Kažnjenik (drugi dio)




💢
Veseli  i na momente euforični žagor u krčmi „Kod Osvalda“ se širio kroz uske uličice Kastelmaura, prostirao se do vrha sela, gdje se nalazila vječito bdijuća crkva i širio se negdje u avgustovsku noć, kroz prostrana polja i ravnicu tog dijela Kampobasa u Molizeu.
“Nekako postoje takve noći kada se zvukovi šire duboko i daleko, kao da u određenom trenutku priroda postane sama radoznala i živa bića počinju da osluškuju jedno drugo”, reče glasno Mateo, dok se u društvu sa Lorencom spuštao sa uzvisine sela, dole prema krčmi.
Lorenco je osjećao umor, ali ga je Mateo ipak nagovorio da se spuste iz kasarne do Osvaldove krčme, da prepuste čula uživanju uz vino i papreno ljutu rakiju koju je nudio Osvaldo.
Još kad je pomislio na to da će piće služiti zavodljiva Frančeska, pa zašto da ne…nekako sa toplinom je stvorio viziju onoga što može da bude lijepo u ovoj ljetnjoj noći.
Mala vojna jedinica stacionirana u Kastelmauru je bila zapravo pozadinska. Lorenco i Mateo su mobilisani na poslovima logistike i osećali su se kao da rade u maloj fabrici. Sa ostalih 20-ak vojnika su u tri radionice rasklapali i slagali sve ono što je dolazilo sa fronta: rashodovano oružje, pokvarena vozila, ostećenu artiljeriju, razni alat. Jedinica je to rasklapala i slagala na gomile, a onda su svakih pet dana dolazili vojni kamioni i vozili negdje na sjever Italije.
Lorenco je pretpostavio da se od toga gradilo novo oružje i oprema, jer 1943. je postala paklena ratna godina. Svijet je gorio, a kraj ratu se nije nazirao.
Stigli su do krčme.
Umorni, ali i veseli mještani su uglas prepričavali svoje dnevne priče, nekako “svi u horu” i mangupski podbadali jedne druge za stolom, ali više one za susjednim stolovima, pjevali su samo po strofu neke pjesme, jer cijela pjesma je zahtjevala posvećenost, a uzavrela atmosfera kod Osvalda to nije dozvoljavala. Samo se gubilo se vrijeme na pretjeranu emotivnost i estetiku, a to je previše, ako se uzme u obzir da može da se ispriča neka uznebesna priča ili mastan vic.
Našli su mjesto kraj vrata. „Ooo… dobro veče, ratnici“, dobacio je neko šaljivo, znajući da momci u uniformama su zaposleni u pozadini. „Ratujemo, ratujemo“, namignuo je Lorenco Salvatoreu, crvenokosom vinaru, koji mu je to rekao.
„Pogledaj ovo!“ i ispružio lijevu ruku i pocrnio nokat od udarca čekićem.
Strašni su ti, Englezi…“, uhvatio se za lice Salvatore. „Oni odmah udaraju po prstima“, dodao je.
A onda su se svi grohotom nasmijali.
Našli su sto do vrata. Lorenco je volio da ga hladi blagi noćni povjetarac, pa pomisli da je mjesto u krčmi za njega i Matea skoro naručeno. Zapalio je cigaretu, bučno otpuhnuo dim u vis, pogledao Matea i rekao mu:“Što je dobro biti dezerter..“
Mateo ništa nije odgovorio, već je pisao nešto u svojoj čuvenoj bilježnici crvene boje, koju je nosio u zelenoj torbi sa flašicom ljute, papreno ljute rakije. U torbi je imao još neke sitnice, ali nije imao pojma šta. Važan mu je bio notes i flašica.
Pisao je najčešće aforizme. Imao je ciničan pogled na život. Smatrao je da je u ovom životu sve pogrešno, ali ako ne znaš upravljati pogrešnim, možeš samo da stradaš. Recimo, onaj ko se uplete u paukovu mrežu života, brzo će stradati nemoćno se pokušavajući osloboditi. Treba samo sve pustiti. Omalovažavati sa visine i pauka i mrežu. Mreža nije misaona tvorevina, pa zašto trošiti svoju vitalnost na to?
„Nismo dezerteri“, napokon je odgovorio zamišljenom Lorencu. „Mi smo slobodnjaci. Ne bježimo ni od koga. Samo uzimamo dio slobode koja nam pripada. Ova uniforma ne treba da nam bude okov u slobodnom djelovanju. Ona je na nama privremeno, nismo rođeni sa njom“
„Valjda si u pravu“, zamišljeno odgovori Lorenco „Samo, pokušaj to objasniti Moretiju“
Obojica se nasmijaše. Đulijano Moreti je bio njihov nadređeni oficir, izuzetno ispranog vojničkog mozga, ne baš pametan, ali tvrdoglavo je vjerovao u vojničku etiku. Često je citirao Dučea pred strojem vojnika, valjda oponašajući ga, želio je i biti autoritet kao Musolini. Tipični fanatik, opasan i spreman na sve.
„Onda smo kažnjenici“, nastavi Lorenco. „Ja se osjećam kao kažnjenik kad mi neko uzme slobodu i okuje je u uniformu. Jesi li primjetio da drugačije hodamo u uniformi, a drugačije u našem odijelu…Znači, razlike ima. Kažnjeni smo. Barem se ja osjećam kao kažnjenik“
„To je dobra opaska“, nasmješi se Mateo.“Zapisaću je. Ali, ne zaboravi da ta uniforma na tebi ima i značajno dobrih stvari“, namignu on Lorencu i pokretom glave pokaza na Frančesku koja je elegantno prilazila stolu.
„Želite li isto“? upitala je opijajućim glasom.
Frančeska je bila Osvaldova žena, radila je kao krčmarica u svojoj krčmi i svojom ljepotom i pojavom privlačila mnoge iz sela. I Lorencu se veoma dopadala, međutim, nikad nije prelazila granicu poslovnosti. Uvijek odmjerena i direktna, obraćala se gostima u krčmi, zamamno ozbiljna, jednostavno obučena, ali se nazirao ženstven struk i primamljivi kukovi. Međutim, čak i oni koji bi dosta popili nisu smjeli biti nepristojni, jer se dobro sjećaju kako je prošao prije godinu dana nekakav stranac Serđo. Vjerovatno i dan danas osjeća pesnice gorostasnog Osvalda, koji mu je očitao lekciju nakon što je rekao nešto lajavo nepristojno Frančeski.
Kada je prošle sedmice došao u krčmu, Frančeska mu se prvi put osmijehnula i prišla nešto bliže, videći ga u uniformi. Na čudan način, Lorencu je odmah postala draga ta uniforma, iako ranije nije volio ni nju ni Dučea. Frančeskin osmijeh i zagonetan izraz lica je sve promijenio u trenutku.
„Isto, naravno“, odgovorio je Lorenco. I opet se osmijehnula. Čak je i na trenutak zadržala pogled na njegovom licu. Okrenula se i gracioznim korakom otišla ka šanku.
Mateo je sve vidio, teatralno zakolutao očima, na šta je Lorenco odgovorio trljanjem dlanova i skupljajuči se na stolici, uz širok osmijeh. Njih dvojica su se razumjela i bez riječi. Cijeli život su bukvalno proveli zajedno, a onda se uspostavi jedna neraskidiva linija kada mogu ljudi komunicirati i mislima.
I sada će kažnjenici da proslave slobodu uz nešto žestoko“, reče Lorenco. „Nadam se da si u pravu kada kažeš da Moreti odlazi toj Klaudiji četvrtkom cijelu noć. Inače, da nas uhvati da nismo u kasarni, ne bi oklijevao da nas pošalje na prvu liniju fronta na Siciliju. E, tada bismo bili pravi kažnjenici ili dvostruki kažnjenici“
„Ne brini“ odgovori Mareo „Godinama sam u kasarni i znam njegove navike. Ne mijenja ih još od vremena kada si sa „Pusterijom“ otišao u Jugoslaviju. Četvrtkom se kod Klaudije. To će biti tako do kraja njegovog života“.
Žagor u krčmi je bio sve glasniji, smijeh sve duži i učestaliji. Frančeska je već nekoliko puta donosila ljutu rakiju i svaki put se osmijehnula gledajući Lorenca u oči. Zavrtjelo mu se u glavi, htio je toliko toga reći, ali…nije bio glup. Znao je da mu se to dešava od alkohola. Ali je želio da kaže. Morao je.
„Hej, Oskare“, prozvao je vremešnog boema sa gitarom koji je sjedio kraj šanka. Svirao je povremeno neke samo njemu znane pjesme, a nije se zvao Oskar, već je sebi dao nadimak skitajući po Evropi.“Hoćeš li da mi daš tu gitaru da nešto odsviram?
„Ako dođeš po nju…“, lijeno i boemski odgovori Oskar.
Lorenco je ustao, krenuo malo nesigurnim korakom do Oskara. Niko ga nije gledao, ali je primijetio Frančeskin ljubopitljiv pogled na sebi. Uzeo je gitaru, šeretski nakrivio šešir Oskaru, lagano prešao prstima preko žica i počeo nekako promuklim glasom:

🎶„ Ovo je pjesma o njenom snu…
dok mirno spava

Njena kosa se razliva
Na razboju sjete
U dubokom dahu

Sreće
Što izvire i nestaje
Kao kaleidoskop
U nama
I njoj koja sanja
Bezumlje naše ljubavi
I grlim je srećan
Osjećam da bezumno volim
I tražim moje tragove
Na njenoj koži
I u mojoj duši
Gdje se spajaju
U mahagoni boju
Koja traje zauvijek
U pjesmi naših uzdaha
Dok živimo to
Što se zove sreća“🎶

Zadnji ton je bio tako tih, da ga je mogao čuti samo Lorenco. Otvorio je oči i…čitava krčma je bila tiha. Svi su ga gledali, kao na trenutak otriježnjeni od čitave rijeke alkohola koja je protekla krčmom. Ljudi su gledali, nekako hipnotisano i širom otvorenih očiju. Nije znao kako je to otpjevao, jer je pjevao samo za sebe, ali izgleda da je melodija prešla granicu obične dodirljivosti emocija. Na trenutak je pogledao Frančesku. Stajala je iza šanka i netremice gledala u njega.
„Bravo, momče“, prvi razbi tišinu boem Oskar. „Odakle ti ta pjesma? Prvi put čujem“
„Moja pjesma“, kratko odgovori Lorenco i krenu prema stolu gdje je sjedio Mateo.
Povukao je još jedan gutljaj. Frančeska je iza šanka još gledala u njega. Znao je da je rekao ono šta je htio. Bio je srećan zbog toga.
Mateo mu spusti ruku na rame:“Pjesniče, vrijeme je da idemo nazad. Trebaće nam vremena da stignemo do kasarne“.
Ustali su. „Laku noć, ratnici“ zagrajaše neki. Mateo im odmahnu rukom. I Frančeska je mahnula. Lorenco je zastao, pogledi su im se sreli na neki čudan način, kao da je počeo neki kratak nevidljiv govor. „Kako sve počinje u trenutku“ pomisli Lorenco. „I svijet je nastao u trenutku, a ne za 6 dana. Ne vjerujem biskupu…“
Krenuli su uz brdo. Selo je potpuno utihnulo. Lorenco je povremeno pitao koliko još ima do kasarne, a Mateo odgovarao „samo hodaj“.
Napokon, stigoše do velike barake koja je bila njihova kasarna i odredište. Put do spavaonice je vodio kroz osrednji hodnik. Kroz prozor je Lorenco vidio prigušeno svijetlo i usput se upitao kako je zaboravio da ga ugasi prije nego što su krenuli u krčmu. Uz škripu je otvorio vrata hodnika, osvrnuo se da vidi gdje je Mateo. „Tu sam“, reče Mateo sa njegove desne strane i pokazujući u ruci dva tanka ćebeta koja je uzeo sa obližnje police. Zakoračili su unutra i zastali kao ukopani.
Pred njima u zavaljen u stolici, sa nogama na stolu, sjedio poručnik Moreti i mračno ih posmatrao.

(nastaviće se)
💢

| Komentariši

Navigacija članaka

Vaš komentar :

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

Blog na WordPress.com.

%d blogeri kao ovaj: