pored manipulacije i mimikrije je koristila manir hijene u preriji: odvajala je plijen od krda, a zatim napadala i nemilosrdno ubijala i kidala.
Zlo samo nikad ne egzistira i treba mu biće da bi se ukorijenilo u njemu. Nešto kao teza u demonologiji kao kad kreće Nečastivi da osvaja i uništava ovozemaljske duše.
A Vladislava je slijedila liniju lošeg i zla.
Nakon povratka iz Holandije i skršenih iluzija o nekom sjajnom i veličanstvenom životu, gdje je samo sebe vidjela bez drugih, skrhao je osjećaj bezvrijednosti nakon što se rastavila od svog makroa Steve, i nakon što je promijenila još par makroa. Pogotovo teško je prošla sa nekim Sašom, od koga je često dobijala i batine i vrlo ozbiljne povrede. Osjećala se bespomoćno, skitalački i u tim teškim trenucima kad je primorana da se bavi prostitucijom, često se sjećala drame pred polazak u Holandiju, kada je decidno saopštila majci i ocu da želi da napusti školovanje jedno vrijeme kako bi radila u Holandiji.
Na tu njenu odluku Vladisalav nije reagovao. Skrušeno je ćutao. Znao je da nema načina da utiče na takvu samovolju i bahatost lišenu emocija, znanja i racionalnosti. Tačno je znao svaku njenu kretnju kuda je vodila, mnogo ga je boljelo, stidio se samog sebe, preispitivao se gdje je pogriješio tokom vaspitavanja svoje kćerke, ali nije mogao naći odgovor…Preispitivanje prošlosti je nevjerovatno zahtjevno, a u neku ruku besmisleno, pošto se više nije moglo ništa promijeniti, razmišljao je Vladislav.
“Naravno da ideš…da se kurvaš”- kratko joj je odbrusila Mirjana R. Znala je zbog čega Vladislava odlazi, nije joj trebao nikakav dodatni podstrek da preispita je li u pravu. Vladislava je divlje reagovala na njenu opasku, žustro odbrusivši nešto čega se više nije sjećala, ali u divljoj prirodi je proradio i prkos da to uradi po svaku cijenu.
Nakon povratka, nije donijela ni neki novac. Svega malo nešto što je uspjela sakriti od svojih makroa. Tražila je samoj sebi tračak opravdanja kad bi se upitala da li je vrijedilo sve toga. I naravno, u hladnom i bezosjećajnom umu se usadila ideja da je njena holandska avantura vrijedila – stečenog iskustva. Sada je puno iskusnija i zrelija, i to će znati iskoristiti kod muškaraca koje bude izabrala po njenom kriterijumu.
“Moji kriterijumi su sada mnogo veći i treba da se ponosim”, razmišljala je ponekad, dok je planirala kako i šta dalje.
Tako je i bilo.
Ovaj put je isplanirala brižljivo svoj dvostruki život. Upoznala je u noćnim izlascima i žurkama neke uticajnije muškarce, obično vlasnike firmi ili poslovnih subjekata, na uvježban način im se ponudila, vrlo diskretno i obećavajuće i ograničavajući se samo na “usluge” koji su oni jedva dočekali. Naravno, bili su opušteni, jer su osjetili da će njihovi životi biti netaknuti, kako porodični tako i poslovni. Birala je zrelije i starije muškarce od uticaja, jer da bi završila fakultet i radila neki posao, znala je koji profil muškarca može da joj bude od koristi.
Nerijetko je to bio noćni provod, nekad vikend putovanja sa svojim “klijentima”, ali je uvijek bila sigurna da će zauzvrat dobiti uslugu koja će joj olakšati da lakše prođe naprijed. Griža savjesti je već odavno zaboravljena stvar, shvatila je da interes može biti i te kako jak pokretač svake njene želje da bude sa nekim.
Žensko društvo je izbjegavala, mada je u Holandiji imala vezu sa jednom djevojkom. BIla je ubijeđena da ljubav i emocije dolaze iz tjelesnog zadovoljstva i da treba neprekidno isprobavati sve moguće varijante. Naravno, nije joj polazilo za rukom, jer niko nije mogao da joj kaže da je ona “zombi biće”, sa zakržljalim emocijama još od djetinjstva, da se to ne može nikad više razviti i da ne može ništa osjetiti što bi osjetila žena sa normalnim osjećanjima. Njen otac je to znao, ali je bilo mnogo bolno da joj to kaže. Na kraju krajeva, divlja, egoistična i bezosjećajna njena priroda bi vjerovatno, nakon spoznaje takve teške istine, pokrenula lavinu bijesa i mržnje prema ocu. Zato je ćutao. Nije želio da se to desi.
Uvjerila se nakon nekoliko mjeseci da je veza sa djevojkom besmislena, nije osjećala ništa, isto kao i prema muškarcima, ali od muškaraca će bar imati koristi.
U njenoj glavi se sasvim iskristalizovao čist interesni račun.
Najbolje su joj odgovarale “swing” zabave sa parovima. Tu je imala dovoljno slobode, dovoljno pažnje, načina da istraži samu sebe u tjelesnim zadovoljstvima za koje je ona smatrala da su ključni i da su primarni da se stvori neka bliskost. Jednom je tako ultimativno natjerala i svog partnera, koji je bio zaljubljen u nju, da se uključi u te grupne ljubavne sesije. Zvao se Slobodan. Pokušavao je da je odvrati, da je to gnusno za par koji stvara normalnu vezu, međutim Vladislava je postavila jasno uslov: “ako nećeš, idem ja sama.”
Tako je i on pristao. Nije bilo kako je očekivao, a i ona je očekivala više. Slobodan je bio u velikoj dilemi šta da radi kako bi zauzdao toliku nastranost i bestijalnost devojke koja ga emotivno izrabljuje. Bez njene želje i volje je ostala trudna, jer je Slobodan isplanirao da će je jedino na takav način zadržati. Ali onda je nastao pakao: obrušila se na njega i sa gnušanjem rekla da ne želi njegovo dete i da želi što pre da uradi abortus.
Tako se i desilo. Kad je to bilo gotovo, Slobodan je skrušeno nestao iz njenog života. Shvatio je da je u vezi sa demonom, sa nečim neljudskim, što samo ima ženski oblik i otišao od nje.
Vladislavi nije bilo žao, imala je već sledećeg…
💥
Mirjana R. se odjednom sjetila da je subota. Ova selidba bi trebala da se obavi do kraja dana. Ujutro mora da ide na groblje i posjeti humku svog pokojnog muža. Zaključila je da nije naručila ni cvijeće koje je uvijek ranije pripremala. Bila je malo ljuta na sebe što je bila previše zaokupljena planiranjem selidbe, kao da je to važnije od njenog Vladislava. Ako i ne bude uspjela da se preseli danas, na groblje će ići sigurno, čvrsto je odlučila. Treba samo da pozove cvijećaru i kaže šta joj treba, sa olakšanjem je pomislila. Počela je da traži svoj telefon, ali nekim čudom nije mogla da ga nađe. “Sigurno je u kuhinji”, pomislila je i krenula hodnikom.
Čula je glasan razgovor,teatralno razvlačenje rečenica, začinjeno kreškavim smijehom i čudnim kikotanjem. Vladislava je već zorom telefonirala i razgovarala sa nekim.
“Kurva…raskalašena, kao i uvijek”, pomisli Mirjana R.

(nastaviće se)

Tako je govorila Mirjana R. (drugi dio)

 “Riječi nemaju moć da impresioniraju um bez finog užasa svoje stvarnosti.
Edgar Alan Po –

Zagledavši se u mračni dio sobe, Vladislava je odbijala dimove već ko zna koje cigarete.
Zora nikad nije sporije odmicala, a ona je željela da tih nekoliko sati prođe što brže, kako bi Saša, njen ljubavnik sa kojim je bila prošlu noć, došao sa većim kombijem i uz njegovu pomoć, preselila Mirjanu R. kod sebe, jer nije mogla da ostane u kući u kojoj je sada. Vlasnik je najavio prodaju kuće i zamolio Mirjanu R. da se blagovremeno iseli, jer je morao da ispoštuje volju novog vlasnika. Vladislava je namah pomislila koliko je to mnogo posla da Saša i ona neće moći sve sami spakovati u vozilo za transport, pa je zaključila da bi bilo dobro da pozove i Dejana, svog povremenog ljubavnika. Sa Dejanom je odlazila u krevet sa vremena na vrijeme, ne tako često, ali ipak u dovoljnim vremenskim periodima, kako bi joj uvijek bio pri ruci.

Inače, Dejan je bio jedan flegmatičan čovek, skoro boem, sporih misli i reakcija, međutim dobrodušan i takav je prijao Vladislavi povremeno i kadkad, da joj popuni prazninu u biću, koja je bila velika kao kosmička crna rupa. Dušu nije ni imala, ali je osjećala potrebu za pažnjom, i nekako se se javljala kao instinkt kod viših vrsta životinja. Pažnja raznih muškaraca i njenih ljubavnika ju je smirivala, organizovala i kristalizovala u njoj kao monolit vrijedan pažnje, u trenucima kada bi posmatrala sebe samu, a o sebi je, kao predan egocentrik i samoživo biće, nepokolebljivo razmišljala na prvom mjestu.

Imala je postulat, koji je usvojila dok je bila član jedne sekte u svom burnom životu, da svako mora da radi isključivo ono šta mu prija i da ne treba da se obazire na druge. Takav sektaški pristup joj je bio fascinantan samo iz razloga što je živjela u ubjeđenju da osoba mora biti neograničeno slobodna (nije znala da je to samovolja), da radi šta želi, a neka druga osoba koja uradi dobro za prvu osobu nije osjećaj privrženosti, već da se ta druga osoba mora osjećati prijatno i dobro zato što to radi zbog sebe! Tako je i Dejanu nametnula mišljenje tog sektaškog kruga, da on radi sve za nju zbog sebe samog, a ne zbog nje.
Sa Sašom nije išla toliko daleko, jer je on bio njen aktivan ljubavnik, po prirodi pragmatičan, a uvijek koristan za njene potrebe, tako da nije došlo vrijeme da ga na takav bezočan način udaljava od sebe, već će naći lucidan laganiji način, kad bude našla sledećeg ljubavnika i učvrstila odnos.

Kroz Vladislavin život je zaista sve cirkulisalo kroz muškarce i ljubavnike. Imala ih je desetine i desetine, a zlobnici su pričali da je to “čitav garnizon”. Za nju se to i znalo naširoko i nadaleko. U gradu su već prilično čuli za nju, muškarci su je preporučivali jedni drugima, ali i ona je uživala u tim ritualima mijenjanja ljubavnika kao na traci. Nije imala osjećanja, čak nije ni imala intimnog samopoštovanja.
Taj začetak vlastitog poštovanja je nestao još dok se bavila nekoliko mjeseci prostitucijom u Holandiji. Iz tog svijeta prostitucije, u koji ju je uveo njen prvi ljubavnik Steva, iskusan i pronicljiv tip, naučila je da je njeno tijelo kao prvo odličan materijal za posao, ali i da se ostvari interes, pa tek onda ako ostane zadovoljstvo i ljubav.

Steva je bio polupokretan, invalid u kolicima, ali mu je Vladislava kao ljubavnica pristajala, jer je u vrijeme dok se povezala sa njim živjela u provinciji i bila neiskusna tinejdžerka. Nakon više godina, Steva je od nje napravio ženu privrženu sebi, mada ona nije osjećala nikad ljubav prema njemu (njen osjećajni ljubavni momenat je još u to mladalačko vrijeme bio zakržljao), ali mu se predavala iz zadovoljstva.
Nakon što su životne neprilike, mučni ratni događaji uslovili da se Vladislava i njena porodica iz provincije presele u veliki grad, kao što to biva kod provincijalskog mentaliteta, ili se osoba potpuno adaptira na novu sredinu, usvoji druge životne norme, uspostavi smjernice života na način kako to nalaže veliki grad i drugačija sredina, ili zadržiš i dalje provincijalski način razmišljanja, vrijednosti i ponašanje, ali ovaj put radikalnije i strože, kako to tumače mislioci i poznavaoci promjena načina mišljenja u kriznim situacijama nakon promjene starog životnog prostora.
Sredine nema. Nastaju potpuno dva suprotna ekstrema, dvije miljama odvojene životne težnje i koncepcije života.

Vladislav, njen otac, je to kao dubokouman i obrazovan čovjek znao. Predosjećao je promjene, bolne za njega, ali je tačno znao kolika je moć uticaja bliske osobe, roditelja naprimjer, kada su u pitanju snažna usmjeravanja svog djeteta u dobru stranu vrijednosti. Vrlo ograničene ili sasvim male, jer mladalačka svijest i životni impuls nadjačava sve moguće uticaje sa strane. Oblikuju se shodno željama i trenutnim potrebama te mlade osobe. Vladislav je je imao briljantnu filozofsku logiku da shvati koliko šta ima smisla da radi. I na vrijeme je shvatio da je kod Vladislave nemoćan, pobijeđen od vremena, od spleta događaja koji su donosili presiju, napetost, rasulo i osipanje svega što se naziva moralnim.

Vladislava je bila zadovoljna prilikama. Nekako je uspjela upisati arhitekturu i na fakultetu je bila svakodnevno u centru pažnje. Upoznavala je “armiju” muškaraca, što studenata, profesora asistenata, što muškaraca koji su imali nekakav uticaj u gradu. I svima se na šarmantan i ženski način ponudila, a onda je birala one sa kojima je predvidjela da će joj biti najbolje. Nekima nije znala ni imena, neki joj se odmah i prestajali dopadati nakon što bi se našli u spavaćoj sobi, ali nije puno marila, jer je znala da može sa spiska kandidata da bira odmah drugog muškarca.

Nije imala intelekt, ni prirodnu inteligenciju, ali je bila oštar posmatrač, slično šumskoj zvijeri bez njuha, ali sa odličnim vidom, što je možda provincijalski dar koji joj je pomogao da uoči relacije u cjelini, pošto je sa logikom bila nemoćna i misaono ograničena. Posmatrala je parove i ponašanje zaljubljenih osoba. Čudila se kako to nastaje i kako opstaje. Nije mogla razumjeti, pa je uporno slijedila fanatično ideju da ljubav nastaje tjelesno, dakle, upoznaš muškarca, dopadne ti se vizuelno, a onda ako se poklopi da i u krevetu tako lijepo funkcioniše, onda nastaje to što se zove ljubav. Ostala je čvrsto pri tome i nakon desetina promjenjenih ljubavnika svih profila, mladih starijih, slobodnih ili oženjenih, ali… nije joj uspjelo.
“Zašto ne mogu da se zaljubim?”- pitala bi sebe često, mada nije bilo šanse da dobije odgovor, jer je njen emotivni nukleus bio potpuno zakržljao. Kretala se kao šarmantan i živahan zombi, skupljala iskustva, primjenjivala načine kako drugi žive, ali ona nije mogla imati svoju autentičnost.

Bila je apsolutno prazna.

Pokušavala je da spozna nešto od svoje bliske rođake Magdalene, koja je bila drugačija od nje, ali sa one druge strane provincijalizma, kako je to pravilno tumačio pokojni Vladislav. Magdalena se nikad nije odrekla svog provincijalizma, jer joj je bio odbrambeni mehanizam od enormno napadne “urbane nemani.” Nije imala hrabrosti da se upušta u avanturizme sa većim brojem muškaraca, znala je da osjeća ljubav, ali je bila beskrajno sebična i egocentrična. Magdalena je znala da bi je njen kukavičluk doveo na neke granice psihičkog posrnuća, pa je čvrsto držala granice kontrole. Radila je kao finansista, ali je propala nakon više godina sa poslom, jer nije imala dovoljno ni znanja, ni kapaciteta da prati tako galopirajuće globalan trend kao što je ekonomija. Zatim se Magdalena preko noći okrenula vještičarenju, magiji, mističnom iscjeljivanju duše, raznim bajkovitim trikovima, gledanjem u kuglu, savjetima, okultizmom, ezoterijom, svojim personalnim duhovnim teorijama…

I za divno čudo, to je bio njen uspjeh na više strana. Zadovoljila je svoj egoizam, egocentričnost, a nadsve razmetljivost kojom je uspjela da skupi pažnju ogromnog broja priprostog i neznalačkog svijeta, koji je dolazio kod nje kao da je čarobnica, a njoj je sve to odgovaralo, ispunjavajući je do krajnosti, jer u provinciji je mogla samo da sanja o tome. Na neki način je postala Vladislavin “spiritus movens”, pa je odlučila i ona da uradi nešto slično sa privatnim podučavanjem, međutim, nažalost, ta ideja je propala i pored toga što je Vladislava dala sve od sebe sa svojim skromnim misaonim kapacitetom, pa se nezadovoljna i razočarana vratila svojoj klijenteli muškaraca, kod kojih je odlazila na poziv, koristeći stari zanat koji je “ispekla” u Holandiji zahvaljujući Stevi.

Dakle, Magdalena je poput dobrog maga objašnjavala svojoj polusestri, šta i kako treba da uradi za sebe i kako da spozna one nevidljive granice odakle počinje rijeka ljubavi i životne radosti. Vladislava ju je pomno slušala, ali nikad nije shvatala. Nije mogla – osjećaj je fenomen koji se širi u duši i nije opipljiv rukom ili vidljiv naprečas brzim pogledom.

Mnogo puta je Vladislava osjećala zavist prema Magdaleni, željela je biti kao ona, egocentrična, ekscentrična, okružena pažnjom, tim polusvijetom, ali je shvatala razočarano da nema harizmu i vraćala se svom životu, svojim ljubavnicima, muškarcima klijentima i životu koji je ličio na onaj sa samog dna kojim puze gubitnici i plivaju očajnici.

Iz misli je Vladislavu prenuo zvuk koraka u kuhinji. Mirjana R. je polako koračala, na karakterističan način umornog bića. Zatim je čula zvuk čaša u kuhinji. Znala je šta slijedi.
Ugasila je ko zna koju po redu cigaretu u prljavu pepeljaru, vječno napunjenu opušcima, odlučno ustala, ovaj put smirena i bez bijesa i krenula ka kuhinji. Otvorila je vrata i vidjela Mirjanu R. koja je držala flašu lozovače i osrednju čašu. Stajala je mirno okrenuta licem ka prozoru kao u transu i ne primjećujući da je Vladislava ušla ponovo u kuhinju.
“Ostavi flašu, mama!”-kreštavim glasom je rekla Vladislava “Saša će uskoro doći, nemaš vremena da piješ”
Mirjana R. se polako okrenula, pogledala je u oči i blago rekla:“Šta ti znaš, ti si obična kurva…”
Bijes je pokuljao iz Vladislave. Naglo je prišla, uzela joj flašu iz ruke, naglo se okrenula i vratila u dnevnu sobu.
“Eh, kurva…”, tiho sebi u bradi je promrmljala Mirjana R.

(nastaviće se)

Tako je govorila Mirjana R. (prvi dio)

„Naravno da je moguće da se voli ljudsko biće,
ali samo pod uslovom da ga ne znaš dovoljno dobro.“
– Čarls Bukovski-
——————————————————————


„Ti si kurva“, poluglasno, ali sasvim odsečno je rekla Mirjana R., zagledavši se u zamagljen i zaprljan prozor, nešto od jutarnje hladnoće, kroz koji se probijalo zimsko sunce, a nešto od prljavštine kojom je staklo gotovo uvijek prekriveno u gradskom osinjaku kretanja, ali i uopšte svih čestica koje nosi gradski vazduh.

„Kako možeš to da mi kažeš, mama!“– bijesno se brecnula Vladislava, odskočivši sa stolice u kuhinji, nedaleko od stola za kojim je sjedila Mirjana R., blago iskošena prema njoj. Gotovo nikad nisu sjedile jedna naspram drugoj, zato što je Vladislava bila naviknuto pripremljena na Mirjaninu direktnost, a to je remetilo njeno izvještačeno samopouzdanja koje je voljela da pokazuje svima, pa i Mirjani R. s tim što je u duelu sa njom, svojom majkom, brzo padala u ambis razgovornog beznađa, pošto ju je Mirjana R. dobro znala, a samo je bilo stvar trenutka hoće li joj reći direktno to što misli ili će ostaviti za sledeći put.

Vladislava nije voljela svoju majku. Nikad ni od samog djetinjstva. Mirjana R. je osjećala i znala šta se dešava u Vladislavinoj smušenoj i zatamnjenoj duši. Mirjana R. je pomišljala da je možda bolje da je Vladislava umno zaostala, nekako bi majčinskim dobročinstvom ulila u nju rijeku lijepih vibracija, čestica ljubavi i osjećanja, ali ovako – znala je da je Vladislava nepopravljivo zakržljala u razvoju po pitanju osjećanja. Imala je kćerku koja je bila nemilosrdan zombi, sa savršenom manipulativnom logikom, kojom je varala, lagala, podmetala, glumila i sve ostalo loše, da bi se dokopala nekakve koristi. Mirjana R. je konačno prihvatila takvu realnost, kada je nakon godina i godina uporne nepomirljivosti i odbijanjem da shvati da se to njoj baš dešava, njoj kao majci koja je dala sve od sebe da bude sasvim sve drugačije, ali iz mermerne kolotečine života je bilo šta teško pretvoriti u laki prirodan normalan i slobodan tok. Kao da Sudbina ne da ni milimetar pomaka u drugu stranu, ako to ona baš ne želi. I tako, sa prihvatanjem Vladislave kao takve, prihvatila je i sebe kao osobu koja je uradila ono što je najbolje mogla sa teško ukovriježenim osjećanjem gubitništva, zato što ta Sudbina nije nešto uradila da joj da snage da bude drugačije.

Voljela je Vladislava. On je bio predobar čovjek za ovaj svijet, razmišljala je nekad o svom mužu. I zaista, Vladislav je bio miran i inteligentan čovjek, sa duhovnim i saznajnim dostignućem koje nisu mogli dostići ni rijetki. Bio je obrazovan, erudita, mislilac i sa emotivnom dubinom je prevazilazio sve granice i uranjao u dubine gdje obični, pa i izraženo empatični ljudi nisu imali šta da traže. Bio je skroman u svojoj jedinstvenosti, duševna veza i osjećaj ljubavi prema bližnjim su mu bili iznad svih drugih stremljenja.
Umro je još u godinama koje se zovu najbolje, nakon iznenadne bolesti. Nije puno patio tokom poslednjih dana, koliko mu je gorka duša bila tokom života, gledajući i osjećajući u šta se pretvara njegova kćerka, koja je gubila sve ljudsko, počev od duše, jer njena neprirodna i zakržljala emocionalna linija gotovo da nije postojala.

Vladislav se nadao do zadnjeg trenutka svog života da može udahnuti ono što on ima u sebi u nju i tako da spasi kćerku od pretvaranja u zombija. Vjerovao je da je priroda ostavila i napravila neke prolaze i pukotine gdje plemenitost jedne osobe pronađe put u drugu osobu. Nažalost, u tom čitavom tihom upornom životnom poduhvatu nije uspio, a smrt ga je odvela u konačnost koja čeka svakoga smrtnika, iako nada podrazumjeva kao to vječno ishodište, ali Vladislav za života nije vjerovao u to.

Vladislava je bila i ostala prazna ljuštura, bez ičega u sebi, a vremenom se i likom izobličavala. Izgledala je privlačno na prvi i drugi pogled, privlačna je bila i na namještena lažna šarmantnost u koju je ona polagala sve životne nade i radila na njoj. Prazna i bezvrijedna ljuštura je morala naći način da njen život izgleda kao i svaki drugi. Strašan sunovrat je doživjela smrću oca, jer je Vladisav shvatajući njenu unutrašnju zakržljalost i prazninu emocija, statična misaona djelovanja, nepoznavanje umne fleksibilnosti i sijanje sjemena vlastitog znanja, pomagao joj da nekako prevaziđe teške hendikepe. Ustanovio je da Vladislava najlakše imitira ono što vidi, a pamti ako bezbroj puta nešto ponovi. Problem je bio kako joj može usaditi spontanu ležernost da primjeni to što je skupila kao znanje i iskoristi kao najbolji vodič za sebe u životu. Njen um nije bio u stanju da kreativno i po prioritetima uradi nešto čime bi napravila kvalitetnim svoj život. Njena osjećanja su bila zakržljala i ono malo što je imala, to je propadalo. Jedino je mogla da uči po modelu – što više iskustava, događaja i neposrednih kontakata, a Vladislav je ispravno zaključio da je to jedini način i neprestano joj je za života bio pri ruci da bi joj pomogao da kreira novi model.

Duša ga je boljela, često je bio tužan i utučen, znao je da Mirjanino R. negodovanje i bijes imaju smisla. Vladislava se u svojoj mladalačkoj virtuoznosti otisnula ka promiskuitetu, vrlo intezivno i gotovo bez ikakvih ograničenja, da je u jednom momentu postala izuzetno ponosna na sebe. Muškarci su bili svuda oko nje, ona im se javno otvarala i nudila, a oni se nisu ustručavali da joj ne priđu.
Konačno joj se ostvario san dok je bila tinejdžerka i živjela u provinciji: sada u velikom gradu je postala objekat pažnje, svakodnevno i od mnogo, mnogo njih koji su je željeli. U muškom svijetu se takve stvari lako prenose – uvijek se tačno zna koja žena se neprestano nudi i kod koje neće biti previše problema da se osvoji.

A Vladislava je bila baš takva.

(Nastaviće se)

Create a free website or blog at WordPress.com.

%d blogeri kao ovaj: