Daily Archives: 8 Marta, 2022

Kažnjenik (epilog – 4. dio)




Usijano kamenje i zemlja su tog podneva prkosili suncu svom žestinom, koje je nemilosrdno pokazalo svoje vrele avgustovske paklene zube, spremne da zarije u sve što se nalazi na uzvišenju Orti, kao i padinama koje su se molećivo spuštale prema Mesinskom zalivu, kao da sve što se nalazi na njima traži spas u moru od neopisive vrućine u tom dijelu juga Kalabrije. Kao u trenucima opšte ošamućenosti, priroda je gorela i odolijevala vrelini u agoniji kada prestaje svaki dah, zvuk, pokret u prirodi i kada nekako sve lagano umire, obamrlo, bez daha, bez nade i bez prkosa.
Lorenco je ošamućen i ne znajući ni koje je tačno vrijeme već nepomično sat vremena ležao na nosaču svog “protivavionca”, gledajući užareni vazduh kako se leluja iznad čelične cijevi i prokletog lafeta koji se opet zaglavio u zadnjem napadu avijacije koja je neumorno i u talasima navaljivala od samog jutra sa Sicilije.
Samo bi ovlaš pogledao na nepokrertnu Mateovu ruku, koja je vireći ispod otvora izlaza iz tenka obećavala nekakav čudan mir. U prethodnom danu, noći i ovog jutra, kada je tlo drhtalo od eksplozija, tutnjave i pokreta svega okolo samog od sebe, Mateova šaka je bila obećavajući sudbonosni put spokojstva, mislio je Lorenco. Nije sve predodređeno da se slije u Pakao, mora nešto i ostati, jer treba da postoji granica između ovog svijeta i Pakla, zaključio je Lorenco. Pretpostavio je da se nalazi na ivici ulaska u Pakao i shvatio je da nikakva hrabrost, ni malodušnost nije svojstvena onome ko se nalazi na samoj ivici. Granica ulaska u Pakao je beživotna, ne postoje osjećanja, možda samo obamrlost, ali je ona toliko nevažna i beskorisna da se kažnjenik ne osjeća izgubljenim, ne osjeća se pritjeranim uz zid Kazne, ne osjeća ni volju za izbavljenjem. Lorenco je pomislio da je to baš ovako: tupo zurenje u ništa i lagano gubljenje kontakta sa onim svijetom, koji je doskora bio stvaran.
Čuturica je nestala u zadnjoj eksploziji avionske bombe koja je pala sasvim blizu. Lorenco je nakon toga ostao zatrpan zemljom i kamenjem, skoro gluh i obavijen dimom. Prije toga je mogao čuti paljbu ostalih saboraca iz jedinice, koji su bili sa njim na uzvišenju, mogao je i da osjeti užas u njihovim krikovima i dovikivanju, ali nakon detonacije koja ga je skoro zatrpala nije mogao ni da čuje njih, a još manje da osjeti.
Vidio je više listova iskidane Mateove bilježnice. Razbacani oko njega kao krila nekih ptica, čija su tijela volšebno nestala, gotovo groteskno su mu privlačili pažnju… “Šta li piše u njima?“, skrušeno je pomislio Lorenco. Prošla mu je kroz glavu Mateova posvećenost da uvijek zapiše značajnu misao, opiše trenutak ili nešto što ne bi smijelo da se zaboravi. Sam se začudio sebi zašto sad razmišlja o tome, kao da je to nešto važno, važnije od svega, od njegovog života, od smrtonosne žeđi koja ga je iscrpljivala i od zgloba na ruci kojeg je već odavno prestao da osjeća. Tražio je ovozemaljski odgovor, a ništa nije imalo smisla i značenje, osim te hartije mrtvog, nesrećnog Matea, koje su izdajnički pobjegle iz njegove ruke. “Kažnjenik ostaje uvijek sam na ulazu u Pakao”, mislio je Lorenco. “Ne postoji ništa na ovom svijetu što bi ostalo vjerno kažnjeniku, što bi ga aboliralo, pomilovalo ili bar malo oslobodilo žiga. On to ostaje zauvijek, a nevidljiva ovojnica ga steže, odaljava i obesmišljava svakim trenutkom, danom od ostatka stvarnosti. Beskorisno je uvjeravati sebe u suprotno, vraća se taj osjećaj izopštenosti kao bumerang i to sve teži, veći i sa grandioznom težinom, koja te ne slama, već uspravlja kao strašilo na polju suncokreta. Kažnjenik je višeslojno osjećanje nepostojanja. Bogato osječanje nepostojanja i nevažnosti”, dubokoumno je zaključio Lorenco.
Shvatio je da je osjećanje veličine prethodnica unižavanja koje nepobitno mora doći. Frančeskin pogled i osmijeh su bili samo varka, ali ne njena varka, naprotiv, ona je bila iskrena, već je varka i prediskušenje prije iskušenja je bila sama njena pojava blizu njega, koja je donijela toliko slatkih iluzija da kazna ne postoji, već samo izbavljenje nakon spleta nepovoljnih okolnosti. Ne, bila je to igra vremena, sadašnjosti, osjećanja, pokušaja da se bude neko drugi, svega zajedno… Toliko toga pogrešnog u uvjerenju ne nastaje slučajno. Za to je nužno da se skupi i uveže milion sitnih fakata, tužno je pomislio Lorenco.
Osjetio je blagu tugu, prvi put na ovoj granici Pakla i nije znao šta ona znači.
Zašto biti tužan na ovom mjestu gdje ne postoji ništa?
I dalje je vladala tišina. Sa Ortija je tupo gledao Siciliju i pomislio je odjednom da se možda i ne bi zvala tako da je Mesinski moreuz ne odvaja od Kalabrije. “Moraš biti odvojen i omeđen nečim da bi imao svoje ime i bio svojstven i neuporediv sa bilo čim drugim”, zaključio je. “I vrijedi biti izdvojena cjelina. Bar postojiš. Kao kažnjenik, kao Pakao, kao lebdeća magla, kao bunjer, kao vrelina… bilo šta. Onda imaš ime i ne može se bez tebe.”
Naslonio se na desni bok. Jedva je pomjerio desnu ruku, dok je vreću sa pijeskom gurao pod desno rame lijevom rukom. Učinilo mu se da mu je udobnije. Otupljeno se osjećao zadovoljnim. Smatrao je da bi ga zadovoljstvo koje je juče osjećao u krčmi ovog časa ubilo, ali tupost ga je dovodila do beskrajne ravnoteže koja postoji samo u trenucima kada čovjek dokuči sve istine, opipa ih rukama, okrene ih na sve strane kao čudne igračke i zaključi da su to materije oko kojih se toliko polemiše i prepire.
Pogled mu je skrenula zelena gusjenica, malo čudesno stvorenje koje se nekako našlo na cijevi protivavionskog mitraljeza. Zadnja eksplozija je bacila na Lorencov položaj dobru masu zemlje, pa se vjerovatno u njoj našla i ta bezazlena zelena životinja. Elegantnim pokretima i polako se kretala od podnožja cijevi ka vrhu. Cijev je bila vrela, ali ravna, međutim čudnim pokretima bezbrižnog putnika ona se kretala tim glatkim putem, za nju dugačkim, bez prepreka, bez nevolja i bez nepredvidivosti. Lorenco je znao da prisustvuje posmatranju jednog drugog dijela života u prirodi, nečemu što je uz njega, a apsolutno nije sa njim, već odvojen prirodan sistem koji se kreće, živi, traga, ali ne kao njegov kažnjenički život, već jedan spontan, neuporediv i neuništiv, a takođe i nedodirljiv od čitavog užasa koji je preživio od jutros do podne. Zelena gusjenica če da ide svijim čistim putem, pa čak i ako je skloni, ona ima drugi put, drugu stazu, zapravo bezbroj staza kojim će krenuti i slobodnom volkom se zaustaviti. “Ovo stvorenje ima sve ono što ja nemam”, pomislio je rezignirano. “Dakle, kao kažnjenik, možeš da biraš samo jedan put ili da staneš zauvijek. Izbora nema.
A onda je zabrujalo iznad. Lorenco se skoro se nije ni pomjerio. Desnu ruku nije osjećao, a lijevom nije imalo smisla da hvata za kundak mitraljeza i grčevito cilja novu najezdu čeličnih ptica. Lafet je ionako bio zaglavljen, nije ga mogao pomjeriti.
Počela je serija eksplozija bombi koje su izbacivali avioni koji su munjevito stigli od Sicilije. Eksplozije su postajale sve bliže i glasnije. Lorenco je zatvorio oči. Želio je od srca da samostan i mala crkva ostanu neoštećeni u ovom napadu. Detonacije su bile sve zaglušujuće, a onda je čuo strašan prasak iz pravca samostana, onda još jedan bliže, a sledeći nije ni čuo.
I onda je sve postalo bijelo.
💢
Trava opaljena suncem je izgledala kao da je od zlata. Priroda i sunce znaju pejzaž da naprave tako primamljivim da posmatrač, diveći se, u početku i ne shvati kako je moguće da postoji takvo savršenstvo. Lorenco je lebdio iznad zlatne trave avgustovskog prekrasnog kolorita pejzaža na kojim bi pozavidio najbolji umjetnik. Osjetio je beskrajnu lakoću kretanja i osmatranja da je želio da pusti najveći krik radosti koji je mogao izvući iz sebe. I uskliknuo je. Znao je da jeste, ali se nije čuo. Nije ga zanimalo zašto sebe ne čuje, ali osjećaj radosti je bio nadolazeći i nikad doživljen ranije.
Polako se podigao više. Znao je da leti, ali ga nije zanimalo kako, isto kao što mu je bio nevažan nečujan krik sveopšte radosti iz njegovog grla.
Podizao se iznad sitnog rastinja. Odjednom je mogao da vidi sve: boje, oblike, nevidljivi život sićušnih bića i biljaka. Ljude nije vidio i nisu ga ni interesovali. Podigao se još više iznad šumaraka i zalebdio ka Siciliji. Ljepota onog ispod mu je oduzimala dah: moreuz čarobno plav, brežuljci i ravnice u potpunom i savršenom spoju, kao da su jedno, ali Umjetnik ih je napravio raznolikim. Da se zastane i da se pogledaju. I osjete duhom.
Podizao se sve više iznad Kalabrije. Opijen i šireći ruke je gledao gore. Plavo nebo se pretvaralo u bijeli pamuk, kao da se radi o nekoj naseobini koja je utočište sreće, neopisive i sveopšte radosti. Nije žurio, znao je da je oslobođen. Znao je da je prestao biti kažnjenik. Želio je vidjeti sve, baš sve, ono što nije mogao vidjeti dok je bio kažnjenik. Duša je odjednom postala sve. Lorenco je znao da je sad sav satkan od niti koje osjećaju, vide, raduju se, miluju oko sebe.
Da li su svi ovakvi kada se oslobode?”, pomislio je radosno, podižući se kroz prelijepi bedem boje pamuka, čiji dodir je budio ushićenje, radost, ljubav i želju da ovi trenuci traju u beskraj.
Lorenco je letio ka Suncu.

Create a free website or blog at WordPress.com.

%d blogeri kao ovaj: