Stvor

Rezultat slika za Stvor

Film iz 1982 godine se zove Stvor (The Thing). Režirao Džon Karpenter, glavna ulog Kurt Rasel i tako dalje…Slavna horor priča iz onog vremena koja vrijedi da se pogleda i danas.

Ali ja ne bih da pišem o Stvoru iz filmske priče, dakle fikcije, već o pravom Stvoru koji se može naći u stvarnom životu i na jednom vrlo dostupnom mjestu. I priča ide ovako…

„Inkluzija je zarazna bolest koja upropaštava školski sistem“ je otprilike stav okoštalih, anahronih spodoba koji se jedino u ovom društvu snalaze u postojećem sistemu kao nastavnici ili tobožnji pedagozi. Jedna užasno sputana manjina među njima, nema načina ni plana da promjeni čudovišni i opskurni školski program, prevaziđen i prezren od djece, mladih, rijetkih slobodnomislećih ljudi, roditelja koji moraju poslati svoju djecu u takve škole i među takve terminatore, koji su idejno otprilike tamo u 19. vijeku i rovovski brane svoje autoritete, jer su im, valjda, jedino oni preostali da se iživljavaju nad djecom u školi u žaru svoje neiživljenosti…To su, znači, otpaci nekadašnjeg YU školskog programa kog se još sa nostalgijom sjećamo.

Ponoviću, otpaci.

I tako, običan školski dan je sudbinski poslao mog Tarika u tu učionicu da upozna Stvora, onog iz Karpenterovog filma (vidi sliku!), stvarnog i najstvarnijeg, inkarniranog u biće kome je opis posla predavač (nastavnik) njemačkog jezika u osnovnoj školi „Dositej Obradović“ na Voždovcu, ulica Todora Dukina.

Mjesto zbivanja – Beograd.

Dobri mali Tarik je, igrom sudbine, ostao sam u toj učionici gdje je Stvor imao svoj ritual naricanja die deutsche Sprache djeci petog razreda, koja se opredjeliše za učenje vrlo značajnog jezika. Ritual naricanja je najpreciznija forma predstavljanja slike tog časa, pošto iz iskustva znam kako izgledaju profesionalno odrađeni časovi njemačkog jezika. Ritual naricanja se, ukratko rečeno, svodi na mantranje nekoliko fraza na njemačkom jeziku, uz stravično pištanje i vriskanje Stvora, koje samo liči na zmijsko, a zapravo je „stvorsko“, samo sebi svojstveno i samo Njemu.

I tako, dok sam ja bio odsutan iz učionice, Tarik je u toku Rituala Naricanja, odšetao do prazne stolice Stvora i jednostavno sjeo u nju. Treba li da napišem da dijete koje ima autizam ne shvata tu užasnu školsku hijerarhiju cementiranu od prije 100 godina, gdje je dijete uvijek poniženo, potlačeno i u pravolinijski red ugurano?

Vjerovatno je Stvor osjetio „agresiju“ tim činom sjedanja, djeteta koje ne razumije, u tu stolicu. Stvor je i nazvao taj momenat „agresivnošću“ pred cijelim razredom. Psihološki gledano, Stvorovi i ostala Čudovišta uvijek moraju imati bazu odakle polaze. Sjećate li se toga iz mitova, bajki, saga i filmova? E, u ovom slučaju ta baza je bila ta stolica, vlasništvo škole, društveno vlasništvo, a ipak Stvorova.
Zmijski pisak, illiti vrisak, je naredio da se Tarik udalji iz učionice i sa časa. Našla se tu osoba koja je bila Tarikov lični pratilac, i kojoj je to bio prvi radni dan. Vjerovatno je pod otrovnim plamenom Stvora reakcija bila spontana. Tarik je  izveden iz učionice, a da ,jadnik, nije ni znao ni šta se dešava.

Onda sam se vratio ja lično. Tu priču…heh… ne bih da pričam  🙂

Idem sad opet na filmske sage. Jeste li pratili serijal „Drakula“ i zapamtili ko je najveći njegov neprijatelj?

Naravoučenije je da umjesto Pokemona lovite Stvorove, i čuvate svoju djecu. Svuda su oko nas, stvarni i opipljivi.

I jako gadni.

Budite Abraham Van Helsing. Ili Blejd. Svejedno.

 

Advertisements
| Ostavite komentar

Kretanje članaka

Vaš komentar :

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

Blog na WordPress.com.