Daily Archives: 9 Marta, 2022

Bezosjećajnost ili “kad je prazna duša”


Postoji jedna teorija koju su nezavisno predočili američki psiholog i fiziolog Vilijam Džejms i danski fiziolog i psiholog Karl Lange, a tiče se nastanka emocija u ljudskoj svijesti.
Teoriju je prvi objavio Džejms, a Lange je samo godinu kasnije empirijskim putem pokazao logičan slijed nastanka emocija i to od perifernih reakcija nervnog sistema. To izgleda, jednostavnije rečeno ovako: mi smo tužni, zato što plačemo, a ne plačemo zato što smo tužni ili ne udaramo rukama, zato što smo ljuti, već smo ljuti zato što udaramo rukama.
Radi se o tome da se emocije ne stvaraju u centralnom nervnom sistemu, pa onda mi proizvodimo reakcije, već autonomni nervni sistem, reagujući na senzacije, utiče na to da mi kasnije prepoznamo šta osjećamo.
Ono što se dešava sa emocijama je neprestano aktuelno. Emocije su središte života. Ono što čovjek osjeća i proživljava, neupitno stvara kvalitet njegovog života. Zato se skoro svakodnevno i u svakom momentu govori o emocijama, osjećanjima (možda i osjećajima) i tako dalje.
Pomalo je ljudska priroda egocentrična kada se radi o prepoznavanju emocija. Najčešće ljudi kompariraju vlastiti sud o emocijama drugih na osnovu svojih.
Ošo, kontroverzni indijski duhovni vođa i govornik, jednom je rekao da “ljudi ne mogu ništa reći o drugima, već samo govore o sebi”. Nije slučajno da se iz ovoga može ispipati nemoć ljudskog bića da pažljivo prouči emocije, prvo svoje, a onda i emocije drugih.

Zašto je to tako komplikovano?

Emotivnost je subjektivna, pristrasna i nikad vjerovatno ne možemo sresti apsolutno objektivnu osobu koja posmatra druge, ukoliko koristi metod posmatranja. Slično je i sa samoposmatranjem. Mada zvuči surovo, svaki oblik psihoterapije ili autoterapije (u psihološkom smislu) je jedna vrsta obmane i svjesne iluzije na koju osoba pristaje i čvrsto se opredjeljuje da vjeruje u nju.
Naravno, psihoterapija je neophodna i ova moja rečenica nimalo nije atak na nju kao besmislenu organizaciju emotivno-misaone psihološke akcije, a, iako stvara iluzije, suština i jeste da te iluzije budu što kompozitnije i u nepreglednim fragmentima “molekularne” pretpostavke, uvjerljivo prate jedna drugu.

Idemo dalje…šta kaže neka druga teorija o emocijama?

Valter Kenon, američki fiziolog, je osporio Džejms-Langeovu teoriju emocija i uz pomoć kolege Filipa Barda, takođe fiziologa eksperimentatora, postavio drugačiju teoriju tako što je opisao tok senzacija na taj način što impulsi sa receptora, koji primaju osjete, na svom putu prvo prolaze kroz talamus, a iz talamusa u koru velikog mozga i hipotalamus, koji se aktivira po automatizmu i šalje signale unutrašnjim organima, gdje nastaju fiziološke promjene. Takođe, signale šalje i u korteks, gdje se uobličava subjektivan doživljaj emocije.
Valter Kenon je, pored eksperimentalnih dokaza da različite emocije izazivaju iste tjelesne promjene, imao je i jak argument što su emocije nastajale i nakon presijecanja senzornih puteva, koje vode do unutrašnjih organa (eksperimenti na životinjama), ali i neke tjelesne promjene su se dešavale i nakon djelovanja neemotivnog stimulusa.

Ovo je samo primjer o složenosti emocija, misterioznosti njihovog nastanka i prostiranja, kao i o različitosti ispoljavanja. Moje duboko uvjerenje je da baš zbog svoje kompleksnosti, emocijama treba prilaziti vrlo pažljivo i brižljivo i da najveći dio našeg vremena u svakodnevnici treba posvetiti baš njima, svojim, ali i emocijama drugih. Da je tako uspostavljeno društvo i etički principi, ne bismo imali gotovo apokaliptičnu situaciju sa globalnom vizijom današnjeg ljudskog života: bezosjećajnoct, egocentričnost, otuđenost, manipulativnost emocijama i još mnogo toga drugog.

Po mom skromnom mišljenju, manipulativnosti emocijama je doprinijela i sama psihologija, parapsihologija, astrologija, neopsihološke teorije, razne duhovne teze, pokreti, pseudonaučne diskusije.
Zapravo, radi se o nepreglednom korpusu neprestanog obmanjivanja, koji se uočava ako se psihološko emotivni život pogleda sa više tačke: filozofije, umjetnosti i psihoanalize. Najbliži istini o prirodi i suštini emocija je onaj koji tumači vlastite projekcije istih i na slobodan i širok način pokušava dokučiti projekcije emocija drugih. Naravno, to ne može svako. Mislim da tu pored obrazovanja, najviše ulogu ima svestranost i poseban i nesvakidašnji oblik interpretativnog mišljenja, koji sklapa cjelinu projekcije emocija na jedinstven način.

Primjer takve obmane je i metasposobnost emocionalna inteligencija, koju Danijel Goleman tumači kao sposobnost i vještinu upravljanja emocijama, kako bi osoba bila prosperitetnija i “srećnija” u životu, uzevši u obzir interpersonalnost ljudskih odnosa, od obične interakcije, do čvrste prisnosti.

Svaka vrsta kontrole emocija u ime normativa koje je definisalo društvo, standardizacije koja predstavlja samo pozicioniranje i hijerarhiju, od koje usput rečeno počinje svaka nejednakost, dominacija drugih, represija, kontrola je pogubna za središte ljudskog života, a to su emocije. Smisao života sa standardizacijom poprima drugu dimenziju, jer normativi ohrabruju manipulaciju i obmanu putem emocija, pa i negiranje ličnosti prostim nametanjem korekcije emotivnosti i emocionalnosti.
Ako ste se nekad pitali (a jeste), zašto su ljudi toliko zli, manipulativni, podli, lažni, otuđeni, bezosjećajni, onda se zamislite nad emocijama kao nevidljivom strukturom, koja nastaje, kako pomenuše gore navedeni teoretičari, same od sebe i na osnovu obrade senzacija i impulsa.

Pomenuo sam i bezosjećajni. I nisam slučajno.

Više puta sam morao odgovoriti na pitanja: otkud toliko bezosjećajnosti u ljudima? Zašto ljudi odlaze od onih koji im pružaju emotivnu plimu, šireći je u osjećaje ljubavi, bliskosti, intimnosti, dajući sve od sebe, pokušavajući stvoriti jedinstvenu simbiozu između duša, jedno uzvišeno sjedinjavanje, koje se smatra najvećim dostignućem ljudskog svjesnog života? Zašto intuitivno biološko-psihološka harmonija, koja jeste smisao i cilj života, stvara patnju, bol i utučenost onih koji daju sve od sebe, naspram onih koji manipulišući emocijama odlaze i nestaju, ostavljajući iza sebe lažne slike i projekcije da su neki drugi i da žele isto kao i ovi prvi koji su obmanuti?

Takođe sam čuo da je to “normalno”. I jeste normalno, jer je psihologija učinila sve da se lažne interpretacije emocija i nametnuti normativi prihvate bezuslovno kao ispravni. Dakle, od kada postoji civilizacija, pa iz kolektivnog načina života ljudi prešli u “organizovani”, hijerarhijski, počinju i koreni tih emotivnih obmana i manipulacija. Danas je emotivnost predmet nadzora, kontrole, povrijeđivanja, upravo zato što je manipulativnost dostigla savršen nivo.

Kako to jednostavnije objasniti?

Pretpostavimo da imamo dvije osobe. Bliske. Teže simbiotičkom načinu života i spajanju emocija, utkivanje u ono što se zove proizvoljno intimnost i ljubav. Pretpostavimo da je emotivni kapacitet jedne osobe veličine jednog bazena, gdje do vrha staje sasvim dovoljan volumen emocija, dok druga osoba ima kapacitet jedne kade.

I šta će se desiti?

Kada dođe do spajanja dva volumena emocija, osoba sa kapacitetom veličine kade će postati bezlična i neprepoznatljiva u simbiozi sa drugom osobom. U trenutku kada shvati da je bezlična, da nema ništa svoje, ona počinje da se “guši” u emocijama druge osobe i počinje da se povlači, dok to povlačenje ne postane paničan bijeg. Osoba sa velikim kapacitetom je tužna, zbunjena, preispituje sebe, osjeća bol, stvara osjećaj krivice, a ne zna šta se desilo sa osobom sa kojom je djelila ljubav i živjela u simbiozi. Obično nikad i ne sazna, a odgovor je tako jednostavan: ako nema neko kapacitet za simbiozu, on mora da glumi, imitira, stvara prividnu sliku da je emotivno ravnopravna osobi koja to ima. Naravno, normativi i legitimnost manipulacije joj dozvoljava da se tako ponaša.

I tako nastaje čitava bol. Lako objašnjiva empirijski i logično shvatljiva.

Ono što bih napisao u obliku savjeta, a koristeći metaforički temu filma “Blade Runner”, rekao bih na kraju:“Prepoznajte na vrijeme replikante”.

Blog na WordPress.com.

%d blogeri kao ovaj: