Linč

Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“ – Evanđelje po Mateju, glava 7:1.- Biblija

„Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate, i kad ljudima sudite da pravično sudite.“ – An-Nisa’ : 58.-  Kur’an

 

Ne dešava se tek tako slučajno da se masa ljudi otrgne kontroli i obično podstaknuta medijskom hajkom  formira iracionalan stav prema pravdi u univerzalnom smislu. Na žalost, često se pojavljuje nakon strašnih i normalnim ljudima nepojmljivim zločinima prema nevinim osobama, što je na prvi pogled možda i razumljivo, jer gdje tražiti samilost u činu gdje je i „M“ od milosti bilo gotovo kosmički udaljeno, izgleda praktično nemoguće.

U svijetu, a i kod nas u zadnje vrijeme, je zastupljen taj trend neodložnog kažnjavanja počinioca (mada, pošteno govoreci, mozda se u njemu krije reinkarnacija samog Đavola) i želje da se paklena patnja primjeni odmah i neodložno, iako se ovaj svijet još tumači Božijim dijelom…Postavlja se pitanje zašto je to tako i mora li tako biti.

U psihološkoj strukturi ljudskoj bića postoje potrebe i motivi koji su pokretači duševnog života i pomoću kojih osoba doživljava vrijednosno samu sebe. U tim motivima je prisutan segment idealizacije, ili prosto rečeno, dosezanje najvećeg mogućeg rezultata koji doprinosi maksimalizaciji unutrašnjeg zadovoljstva.

Slično tome je i želja za idealizacijom pravde. Neka društva i danas imaju prilično istovjetan sistem izricanja kazni i sankcija koji su bili aktuelni vjekovima ranije. To su zakoni tipa “oko za oko i zub za zub”.

Nekadašnje shvatanje pravde je bilo isključivo vezano za postupak pojedinca i pretpostavku da on autonomno vlada svojim postupcima i da ne postoji nijedan mogući razlog da u svoj moralni kodeks uključi ali i isključi sve moguće radnje koje utiču na sopstvenu dobrobit i dobrobit drugih. Međutim, došlo se vremenom do pojave da uzrok može biti instruisan uračunljivošću odnosno vinošću pojedinca.

Ponekad i sam pomislim da se ovi pojmovi zloupotrebljavaju pravnim propisima i zakonima, kao i vještinom procjene stručnjaka, ali nikad ne pomislim da bi ideal pravde bio dosegnut isključivanjem ova dva faktora. Oni zaista postoje, a pitanje je samo kako ih ko doživljava subjektivno.

Vrlo je opasno kad težnja za pravdom dosegne histeričnu kuluminaciju i psihološku potrebu za linčom. U slučajevima kad današnji mediji podgrijavaju atmosferu linča i za brzom pravdom nema ništa drugo osim instrumetalizacije ideala pravde o kome pisah gore. Onaj ko podstiče masu ili gomilu na taj ideal, traži samo korist za sebe ili u nečije ime. Po automatizmu, oni najglasniji mediji u svijesti pojedinca postaju i najpravdoljubiviji, a što je u stvarnosti daleko do istine.

Ko poziva na linč? Sjetimo se nekih scena iz vestern filmova, kad gomila hvata razbojnika i ne znaju šta će sa njim. Odjednom se pojavljuje neko sa konopcem i predlogom da se naprave vješala i ekspresno završi sa zločincem. Taj koji drži konopac nikad nije neki konjušar, kauboj ili beskućnik… To je neko ko je ugledan i sa autoritetom.

I kod nas je isto. Pokretač poziva na linč ili medijsku hajku je autoritet, jer se u momentima oskudnog racionalnog donošenja odluka prednost daje autoritetu. A u masi se takav predlog širi brzinom požara u isušenoj stepi.

Ako slučajno uporedimo gdje se najviše dešavaju medijske hajke i pozivi na brzu i nemolosrdnu pravdu, vidimo da se dešava u državama gdje je nejednakost izuzetno izražena, u sistemima koju su loše funkcionalni, a i reći ću i to – gdje je siromaštvo i neobrazovanost izuzetno visoko. U takvom ambijentu se pravdoljubivost jako dobro iskoristi od onog ko ga inicira, a to su autoriteti koji još više učvršćuju društvene pozicije.

Pitanje je jednostavno: ako se bezgranično vjeruje sistemu pravde, zašto insistirati za dodatnom ili alternativnom pravdom?

I odgovor je jednostavan, za one koji ga žele izreći…Zapravo, tu pravde i pravednosti nema, pojedinac i masa to nesvjesno osjećaju, ali da bi negirali to neprijatno i onespokojavajuće osjećanje najbezbolnije je to uraditi učešćem u linču. Time se usput i vrati ono osjećanje idealne pravde, koje je odavno uzdrmano i prije pojave aktuelnog počinioca koji je zaslužio linč.

Usput ću pomenuti da je slična situacija i sa euforijama i glorifikovanjem. Malo smo iznenađeni kako Nijemci ili neki drugi razvijeni narodi Evrope slave svoje pobjede i nacionalna takmičenja. Rade to dostojanstveno, sa puno zabave i bez neočekivanih bizarnih incidenata, uglavnom. Negdje tamo ima ljudi koji imaju kolektivno samopouzdanje, samopoštovanje, racionalno izgrađen sistem vrijednosti i situacija povišenih emocija ih ne gura na samopotvrđivanje onog u šta su već apsolutno sigurni, za razliku od ovih drugih, i čini mi se u našem bliskom okruženju, kojima je to samo povod za rušilaštvo i dokazivanje samoumišljene superiornosti koja zapravo uopšte ne postoji.

Za pravdu je potrebno više od bjesomučnog kažnjavanja počinioca zločina. Pravda mora da živi, a niko ne može sa sigurnošću potvrditi da li je tako nakon linča iako je zločinac pogubljen.

Advertisements
| Ostavite komentar

Kretanje članaka

Vaš komentar :

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

Create a free website or blog at WordPress.com.