Tako je govorila Mirjana R. (četvrti dio)

“Zlo se učini bez napora, naravno, to je djelo sudbine,
dobro je uvijek produkt umjetnosti.”
– Šarl Bodler-


Jutro je odveć odmaklo. Sunce je pokušavalo da dopre do sobe gdje je sjedila nepomično Mirjana R. i kao da želi da je podsjeti da počne sa pakovanjem stvari, da ih složi u torbe i u nekoliko kofera koje je još sinoć donijela Vladislava od svog ljubavnika.

Možda je moglo da stane sve tu što je željela spakovati, a možda i ne…Mirjana R. je pomislila da bi joj bilo potrebno neizrecivo toliko kofera da bi ponijela sve sa sobom što je željela. To je bio cijeli njen život, njene uspomene, svaka sitnica je značila nešto, podsjećala je na detalje prošlog života, a te stvari su bila jedna velika njena životna priča, tako jasna i bistra i urezana jednim urednim kolažom, koji je njenu sudbinu i život pokojnog Vladislava činio blještavim i prelivajućim u bojama zajedništva.
On je bio tu, neizbrisiv, znala je to, jer je sjećanje na njega imalo opipljivost jedne supstance, kao kad osjeća svilenu ili pamučnu traku stvorenih uspomena. U stvari, nečiji život je vrijedan samo koliko neko nakon njega sačuva sjećanja. Kad bi nestali svi životi, ne bi bilo ništa na ovom svijetu, jednom je pomislila Mirjana R.

Pojedini ljudi su toliko vrijedni da je nemoguće izmjeriti ili iskazati to riječima, jer sve pamte, zadržavaju i prenose priče završenih života onih koji su otišli.
Biti živ je velika stvar, to je misija. Biti živ je odgovornost. Kad si živ, čuvaš sreću od nesreće, radost od tuge, ushićenje od bola. Kad nisi živ, mrak donese ono drugo što se zove nepostojanje ičega, što nijedan sanskrit ne bi mogao opisati.
Mirjana R. je svojim pobjedama smatrala preneseno nostalgično sjećanje onoga što je punilo njenu dušu, što je srce činilo svijetlijim od samog sunca na zenitu, što je prizivalo novi život…i novu nadu. Skrušeno je pomislila da će morati da se odrekne mnogih nada, dosta zapečaćenih uspomena i vrijednosti koje je imala ovde u svom domu kad se bude preselila u Vladislavin stan.

Vladislavin stan je bio poprište jeze i praznine. Slično kao u vampirskom leglu ili kući strave. Tako je Mirjana R. duboko doživjela njen iznajmljeni stan prilikom samo jedne posjete i više nije dolazila. Bio je prljav i zapušten,u hodniku nasumice nabacane stvari, dnevna soba puna prašnjavih knjiga, zapuštenih polica na kojima je bilo svega i svačega, večitog užasnog mirisa od cigareta, razbacanih stvari po podu, kuhinje natrpane smećem od više dana, neopranog posuđa od kojeg se širio nesnosan smrad, a kupatilo prljavo i zapušteno kao da nije čišćeno mesecima, sa neugodnim mirisom poljskog klozeta, neopranih pločica, prljavih ćoškova, a sve to isprskano tačkama i crtama tamnožute boje, ukazujući na to da se njeno kupatilo nije čistilo možda i nikad, a pogotovo joj iz sjećanja neće izaći detalj bačenih iskorištenih uložaka njene kćerke nasred kupatila…
Mirjana R. se zgrozila taj jedini put kad je došla i sama sebi obećala da joj neće ništa reći, ali ni dolaziti. Međutim, desilo se to kad je njeno obećanje samoj sebi postalo samo nepromišljeno uvjerenje. Sada je morala da preseli iz kuće koju je voljela i nije imala gdje osim kod nje, u taj košmarni ambijent u kojem je mogla živjeti samo Vladislava.

Vladislava je bila hodajuće stvorenje bez osjećaja za sebe. Ono što se zvalo brlog, bilo je za nju normalno, vječita zapuštenost, nered i prljavština, a ona je na neki način uživala u svemu tome. Odbacivala je opšte uvjerenje da mora biti kao drugi u svakom smislu, pa i u tom pitanju lične sređenosti. Dok je s vremena na vrijeme boravila sa grupom sektaša, doživjela je prirodnost skvoterskog života i dopala joj se ta animalna sloboda, kad ne moraš ništa da radiš povodom same sebe lično. Grupa sektaša, kojoj je pripadala, zakazivali su višednevne seanse i opskurna druženja u kućama i stanovima, odakle nisu izlazili danima, skupa su živjeli, spavali, nisu se kupali i kad bi nakon više dana izašla iz tih sektaških brloga, osjećala se više kao životinja iz močvare, prljava i zapuštena, nego ljudsko biće.
Njoj to nije smetalo. Smatrala je to težnjom da bude u “skladu sa prirodom”.
Kada ju je jednom Magdalena pozvala da dođe kod nje, izmislila je da ne smije sama da se kreće gradom, pošto je noć prilično opasna u velikom gradu. A, zapravo se sjetila da nakon više dana grupnog boravka sa sektašima predstavlja pokretni sijaset užasnih mirisa iz najraznovrsno natrpanog gradskog kontejnera ili deponije.

Vladislava nije imala nikad kućnog ljubimca, nije voljela djecu, ali je znala da mora glumiti dušebrižnu ženu. Znala je da nikad neće imati djecu u životu i to ju je činilo spokojnom. Zapravo, samoživost je do savršenstva promišljena od Svevišnjeg da zaista hodajuće zombi biće, žena ili muškarac, egzistiraju savršeno ako nemaju osjećaja ni prema čemu živom, što bi iziskivalo možda nukleus osjećanja. Takva bića, kao što je bila Vladislava su čudnom prirodnom vezom predodređena samo da egzistiraju u vidljivom smislu i da nestanu sa ovog svijeta, prirodno i neprimjetno, bez bilo kakve ostavštine, a grobna humka njihovo vještačko egzistiranje prekrije za nekoliko dana i više ih se niko ne sjeća.
Čudesan je i nevjerovatno pravedan zakon Univerzuma prema spodobama, koji imaju samo tijelo lišeno duše…

Mirjana R. se sa mučninom nadala da će naći spokoj u jednoj maloj sobi Vladislavinog iznajmljenog stana. Nije joj trebalo više. Njen svijet bi prenijela na samo jedno mjesto, zajedno sa njoj dragim stvarima i u ambijentu kako bi se osjećala ljudskim bićem. Nadala se da Vladislava neće dovoditi svoje ljubavnike, mada ju je Vladislava upozorila da će morati nekad praviti “žurke i zabave” sa svojim prijateljima, a ti prijatelji su bili uglavnom njeni sadašnji ili bivši ljubavnici, koje je bizarnim taktikama i koristeći šupljine muške psihe, pretvarala u “drugare”.

Svi “drugari” su joj bili ljubavnici u jednom trenutku i odabrala je one koji su joj najviše odgovarali iz koristi ili priuštili neka lijepa sjećanja. Nakon desetina i desetina ljubavnika, nije ih se svih ni sjećala ni imenom i likom, pa često, kada su joj prilazili muškarci sa neposrednim obraćanjem, stalno je imala pripremljeno pitanje “odakle se mi znamo”, a onda bi se kao uz smijeh prisjetila. Vladislava je eksperimentisala i sa grupnim muškim žurkama, gdje je bila glavna akterka, a onda se tek nije sjećala ko su bili ti muškarci oko nje… Postala je ravnodušna prema takvim uspomenama. Smatrala ih je normalnim, dijelom sticanja iskustva i “spoznaje same sebe”.

Kada je uz pomoć jednog ljubavnika Nenada, uspješnog poslovnog i porodičnog čovjeka, sa srećnim brakom i tri kćerke, dobila posao da prati jedan arhitektonski projekat u Kini, bila je van sebe od sreće. Vladislava je bila vječiti nomad i skitnica. Nije voljela da se posveti nečemu, da gradi, podiže, stvara, već samo da uzima, troši ili živi na račun nekog trećeg. Smatrala je da je to gubljenje vremena i da čovjek mora uvijek ići i tražiti nešto novo, slično lisici u preriji ili parazitu koji pusti pipke na kori drveta, crpeći sve od njega. Smatrala je da to ona zaslužuje samim tim što postoji, a način na koji to dobija je iskustveno provjeren još od njene holandske ere. Nisu je odbijali. Glumila je šarm, oko nje su bili uglavnom sve muškarci i za nju je to bilo dovoljno. Diplomu koju je stekla uglavnom preko kreveta niko nije dovodio u pitanje. Njeni poslovi su bili logistički, skoro kao poslovi priučene sekretarice. Znala je da ne treba da se ističe, da samo mudro iskoristi “šupljinu muškog mozga”, koji će zarad zadovoljstva sa njom, izmisliti i najbezvrijedniji posao kako bi samo nešto radila.

Tako je i bilo.

Skitala je u tim mjestima u Kini, ne radeći bukvalno ništa vrijedno, ali je njen instikt izrabljivača bio zadovoljen. S vremena na vrijeme se nalazila pri ruci muškarcima koji su bili u njenom okruženju, međutim, nakon više mjeseci je odjednom shvatila da bi ona mogla pokušati i nešto više. Krenula je sa internet upoznavanjima, pošto je imala dosta slobodnog vremena. Počela je kontaktirati muškarce, isključivo one koji su pokazivali nešto više intelekta, širine shvatanja o životu, obrazovanja i novca, ali vješto izbjegavajući način da im parira ili nametne sebe kao nekog ravnopravnog. Cilj joj je bilo zbližavanje, čisto na emotivno-dubinskom planu, da bi nakon toga ostvarila neraskidivu povezanost, ne baziranu na osjećanjima (ona nije mogla da voli i osjeća ljubav), već na modelu imitacije zaljubljenosti i privrženosti.

Tako je upoznala Dragana, jednog skromnog čovjeka, dobrih osobina, vrlina i duboko religioznog. krenula je sa slanjem e-mailova, prvo običnim, a onda sve dužim i dužim, obmanjujućim, lukavo smišljenim, kako bi njena mračna prošlost bila zamaskirana i Draganova otvorena duša zaposjednuta što prije.
Obećala je da će ga posjetiti čim se vrati iz Kine, da će doći kod njega i da će sve podijeliti sa njim ono što je pisala u kilometarskim mejlovima.

Bila je odlučna i nepokolebljiva. Dragan je živio u drugom gradu, prilično udaljenom i komplikovanim za dolazak. Nije joj smetalo da žrtvuje vrijeme, dane i dane, da bi uspjela Draganu predstaviti neku drugu sebe, naravno, uz sve ženske strategije na koje su muškarci, naročito emotivni, su slabi i nesnalažljivi da prepoznaju glavnu namjeru.

Tih davnih dana Mirjana R. je često govorila Vladislavu, koji je ćutke sjedio i gledao u jednu tačku, kad bi njih dvoje počeli razgovor o njoj. Mirjana R. bi umorno i sa gnušanjem često izbacivala gorčinu iz svoje duše:” Ona kurva je opet otišla negdje…”

A onda bi zavladala sablasna tišina.

Vladislav i Mirjana R. bi samo sjedili, ćutali, a iz grudi bi im se oteo poneki težak uzdah. To je bio zvuk stida i nesreće koji su se gušili negdje duboko u njihovom srcu.

(nastaviće se)