Promocija

I tako, negdje na Fejsbuku se pojavi notifikacija ili naški rečeno obavještenje o promociji knjige „Aleja Viktora Bubnja u Kapetan Mišinoj u UK Parobrodu na Dorćolu. Ko zna kad sam bio zadnji put na nekoj promociji knjige, a jesam, samo što izgleda blijedi sjećanje na neke stvari koje su nekad bile važne i bitne tako da se danas mogu svesti samo na običan naslov ili pomen od nekoliko riječi. I tako, ja otišao na taj društveni događaj…

Teofila Pančića volim čitati kao kolumnistu, prvo, zbog nesvakidašnjeg jezika i jezičke forme kojom objašnjava trenutne društvene prilike. Pošteno govoreći, taj jezik generacije kojoj pripadam i nije nepoznat ako se prisjetim svega što sam čitao u vremenu dok smo  na karti mjerili prostor od Đevđelije do Triglava i tumačili koliko smo veliki u odnosu na okruženje. Ali, došla druga vremena pa je i jezik postao nešto tehnokratski, sa bezbroj tuđizama koji bi ga, valjda, trebalo činiti modernijim pa do vulgarizacije koja je IN ako neko želi da nešto kaže i bude ozbiljno shvaćen.

Teofil nije ništa od toga. Još dok čitaš  dio njegove rečenice, jedva čekaš da te dočeka  nova kovanica u sledećoj rečenici kojoj ćeš se, najčešće, od srca nasmijati.

Ali ono o čemu on piše je samo prividna komedija. Pravi efekat je duboka sjeta, tuga, žal ili kako god da se nazove ono vrijeme koje smo već zaboravili, jer ne smijemo više zbog samih sebe da se sjećamo. Knjiga je tako kompozitno sjedinjena da svaka priča izaziva drugačije raspoloženje, čak ću reći potpuno suprotno od prethodnog, od tuge i sjete, preko ljutnje, pa do lavine smijeha čitajuci fragmente jednog proslog vremena koji samo Teofil zna da napiše.

U epizodi „Pohvala hotelu“ on napisa:

“ Razmetljiva ekscentričnost istinskog luksuza strana mi je koliko i melodramatičnost bede. Nikad nisam bio ni blizu onih perverzno raskošnih hotelčina -obicno po bliskim, srednjim i ostalim Istocima – koji tako fasciniraju našu prazilučku Estradiju. Najbolji hotel u kojem sam odseo bio je vrlo fin, a opet bazično i američki prostosrdačno „običan“ hotel u Vašingtonu, u srcu Duntauna, blizu dražesne pivnice s nekoliko hiljada sorata hmeljnog napitka u dnevnoj ponudi. A najgori je , bogami, bio hotel „S.“ u Somboru: u oronuli grob od lifta ulaziš sa jedne strane, a izlaziš iz njega na drugu – to jest, ako ikada shvatiš da treba da se okreneš, osim sto zblanuto i tupo zuriš u zid pred sobom; po kupatilu gamižu insekti kakve si video samo tamo i samo tada; upotrebljiv telefon ne postoji nigde u hotelu, cak i na recepciji. I u Boru je bilo nezaboravno; prvo sam u neko doba noći uzalud ovijao oko zakljucanog hotela – na recepciji nije bilo nikoga da čuje i vidi nervoznu noćnu siluetu. Kada sam nekako ipak dozvao usnulog vratara – koji se , jakako, Pravio Nevešt – pokazalo da u sobama nema telefona, tako da se naručeno buđenje obavlja visokosofisticiranom tehnikom lupanja o vrata, uz povike ¨gospodine buđenje!¨… Elem, hoteli na Brdovitom Balkanu su čudo, vrsta spritualnog iskustva. U ¨Lepenskom Viru¨ je, recimo, recepcija na vrhu, a u sobe se silazi kao u Had…Na jednoj književnoj fešti na Severu greškom nije bilo rezervacije na ime moje malenkosti, no kako se Svetislav Basara nenadano nije pojavio – službena verzija: zapio se negde usput – mene je provuklo u sobu pod njegovim imenom. Sutradan sam se probudio sa najstrašnijim mahmurlukom, shvativši kako nije lako biti Svetislav Basara, makar i samo jednu noć…¨

Neću kriti da me ovaj dio natjerao da plačem od smijeha 😀 😀

Teofila sam prethodno samo jednom vidio na tribini Peščanika u Novom Pazaru prije nekoliko godina dok sam živio tamo. Bio je u društvu Petra Lukovića i Svetlane Lukić, ali te političke tribine nemaju opuštenost i istinsku pristupačnost kao promocije knjiga ili književne večeri. I zato, uzevši knjigu sa štanda, stadoh u podugačak red gostiju koji su čekali Pančićev potpis na prvoj stranici knjige.

Ako je vjerovati mom prijatelju, profesoru psihološke struke, da jako dobro odokativno procjenjujem ljude (iskustvo valjda), onda treba vjerovati i mom ubjeđenju od nekoliko rečenica koje izmjenih sa cijenjenim domaćinom i piscem knjige. Ni govora o čovjeku sa TV duela, žestokom fajteru, gromoglasnom kritičaru…Osjetio sam u tom čovjeku opšte zaboravljenu pristojnost, neku duboku skromnost gotovo na granici sa stidljivošću, što je gotovo za ne povjerovati.

Na moju molbu, u smislu posvete, na „dežurnoj“ stranici mog primjerka je zapisao:

“ Posvećeno Fadilu i njegovoj kćerci Hani:
– Nadam se da ćeš, Hana, krenuti putem u koji vjeruju moje i Fadilove generacije -„

Teofil
BG, 7.IV. UK

Advertisements
| Ostavite komentar

Kretanje članaka

Vaš komentar :

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

Create a free website or blog at WordPress.com.