Kažnjenik (treći dio)

Prašnjavim putem, na određenim dijelovima veoma oštećenim i prekopanim, grabila je Breda TP32, treskajuća smrt ili mrtvački kovčeg na točkovima, kako ju je obično nazivao Mateo. Loša konstrukcija i amortizacija na preprekama su dovodile u stanje agonije onoga ko se vozio u ovom kamionu.
U vojnu radionicu u Kastelmauro su stizali u beznadežnom stanju sa svih frontova, deformisani, jedva pokretni, a najviše sa “mrtvim” motorima, dovučeni tenkovima ili nekim samohodkama, da bi se osposobili za ponovnu vožnju. Ovaj kamion je bila jedan od poslednjih popravljenih i , eto, Lorenco, Mateo i nesrećni Bernardo su bili putnici ka jugu, Kalabriji, ili Siciliji, kako je rekao poručnik Moreti, sa ubjeđenjem da je ostrvo još u rukama italijanskih snaga, iako su vijesti sa krčećih radio stanica govorile da su se britanske i američke jedinice utvrdile na Siciliji.

Lorenco se u mamurluku prisjećao protekle noći. Kao nestvaran događaj, koji se dešavao nekome drugom. Prolazile su slike Osvaldove krčme, pjesme, Frančeskinog lica, graje, galame, viceva… To je bilo prije nekoliko sati, a izgledalo je tako daleko, kao da se desilo prije 10 dana. Nije zamjerao Mateu. Prosto se desilo. Složio se pogrešan raspored momenata koji čine dobar ishod. Poručnik Moreti se vratio od Klaudije vrlo rano, baš kad nije trebalo i baš u času kao da je tempitao vrijeme da svojim prisustvom promijeni nečiju sudbinu. Vjerovao je dobrom Mateu, koji je pratio Moretijeve navike, ali desilo se. Više se nije moglo nazad.
Sinoć je Moreti teatralno sjedio na stolici ispred njih, mračno ih posmatrajući, praveći teatralnu tišinu od gotovo nekoliko minuta, a zatim spustio noge sa stola, izvadio cigaretu, zapalio je na svijeću i dunuo dim u pravcu Lorenca i Matea.
“Ujutro idete na Siciliju”, kratko je rekao.“Tamo su potrebni momci od akcije, a vi jeste”, dodao je sarkastično.
Zatim je izašao, snažno lupivši vratima spavaonice.
U tišini Lorenco i Mateo su našli svoje krevete, bez riječi legli, gutajući olovan vazduh koji se nadvio tog trenutka nad njima. Sicilija. Znali su šta to znači. Kažnjenici su.

“Osjećaj kažnjenika je kompletan onog trenutka kada autoritet nametne takav osjećaj onome ko je tako označen. Dok se označen god osjeća slobodan u svom ukupnom postojanju, bez obzira na upiranje prstom drugih, on to nije. Kažnjenik se postaje samoubijeđenjem, prihvatanjem svih tih kažiprsta koji nišane u tebe i nijemo saopštavaju “kriv si”. I kad ponestane otpora, snage i svijesti da se odupremo i prihvatimo “kriv sam, pa šta”, onda postaješ kažnjenik. Stvoriš sliku o sebi istu kao što tvrde tužitelji.”
Sa tim mislima Lorenco je utonuo u san.
💢
“Ustajanje! Na noge!”, prolamao se kreštavi glas poručnika Moretija.
Lorenco je grozničavo ustao, zgrabio odjeću i počeo da se oblači. Za par minuta je bio u stroju koji su napravili vojnici u spavaonici. Moreti je stajao ispred svih, raskoračen, mračan i opasniji nego ikad.
“Danas imamo junake koji će braniti čast Italije u ime nas” kreštavo je započeo poručnik Moreti. “Naša tri junaka imaju više smjelosti od drugih među nama”, nije mogao bez cinizma, “Tako da će Mateo, Lorenco i Bernardo da se pridruže našim hrabrim vojnicima na Siciliji već tokom ovog dana na prvoj liniji fronta odbrane Italije”, završio je Moreti u dučeovskom maniru svoju predstavu komandujućeg.
Bernardo je slučajno zaspao na straži nakon napornog dana, tako da je i on postao kažnjenik koji se pridružio Lorencu i Mateu. Moreti je u svojoj izopačenosti rigorozno kažnjavao svaki prestup. Pričalo se da je povučen iz Egipta, jer je u jedinici pucao i ranio dva svoja vojnika iz nekog banalnog razloga.

Spremili su za manje od 15 minuta.

U najvećoj brzini i sa mamurlukom u glavama, Lorenco i Mateo su spakovali svoje stvari u rančeve i veće vojničke torbe. U pometenosti Mateo je skoro zaboravio svoju zelenu torbicu sa papirima i čuturicom. Zgrabio je u zadnjem momentu, uskočio u kamion, koji samo što nije krenuo. Lorenco je sjedio na drvenoj klupi, držeći u ruci pušku, čvrsto je stežući, kao da se moli ili traži grčevito da sam sebi potvrdi da je ovo stvarnost. Nije stavio kapu, a graške znoja su mu već od samog jutra klizile niz čelo.
Mateo je sjeo preko puta njega, pokušao da mu nešto kaže, međutim Lorencov pogled mu je nijemo odgovorio “sve je u redu, nije moglo drugačije da bude”.

Bernardo se naslonio na stub od arnjeva u unutrašnjosti rasklimanog vojnog vozila i izgledalo je da jedva čeka opet da spava čim krenu. Za njega je, izgleda, bilo sve normalno, dio plutajućeg i plivajućeg života, ne postoje nedaće i teškoće, postoje samo pokreti i promjene.
“Kako je biti dobro Bernardo u ovim trenucima”, pomisli Lorenco.

Krenuli su.

“Bredu” je vozio mlađani i temperamentni Salvatore. Vozilo je bukvalno odskakalo od tla, tako da ni hladnokrvni Bernardo nije mogao da spava. Samo bi promrmljao u bradu neku psovku u znak nezadovoljsta i usmjerio pogled u prazno. Mateo je iz svojih papira izvadio mapu. Proračunao je da će ovaj pakao od vožnje trajati oko desetak sati, sa odmorima, koji će biti potrebni čak i mladom Salvatoreu, bez obzira koliko volio taj volan. Procijenio je da moraju ići sjeverom pokrajine Kampanija, pošto bi bilo rizično spustiti se blizu morske obale. Neprijateljske topovnjače su vrebale iz daljine na sve što se kreće, a moguć je bio i iznenadni napad nekog izviđačkog aviona.

Sigurnije je kroz kontinent, pomislio je i vjerovatno je Salvatore dobio takvo naređenje.

Lorenco je i dalje stezao pušku, odsutno gledajući gust oblak prašine koji je ostajao za njima. Razmišljao je o Frančeski. Pred očima mu je bio njen osmijeh, njen radoznao pogled dok je pevao svoju pjesmu sinoć. Polako je shvatao da je moralo sve ovako da bude. Kad se desi nešto prelomno lijepo u srcu osobe, neminovan je drugi događaj koji će zapečatiti to lijepo u riznicu uspomena. Zato ljudi vole uspomene, pišu o njima, prepričavaju ih. Ostaju ovjenčane lovorom, kao blago duše koje joj daje vrijednost i smisao postojanja.

“Mogli smo svratiti do Napulja”, do njega je dopro Mateov glas i izbacio ga iz razmišljanja. Pokušao se nasmiješiti. Znao je na šta Mateo misli, na njihovo zadnje putovanje u napuljsku luku, ludovanje po kantinama i barovima i udvaranje zgodnim krčmaricama. Koliko toga se nakupi u ovom životu, a da to tako lako potiskujemo i zaboravljamo. Kao da se dešava nekom drugom, a mi slučajni nosioci i svjedoci tih događaja, filozofski zaključi Lorenco.
“Plašim se da bi nas Salvatore sunovratio u more”, odgovori mu poluozbiljno. A Salvatore je vozio sve brže i brže, kao da kamion priprema za polijetanje.
💢
Odjednom je vozilo stalo. Sva trojica su se pogledali međusobno. Izgubili su pojam o vremenu, jer na vrelom avgustovskom popodnevu i ne računaš vrijeme, već samo željno očekuješ noć i spasonosnu svježinu. Sa zadnje strane se pojavilo skoro razdragano Salvatoreovo prašnjavo lice.“Hajde, ljudi, izađite da malo predahnete i da uživate u pogledu”
Iskočili su iz kamiona i sva trojica su se kao po komandi uhvatili za leđa. Ukočenost od tvrde klupe i neudobnog vozila je sasvim očekivana. Lorenco se osjećao kao kažnjenik u pravom smislu riječi, mada bi Mateo opet našao razlog da ga opovrgne u njegovom ubijeđenju. Samo na kratko je pomislio na to, a onda mu se srce i duša ozarili vidjevši prizor pred sobom.

Pred njima se pružala duboka nizija a negdje na horizontu naslućivalo more. Avgust nije žalio prirodu, osušivši travu i vegetaciju, ali otvoren pejzaž, ukrašen oazama gustog rastinja i šumaraka se prostirao daleko i daleko. Nekakav osjećaj ljepote života se opčinjeno usidrio u Lorencu posmatrajući sve ovo. Na trenutak je osjetio slobodu. Kažnjenik se povukao, a radost ovozemaljskog je plijenila njegovu svijest.
“Kalabrija”, tiho kao za sebe je rekao Mateo. Bilo je to kao nešto sudbonosno, samo u toj jednoj riječi. Spojeno predskazajuće sa osjećanjem divljenja prema niziji koja se pružala kao dar Svevišnjeg.
“Kako da ranije nikad nismo bili ovde…?” više za sebe je pitao Lorenco.
Stajali su tako u tišini i posmatrali kraj ispod sebe, kao da bi riječi pokvarile sav taj utisak koji se utkao u četiri čovjeka koji su tuđom voljom krenuli u nepoznato i zaustavili se na ovom brežuljku.

“Idemo!”, iz misli ih pokrenu Salvatoreov piskutav glas. Dečko nije mogao da miruje, on bi samo da vozi. Moreti nije slučajno odabrao njega da odveze kažnjeničku trojku, jer je znao da će se Salvatore brzo vratiti nakon što ostavi Lorenca, Matea i Bernarda u Gambariji, malom naselju na samom jugu Apenina, smješteno između tri niska planinska prevoja.

Gambarija je bilo komandno mjesto italijanske odbrane Kalabrije i polazna tačka rasporeda vojnih jedinica duž svih odbrambenih linija prema Siciliji, koja je već bila zauzeta. Nekako se osjećao u vazduhu pad Italije, nije bilo dovoljno ni motiva ni snage da se zadrži najezda saveznika koji su se već iskrcali na evropsko tlo. Mateo je to čuo od jednog profesora nedavno, koji mu je to u povjerenju rekao, plašeći se da bi mogao biti uhapšen zbog demoralisanja stanovništva. Mateo je imao utisak da je profesor vrlo inteligentan i da se nije trudio da bude senzacionalan i ubjedljiv, već je smireno i razložno rekao šta misli.
Kada je pričao o tome Lorencu, Mateo je shvatio da ga ovaj ništa ne sluša i kao da ga ne zanima sudbina Italije, kao da se radi o Indiji, a ne zemlji u kojoj žive. Nije mu zamjerao, jer je Lorenco duboko živio svoj unutrašnji život i nisu ga zanimale previše promjene ovog svijeta.

Još je sunce bilo na horizontu kada se “Breda” zaustavila u Gambariji, ispred štaba odbrane. Prošli su sva četvorica kroz žicom ograđen prostor i zaustavili se pred nevelikom barakom na kojoj je pisalo “Komanda”.
Mateo je pomislio da izgleda ovako čistilište i prolaz sa ovog svijeta u nekakav drugi. Iza ovih vrata će se odrediti sudbina njih trojice. U samom naselju i oko komande je vrvilo od vojnika i svi su bezglavo jurili za nekim poslom.
U daljini se čula potmula tutnjava.
Ušli su u baraku. Predstavili su se mršavom i ozbiljnom oficiru sa prodornim očima, oštrim crtama lica i dubokim ožiljkom na licu. Uzeo je depešu koju mu je pružio Salvatore, ćutke pročitao, pogledao kroz prozor kao da traži odluku iz njega. Onda se naglo okrenuo i rekao Salvatoreu:”Momče, ovu dvojicu ćeš da voziš na brdo Orti kod samostana” istovremeno pokazujući na Lorenca i Matea. “Iz skladišta uzmite što više protivavionske municije. Ne štedite sanduke. Gadovi će napasti sigurno ujutro, prije same zore. Kao oni njihovi Indijanci. Juče smo na brdu izgubili 18 vojnika. Biće pakao gore, ali nema povlačenja. Sa Ortija branimo moreuz od njihovih marinaca koji će za tili čas da pređu sa Sicilije na kontinent. Jasno?”
“Jasno”, odvratio je Salvatore svojim čudnim glasom.
Lorenco se opet osjećao kao kažnjenik. Mršavi oficir mu se čak nije ni obratio, ni podobnije pogledao.
Krenuli su ka izlazu i otvorili vrata, kada su čuli glas oficira:“Ti ostaješ”, pokazujući na Bernarda “treba mi neko za stražu u štabu”.
Mateo i Lorenco su se munjevito pogledali i prvi put od sinoć im je istovremeno došlo da se glasno nasmiju. “Bernardo je dobio popravni, izgleda,” skrivajući osmijeh pomisli Lorenco.
Izašli su iz iz barake i krenuli prema skladištu. Noć je već pala. Blagi osjećaj jeze je prošao kroz Lorencovo tijelo. Ne, nije bilo od svježine noći. To je bilo od nečeg drugog… nije mogao sebi objasniti. Bilo je kao predskazujuće osjećanje, ali je izbjegavao da to sebi prizna. “Previše toga se desilo od juče, pa moj um svašta izmišlja i zamišlja”, pokušao se ohrabriti.

Utovarili su sedam velikih sanduka municije u kamion i krenuli ka brdu Orti. Nakon 15 minuta su stigli kod samostana. Izgledao je zaštitnički, a istovremeno sablasno. Na jednom od malih prozora Lorencu se učinilo da gori neka svijetlost. Produžili su dalje i nakon sto metara zaustavili se kod ukopanog tenka sa protivavionskim mitraljezom na lafetu.

Izašli su, i ponovo je Lorenco osjetio ono čudno strujanje kroz tijelo, gledajući tenk ukopan u grudobranu. “Ne brinite, Sveti dusi će vas čuvati”, čuo je iza leđa čudno smiren glas. Okrenuo se i ugledao niskog, debelog podoficira, uredno začešljanog i obrijanog, što je čudno za vojnika na prvoj liniji fronta. “Tamo je crkva, vidite, netaknuta. A banditski avioni istresaju tone bombi na ovo brdo. Dakle, preživjećete. I tamo u samostanu ima živih duša.”

Lorenco i Mateo su ga zbunjeno gledali. Kao dječaci, koji su zalutali u pogrešnu bajku. Nisu znali šta da odgovore ili da pitaju malog punačkog podoficira. Vidjevši to, podoficir ih upita:“Imate iskustva sa ovim?” bradom pokazujući na ukopan tenk. “Da, da”, istovremeno su odgovorili Lorenco i Mateo.
“Onda, istovarite municiju i pripremite je za dejstvo”, opet smireno reče podoficir i nestade kao duh u noći.

Teturajući se preko izrovanog terena, kanala, rovova i kamenja došli su do kamiona. Salvatore im je pomogao da ostave sanduke pored samostana, a onda žureći, kao bojažljivo dijete u krađi, uskočio u kamion. Odmah je upalio mašinu, snažno dodao gas, nešto im doviknuo, ali zbog buke motora nisu uspjeli da čuju šta. Munjevito je okrenuo kamion i uz buku i tutanj se uputio nazad prema Gambariji odakle su i došli.

Ostali su sami. Prvi put od sinoć od kada su se vratili iz Osvaldove krčme.

“Evo nas na početku”, reče Mateo, otvori torbu izvuče čuturicu i povuče osrednji gutljaj ljute rakije. “Hoćeš?”, upita Lorenca pružajući mu flašu.
Lorenco je odmahnuo glavom. “Imamo posla”, odgovori. “Hajde da ovo prenesemo na položaj”
Sanduci su bili očajno teški. Lorenca su boljela leđa, noge i vrat. Pomislio je na trenutak da ne bi mogao nikako ovo izvesti sam. Nakon pet sanduka, pogleda Matea i reče:“Ne mogu više… dosta je ovih pet. Ova dva neka ostanu za sjutra.”
“Ako dočekamo sjutra” zloslutno promrmlja Mateo
“Neko hoće…” izletje iz Lorenca misao. Ne znajući ni sam zašto je to rekao, ne znajući ni sam šta to treba da znači i ne znajući kako se desilo da kaže ono što ne želi.

Ćutke su napunili mitraljez, postavili redenike. Zagledaše se duboko u noć i svjetla naselja ispod sebe, u zaliv gdje je u mraku zjapilo more i osluškivali sablasne povremene pucnjeve tamo na Siciliji.
Gledali su ostrvo ispred sebe, želudac im se stezao od njegovih neprijateljskih obrisa, jer su znali da je tamo Smrt i da vreba prema njima. Bili su na prvoj liniji. Kažnjenici. Nije bilo nikakvog ponosa i osjećaja junaštva, već osjećanje dva čovjeka, dva bića, pritjerana tuđom voljom uz sami zid smrti i čekali na liniji Ničega.

Lorenco je na trenutak pomislio da je čeznuo prošle noći u ovo vrijeme za Frančeskinim pogledom, osmijehom i gestom. Samo noć ranije. A šta sad želi, za čim sad da čezne?
Samo da ova noć zauvijek traje i da se ne pojavi ta smrtonosna zora. Nikad da se ne pojavi.

Noć je mogla da počne…

(nastaviće se)

Kažnjenik (drugi dio)

💢
Veseli  i na momente euforični žagor u krčmi „Kod Osvalda“ se širio kroz uske uličice Kastelmaura, prostirao se do vrha sela, gdje se nalazila vječito bdijuća crkva i širio se negdje u avgustovsku noć, kroz prostrana polja i ravnicu tog dijela Kampobasa u Molizeu.
“Nekako postoje takve noći kada se zvukovi šire duboko i daleko, kao da u određenom trenutku priroda postane sama radoznala i živa bića počinju da osluškuju jedno drugo”, reče glasno Mateo, dok se u društvu sa Lorencom spuštao sa uzvisine sela, dole prema krčmi.
Lorenco je osjećao umor, ali ga je Mateo ipak nagovorio da se spuste iz kasarne do Osvaldove krčme, da prepuste čula uživanju uz vino i papreno ljutu rakiju koju je nudio Osvaldo.
Još kad je pomislio na to da će piće služiti zavodljiva Frančeska, pa zašto da ne…nekako sa toplinom je stvorio viziju onoga što može da bude lijepo u ovoj ljetnjoj noći.
Mala vojna jedinica stacionirana u Kastelmauru je bila zapravo pozadinska. Lorenco i Mateo su mobilisani na poslovima logistike i osećali su se kao da rade u maloj fabrici. Sa ostalih 20-ak vojnika su u tri radionice rasklapali i slagali sve ono što je dolazilo sa fronta: rashodovano oružje, pokvarena vozila, ostećenu artiljeriju, razni alat. Jedinica je to rasklapala i slagala na gomile, a onda su svakih pet dana dolazili vojni kamioni i vozili negdje na sjever Italije.
Lorenco je pretpostavio da se od toga gradilo novo oružje i oprema, jer 1943. je postala paklena ratna godina. Svijet je gorio, a kraj ratu se nije nazirao.
Stigli su do krčme.
Umorni, ali i veseli mještani su uglas prepričavali svoje dnevne priče, nekako “svi u horu” i mangupski podbadali jedne druge za stolom, ali više one za susjednim stolovima, pjevali su samo po strofu neke pjesme, jer cijela pjesma je zahtjevala posvećenost, a uzavrela atmosfera kod Osvalda to nije dozvoljavala. Samo se gubilo se vrijeme na pretjeranu emotivnost i estetiku, a to je previše, ako se uzme u obzir da može da se ispriča neka uznebesna priča ili mastan vic.
Našli su mjesto kraj vrata. „Ooo… dobro veče, ratnici“, dobacio je neko šaljivo, znajući da momci u uniformama su zaposleni u pozadini. „Ratujemo, ratujemo“, namignuo je Lorenco Salvatoreu, crvenokosom vinaru, koji mu je to rekao.
„Pogledaj ovo!“ i ispružio lijevu ruku i pocrnio nokat od udarca čekićem.
„Strašni su ti, Englezi…“, uhvatio se za lice Salvatore. „Oni odmah udaraju po prstima“, dodao je.
A onda su se svi grohotom nasmijali.
Našli su sto do vrata. Lorenco je volio da ga hladi blagi noćni povjetarac, pa pomisli da je mjesto u krčmi za njega i Matea skoro naručeno. Zapalio je cigaretu, bučno otpuhnuo dim u vis, pogledao Matea i rekao mu:“Što je dobro biti dezerter..“
Mateo ništa nije odgovorio, već je pisao nešto u svojoj čuvenoj bilježnici crvene boje, koju je nosio u zelenoj torbi sa flašicom ljute, papreno ljute rakije. U torbi je imao još neke sitnice, ali nije imao pojma šta. Važan mu je bio notes i flašica.
Pisao je najčešće aforizme. Imao je ciničan pogled na život. Smatrao je da je u ovom životu sve pogrešno, ali ako ne znaš upravljati pogrešnim, možeš samo da stradaš. Recimo, onaj ko se uplete u paukovu mrežu života, brzo će stradati nemoćno se pokušavajući osloboditi. Treba samo sve pustiti. Omalovažavati sa visine i pauka i mrežu. Mreža nije misaona tvorevina, pa zašto trošiti svoju vitalnost na to?
„Nismo dezerteri“, napokon je odgovorio zamišljenom Lorencu. „Mi smo slobodnjaci. Ne bježimo ni od koga. Samo uzimamo dio slobode koja nam pripada. Ova uniforma ne treba da nam bude okov u slobodnom djelovanju. Ona je na nama privremeno, nismo rođeni sa njom“
„Valjda si u pravu“, zamišljeno odgovori Lorenco „Samo, pokušaj to objasniti Moretiju“
Obojica se nasmijaše. Đulijano Moreti je bio njihov nadređeni oficir, izuzetno ispranog vojničkog mozga, ne baš pametan, ali tvrdoglavo je vjerovao u vojničku etiku. Često je citirao Dučea pred strojem vojnika, valjda oponašajući ga, želio je i biti autoritet kao Musolini. Tipični fanatik, opasan i spreman na sve.
„Onda smo kažnjenici“, nastavi Lorenco. „Ja se osjećam kao kažnjenik kad mi neko uzme slobodu i okuje je u uniformu. Jesi li primjetio da drugačije hodamo u uniformi, a drugačije u našem odijelu…Znači, razlike ima. Kažnjeni smo. Barem se ja osjećam kao kažnjenik“
„To je dobra opaska“, nasmješi se Mateo.“Zapisaću je. Ali, ne zaboravi da ta uniforma na tebi ima i značajno dobrih stvari“, namignu on Lorencu i pokretom glave pokaza na Frančesku koja je elegantno prilazila stolu.
„Želite li isto“? upitala je opijajućim glasom.
Frančeska je bila Osvaldova žena, radila je kao krčmarica u svojoj krčmi i svojom ljepotom i pojavom privlačila mnoge iz sela. I Lorencu se veoma dopadala, međutim, nikad nije prelazila granicu poslovnosti. Uvijek odmjerena i direktna, obraćala se gostima u krčmi, zamamno ozbiljna, jednostavno obučena, ali se nazirao ženstven struk i primamljivi kukovi. Međutim, čak i oni koji bi dosta popili nisu smjeli biti nepristojni, jer se dobro sjećaju kako je prošao prije godinu dana nekakav stranac Serđo. Vjerovatno i dan danas osjeća pesnice gorostasnog Osvalda, koji mu je očitao lekciju nakon što je rekao nešto lajavo nepristojno Frančeski.
Kada je prošle sedmice došao u krčmu, Frančeska mu se prvi put osmijehnula i prišla nešto bliže, videći ga u uniformi. Na čudan način, Lorencu je odmah postala draga ta uniforma, iako ranije nije volio ni nju ni Dučea. Frančeskin osmijeh i zagonetan izraz lica je sve promijenio u trenutku.
„Isto, naravno“, odgovorio je Lorenco. I opet se osmijehnula. Čak je i na trenutak zadržala pogled na njegovom licu. Okrenula se i gracioznim korakom otišla ka šanku.
Mateo je sve vidio, teatralno zakolutao očima, na šta je Lorenco odgovorio trljanjem dlanova i skupljajuči se na stolici, uz širok osmijeh. Njih dvojica su se razumjela i bez riječi. Cijeli život su bukvalno proveli zajedno, a onda se uspostavi jedna neraskidiva linija kada mogu ljudi komunicirati i mislima.
„I sada će kažnjenici da proslave slobodu uz nešto žestoko“, reče Lorenco. „Nadam se da si u pravu kada kažeš da Moreti odlazi toj Klaudiji četvrtkom cijelu noć. Inače, da nas uhvati da nismo u kasarni, ne bi oklijevao da nas pošalje na prvu liniju fronta na Siciliju. E, tada bismo bili pravi kažnjenici ili dvostruki kažnjenici“
„Ne brini“ odgovori Mareo „Godinama sam u kasarni i znam njegove navike. Ne mijenja ih još od vremena kada si sa „Pusterijom“ otišao u Jugoslaviju. Četvrtkom se kod Klaudije. To će biti tako do kraja njegovog života“.
Žagor u krčmi je bio sve glasniji, smijeh sve duži i učestaliji. Frančeska je već nekoliko puta donosila ljutu rakiju i svaki put se osmijehnula gledajući Lorenca u oči. Zavrtjelo mu se u glavi, htio je toliko toga reći, ali…nije bio glup. Znao je da mu se to dešava od alkohola. Ali je želio da kaže. Morao je.
„Hej, Oskare“, prozvao je vremešnog boema sa gitarom koji je sjedio kraj šanka. Svirao je povremeno neke samo njemu znane pjesme, a nije se zvao Oskar, već je sebi dao nadimak skitajući po Evropi.“Hoćeš li da mi daš tu gitaru da nešto odsviram?
„Ako dođeš po nju…“, lijeno i boemski odgovori Oskar.
Lorenco je ustao, krenuo malo nesigurnim korakom do Oskara. Niko ga nije gledao, ali je primijetio Frančeskin ljubopitljiv pogled na sebi. Uzeo je gitaru, šeretski nakrivio šešir Oskaru, lagano prešao prstima preko žica i počeo nekako promuklim glasom:

🎶„ Ovo je pjesma o njenom snu…
dok mirno spava
Njena kosa se razliva
Na razboju sjete
U dubokom dahu
Sreće
Što izvire i nestaje
Kao kaleidoskop
U nama
I njoj koja sanja
Bezumlje naše ljubavi
I grlim je srećan
Osjećam da bezumno volim
I tražim moje tragove
Na njenoj koži
I u mojoj duši
Gdje se spajaju
U mahagoni boju
Koja traje zauvijek
U pjesmi naših uzdaha
Dok živimo to
Što se zove sreća“🎶

Zadnji ton je bio tako tih, da ga je mogao čuti samo Lorenco. Otvorio je oči i…čitava krčma je bila tiha. Svi su ga gledali, kao na trenutak otriježnjeni od čitave rijeke alkohola koja je protekla krčmom. Ljudi su gledali, nekako hipnotisano i širom otvorenih očiju. Nije znao kako je to otpjevao, jer je pjevao samo za sebe, ali izgleda da je melodija prešla granicu obične dodirljivosti emocija. Na trenutak je pogledao Frančesku. Stajala je iza šanka i netremice gledala u njega.
„Bravo, momče“, prvi razbi tišinu boem Oskar. „Odakle ti ta pjesma? Prvi put čujem“
„Moja pjesma“, kratko odgovori Lorenco i krenu prema stolu gdje je sjedio Mateo.
Povukao je još jedan gutljaj. Frančeska je iza šanka još gledala u njega. Znao je da je rekao ono šta je htio. Bio je srećan zbog toga.
Mateo mu spusti ruku na rame:“Pjesniče, vrijeme je da idemo nazad. Trebaće nam vremena da stignemo do kasarne“.
Ustali su. „Laku noć, ratnici“ zagrajaše neki. Mateo im odmahnu rukom. I Frančeska je mahnula. Lorenco je zastao, pogledi su im se sreli na neki čudan način, kao da je počeo neki kratak nevidljiv govor. „Kako sve počinje u trenutku“ pomisli Lorenco. „I svijet je nastao u trenutku, a ne za 6 dana. Ne vjerujem biskupu…“
Krenuli su uz brdo. Selo je potpuno utihnulo. Lorenco je povremeno pitao koliko još ima do kasarne, a Mateo odgovarao „samo hodaj“.
Napokon, stigoše do velike barake koja je bila njihova kasarna i odredište. Put do spavaonice je vodio kroz osrednji hodnik. Kroz prozor je Lorenco vidio prigušeno svijetlo i usput se upitao kako je zaboravio da ga ugasi prije nego što su krenuli u krčmu. Uz škripu je otvorio vrata hodnika, osvrnuo se da vidi gdje je Mateo. „Tu sam“, reče Mateo sa njegove desne strane i pokazujući u ruci dva tanka ćebeta koja je uzeo sa obližnje police. Zakoračili su unutra i zastali kao ukopani.
Pred njima u zavaljen u stolici, sa nogama na stolu, sjedio poručnik Moreti i mračno ih posmatrao.

(nastaviće se)
💢

Kažnjenik (prvi dio)

Tutnjalo je od samog jutra.

Ovo je bio drugi nalet neprijateljskih aviona, velikog broja njih, grupisanih u eskadrilama, ali su odjednom Lorencu ličile na jata ogromnih čeličnih ptica, koje neselektivno i bez pravila mijenjaju formacije i istresaju svoj smrtonosni tovar na tlo, prema njemu, prema naseljima, raštrkanim kućama, obali, maloj luci… zapravo svemu što je mogao da vidi sa brežuljka, grčevito držeći dršku protivavionskog mitraljeza, ispaljujući više nasumice kuršume prema tom zlokobnom zujećem čudovištu, koje samo izgleda kao raštrkan roj aviona.

Kalabrija, Orti, godina 1943.

Avgust je pržio samo kako on to zna na jugu Italije, pekući kamen, kuvajući ljudska tela u uniformama, koje su postale krute od nagomilanog znoja i krvi u njima. Osjećajući se kao u bunilu, Lorenco je sa svojom malom jedinicom oklopne baterije branio ulaz od invazionih armija na samom jugu čizme Italije.
U malom improvizovanom sjedištu na vrhu tenka, očajnički, pun bola, straha i pometenosti se okretao na lafetu, koji je iz nekog razloga jedva bio pokretljiv. Udarao je u podnožje lafeta pesnicom, pa čizmom, da bi pokrenuo taj prokleti mehanizam, koji se tako prokleto zaglavljivao… Negdje mu je dopiralo do svijesti da je izgubljen ovako ili onako. Avioni nisu davali predaha. Gusti i bijeli dim se podizao sa više utvrđenja i iz naselja na samoj obali, ali i na brežuljcima okolo. Njegova jedinica je uzvraćala, ali se osjećao pad morala, umor, teška utučenost. S vremena na vrijeme, pored utvrđenja su kao furije prolazili i njemački oklopnjaci, po 3-4 njih, disciplinovani i kruti kao roboti, a kroz zvukove motora se probijao reski glas njemačkog oficira koje izdavao komande.

„Kako je lako postati kažnjenik i umrijeti još lakše kad si takav“, pomislio je utučeno i rezignirano. Negirao je do jutros da je bio kažnjenik, bolje rečeno žrtva, koja će da plaća svoj grijeh trenutnoj nesmotrenosti, davanju sebi zadovoljsta i raskalašnog poriva, već da bi na ovaj pakleni zadatak došao kad tad, neminovno. Još dok je bio kod kuće u Kastelmauru, čuo je da su se Englezi i Amerikanci iskrcali na Siciliju, utvrdili se i osvajački se kreću dalje ka sjeveru.

Prema njemu, unutrašnjosti, prema cijeloj Italiji.

Snažna eksplozija u blizini samostana i stotinak metara kod njih prekinula ga je iz samokažnjavajućih i pokajničkih misli. Samostan je, začudo, bio čitav. Prvi talas bombardovanja ga je zaobišao, pa Lorenco u tom trenutku po prvi put pomisli da ga brani neka nevidljiva sila. Nije nikad bio vjernik, sve mu je to bilo bajkovito, ali ovog momenta je želio biti blizu toj crkvi Sestara Misije Marijine. Želio više nego ikad išta u životu…Smrt je bila tu, bliža i spremnija nego ikad. Osjećao je to, a njegova duša je vapila da bude kraj bilo kakve sile koja brani od nadolazeće smrti. Sinoć dok su se utvrđivali u blizini samostana, čuo je da je neko rekao da su monahinje još tu i da su odbile da napuste dom, iako se linija ratnog fronta munjevito približavala tom zdanju na brdu iznad Ortija.

U panici je okrenuo cijev mitraljeza prema jezivim zvukovima koji su bili sasvim tu bili iznad. Začudo, lafet je odjednom počeo da radi kao podmazan. Ispalio je čitav redenik. Osjetio je olakšanje. Možda sam pogodio nekoga gore, pomislio je…Toliko je želio predah.
Teturajući se, sišao je sa tenka da donese novi sanduk municije. Morao je sam. Ruka i noga su ga boljele, iznad zgloba je curila krv. Udarajući u smrtnom strahu u lafet nije štedio sebe, nije ni pomišljao na bol u paklu, gdje je smrt na sve strane. Bol ga je podsjećala da je živ. Samo je razmišljao o tome: ostati živ, živ i živ…

Izvukao je sanduk iz skrovišta i povukao ga prema tenku. Mora sam postaviti redenike što prije, jer će novi napad uslijediti uskoro. Vukao je bolnom rukom i čudio se kako je sad lakši sanduk dok ga vuče sam. Sinoć sa Mateom ga je jedva donio do tenka i mitraljeza. Pretpostavio je da se Mateova duša uvukla u njega i svesrdno mu pomaže.
Mateo je ostao mrtav već u prvom napad jutros. Ruka mu je virila iz otvora poklopca tenka, i kuršum ga je pogodio kada je pokušao da izađe. Dole ispod otvora je bila njegova zelena torba, a iz nje razasuti spisi i papiri koje je Mateo nosio svuda sa sobom. Uvijek je nosio papire i olovku i nešto pisao. Prišao je torbi, ne usuđujući se da pogleda Mateovu ruku, iz torbe izvukao njegovu čuturici sa rakijom, otvorio je i povukao veliki gutljaj. „Za tvoju dušu, Mateo“, izgovorio je glasno, kao da se obraća Mateu u sebi, onome koji mu daje snagu da se nosi sa teškim sandukom, lafetom i postavljanjem redenika u okvir.

Trenutak užasa jutros kada je stradao Mateo, kao da je zaustavio vrijeme. Užas se samo razvukao na više sati. Nekako je osjećao da je i njega taj rafal odozgo presjekao po duši, umrtvivši pola njegovog bića, nakon što je ugledao Mateovu ruku kako visi mlitavo nakon prvog napada. Dobri Mateo je bio njegov drug iz djetinjstva…

---

(nastaviće se)

Čemu nas uči autizam?

Nisam duže vremena pisao nešto o autizmu u kasnijem životnom dobu od djetinjstva. U literaturi i na internetu, na stručnim portalima i forumima se uglavnom piše i razmjenjuju iskustava o autizmu u djetinjstvu, odnosno u razvojnom periodu.
Dakle, počev od djetinjstva od te prve neodređene dijagnoze “razvojna disharmonija”, koja se donosi na osnovu dječijih skala socijalnog razvoja, pa “mješovitog razvojnog poremećaja F83”, “razvojne disfazije F80.1 i F80.2”, nerijetko i “poremećaja školskih sposobnosti F81”, ako roditelji insistiraju na upornoj i pedantnoj primjeni praktičnih normi da bi se dijete dovelo u status sa svojim vršnjacima i socijalnom grupom, dolazi se na kraju do te oznake F84, autizma, koji vreba na kraju svih iscrpljenih mogućnosti.
Poslije ogromnog napora roditelja da pokušaju negirati situaciju da je njihovo dijete drugačije, dolazi ta faza njihove rezigniranosti, ali i prihvatanja realnog i jasno vidljivog stanja sa kojim se moraju suočiti i živjeti.
O dječijem autizmu neću sada pisati. Postoji moj tekst “Razvojna disfazija” koji sam objavio u vrijeme dok je stanje u mom domu bilo takvo, kada sam se pokušavao pozicionirati u svemu što sam napisao sa svojim sinom. Znači, ovo su faze koje svako mora proći, prije ili kasnije, u manjoj ili većoj mjeri i kad gledam to sa ove vremenske distance i iskustva, mislim da niko ne može da se skloni od toga.
Jer postojanje Nade i životnog dinamizma daje entuzijazam i katalizator je očekivanja da stvari mogu da se promjene.
Na svu sreću, dosta djece u razvojnom periodu izađe iz autističnog spektra i drugačijeg razvojnog okvira od svojih vršnjaka. Dosta njih uz pomoć i podršku uspijeva sustići ili se približiti gabaritu koji određuje vršnjačka grupa. Najčešće se, ili potpuno, takvi uspjesi pripisuju određenim osobama ili predanom radu svih. To je djelimična istina, mada se neće mnogi složiti sa mnom zbog ovog mog aksioma, ali ne bih nikoga da demantujem, jer na kraju nema praktične, a ni teorijske svrhe.
Kažem to zbog vlastitog ubjeđenja da je Tarik, momak sa autizmom sa 18 godina, postao ono što je njegova priroda dozvolila i ono šta je njegov tajnoviti mehanizam apsorpcije ovoživotnih stvari uspio da akomodira u sebe.
Šta je onda u svemu značajno kod nas roditelja ili staratelja?
Ako smo odmah prihvatili soluciju da će naše dijete ostati drugačije cijelog života, ako vjerovatno i gotovo sigurno neće nikad govoriti, ako će mu biti uvijek potrebna tokom života asistencija po pitanju socijalne interakcije, onda smo postigli izvanredno puno. Samim tim što nismo sebe obmanuli, to je osnov da smo pomogli djetetu. Moj princip je bio tokom čitavog njegovog života – apsolutno i maksimalno otvaranje prema svijetu, izlaganje milionima sićušnih senzacija i osjeta, koje vjerovatno nijedna neurologija ne može istražiti i vremenom očekivati da priroda djeteta reaguje na njih.
Neću govoriti koliko treba strepljenja za to, posvećenja ili opredjeljenja. Samo ću reći da se to može shvatiti kao životna misija.
I kakav je naš Tarik sad sa 18 godina? 🙂
On ne govori, ali mi je to na čudan način sporedno. Postao je mladalački mudar momak, koji to može izraziti ponašanjem, izrazom lica ili nekim iznenadnim postupkom. Gestikulacija je osnovna: izražava potrebe, nezadovoljstvo i zadovoljstvo na konkretan način, međutim ono što je vrijedno pomena da je kod njega formiran samo njemu svojstven autističan karakter, iz koga bismo i mi “normalni” mogli izvući nešto.
Topao momak, nimalo agresivan, iako temperamentan povremeno, izuzetno konkretan, precizan u svojim navikama, koje su takođe dobre – (urednost, čistoća, nenametljivost), su karakteristike ovog 18-ogodišnjaka.
Ako neko od roditelja misli da autizam nema svoj razvoj, odmah da kažem da nisu u pravu. Sve se razvija kao kod druge djece samo na specifičan način i nemoguće ga je staviti u komparaciju sa opštom vršnjačkom populacijom.

Zar bi to trebao biti problem? Naravno da ne.
Tokom života pokraj autizma, posmatrajući ga, analizirajući i razmišljajući o njemu, shvatio sam da ima i dobrih strana. Naučio sam vrijednosti koje se zovu konkretnost, jednostavnost i privrženost bez uslovnjavanja, kao i ta čista i bezgrešna emotivnost. Zavolio sam neke čudesne stvari iz tih vrijednosti, vraćaju me iz okeana mojih apstrakcija i konkretizuju moja osjećanja prema stvarnosti. Ne, ništa ne dolazi samo od sebe. Mora postojati motiv iz nenametljivosti.
Tako, učim i ja od mog 18-godišnjeg sina. Učiću i dalje, jer je život pred nama.

O simbolizmu i alegorijama

Prefinjenost izraza, dotjeranost stila, riječi i kompozicije rečenica, suptilnost izražavanja su pojavni oblik nevidljivog unutrašnjeg dara prikazivanja svog viđenja stvarnosti u verbalnom smislu.
Nekako, u simbolima sam najviše nalazio dubokoumnost, iako nisam puno razmišljao posledično o tome, ali svakako kad čitate jednog Umberta Eka ili Hesea, nije isto kao Hemingveja. Misaoni prozori se otvaraju na različit način i drugačiji fluid dolazi u čitaoca, koji imaginacijom izatka dovoljno subjektivnu sliku o tome šta narator želi reći.
Pisac ili narator, svejedno. Mada izgovorene misli zvuče drugačije, utisci su manje više isti, dojmovi i preukupacija nisu umanjeni vezano za stil. Zapravo, čitava tajna je u tome koliko smo razumjeli sadržaj i kako smo ga u prenesenom obliku introjektovali u sebe.
Alegorija je poetika svijesti. Simboli su pojmovni manifesti onoga što bismo dobili brižljivim teorijsko-praktičnim istraživanjem. Svodi se sve na to da ćemo promijeniti sebe u smislu usavršavanja samo onoliko koliko poznajemo “pojmovnu poetiku” (moj izraz 🙂) od ranije i ono što uzimamo od drugog, da li to bio pisac, slikar ili kompozitor je omogućeno samo onoliko koliko je bogata naša baza da na fleksibilan i induktivan način to preoblikujemo u sebe, modernim izrazom – “procesuiramo“.
Šta reći o značaju i kvalitetu simbolike i alegorizma?
Sjećajući se nekih vremena iz prošlog vijeka, bezuslovno i nedvosmisleno je intelektualan stav o tome bio afirmativan. Civilizacija je drugačije vrijednosno prenosila dostignuća sa generacije na generaciju, vjerovanje u briljantnost svijesti i mogućnosti da ona istu tu generaciju unaprijedi, kao i budućnost onih koje dolaze je bio dio kolektivne idealističke ambicioznosti. Vjerovalo se da kreativnost doseže do jednih krajnjih granica dobrog i da je to imperativ utkan u životni smisao.
Tako se i razvijao narativ o kreativnosti kao nepogriješivoj vodilji ka humanizmu. Naravno, simbol i alegorija je neodvojiv dio tog narativa.
Šta imamo danas?
Duboko razmišljam i nekad mi se čini da je vjerovanje u humanizam kao metafizičku supstancu. pa i fizičku- ako hoćete, bio varljivo precijenjen. Dakle, tragalo se za načinima kako dostići taj univerzalni cilj humanizma, koji je u simboličko-alegorijskoj svijesti predstavljao jednu opštu sreću, mada se za definicijom te sreće i nije tragalo.
Sreća je bila pojam i alegorija istovremeno. I to je bilo dovoljno.
“Kako smo mogli biti toliko glupi…”, kao što je rekao Džon Kenedi, ali ne u kontekstu na koji je on mislio na Zaliv Svinja, već ja mislim u kontekstu apstrakcije koja nije sagledana sa kritičkih instanci i distanci. Moralo je tu biti slobode preispitavanja vrednovanja od rigidnosti do afirmiteta. Međutim, bezuslovan stav o humanizmu kao ideološkoj ovozemaljskoj sreći je onemogućavao takvo talasanje.
Sa psihološkog stanovišta današnjice, sa onim što sve imamo i nemamo, siguran sam da se treba držati Vitgenštajnovog traktata o “granici svijesti” i nekako sam sve ubjeđeniji u konkretnost i u jednostavnost svega postojećeg.
Priznajem da navijam za to da se simbolizam i alegorijko predstavljanje ostavi za entuzijaste, da šopenhaurovski lakše prežive nedaću ovog života, da izgrade svoje iluzije i subjektivnost u njima, međutim, neophodno je da ostanu samo njihove, autorske, njima vrijedne i svrsishodne. Nekao nisam ubijeđen da je za opšte dobro to primjenljivo.
Neko je rekao da je u prirodi sve uspostavljeno po principu suprotnosti, dok je samo ljubav ta koja teži ka opštem sjedinjavanju.
Nije li onda i simbol i alegorija, kao dio romantike koja gradi sve forme ljubavi, isto tako neprirodna ili – protivprirodna…?