Šta nude naše škole?

Sigurno je i previše napisano i rečeno  po pitanju pogrešno koncipirane školske nastave, loše realizacije, ali i o najmanje čudnom sadržaju knjiga  iz koje uče najmlađi, i odakle taj početak predstavlja osnovu budućeg intelekta djece koja će kad odrastu biti stub napretka (ili nazadovanja) naših društava.

Slobodno procjenjujući mogu reći da  iako je dosta napisano u duhu kritike, i  dalje ostaje sve po starom što po pitanju cijelog školstva i što po pitanju pojedinačnih stvari u prosvjetnom sistemu.  Vrlo je jasno da neko ko odlučuje o promjenama u školskom sistemu nema previše volje za to, jer individualne kritike nikoga ne dotiču tako jako dok se ne suoči sa organizovanim pritiskom podrazumjevajući da je sam po sebi snažan.

Početni revolt i nezadovoljstvo roditelja školskim sistemom se brzo amortizuje nemogućnošću izbora. Ogromna većina je primorana da školuje svoju djecu po kakvom-takvom  organizovanom sistemu jer ne može finansijski priuštiti kvalitetnije, privatno.  Školstvo je monopol države koja  favorizuje samo “proizvod”  nastao u njenoj fabrici . Onaj ko se školovao u drugačijem sistemu uvijek se gleda sa rezervom, i zakonska procedura koja podrazumjeva verifikaciju tog znanja (nostrifikacija, naprimjer) je rezultat te skepse i uzdržanosti prema onome koji dolazi sa strane.

Neko će bez dubljeg razmišljanja reći da to tako mora biti i da su obrazovni sistemi strukture same za sebe, pa i to da svaki taj sistem ima posebne kriterijume. Neko sa dubljim načinom razmišljanja će reći da bi trebalo analizirati kako rade drugi sistemi obrazovanja (drugih zemalja) i primjeniti sve pozitivne stvari i kod nas, dok neko ko najdublje razmišlja uočiće da je problem u  r a s c j e p k a n o s t i  kriterijuma u sistemu obrazovanja, tako da dobijamo i različito normirane rezultate, od krajnje loših do onih jako dobrih kojih je, usput rečeno – ovih drugih, jako malo i svode se na istaknute pojedince koji ne reprezentuju cijeli matični obrazovni sistem.

Od sve tri mogućnosti ja sam zastupnik mišljenja da su loši učinci u obrazovnom sistemu posljedica nedovoljne kontrole i prosječne kompetencije.

A evo i zašto.

Za sve što se planira kao posao, rad ili aktivnost,  neminovno je očekivati rezultat. Rezultat je mjera onog čime se neko bavi. Da bi dobili rezultat, mora se unaprijed definisati kako ćemo ga izraziti ili izmjeriti, a da bi ga nečim mjerili treba da imamo referentni sistem u odnosu kojeg ćemo zaključiti da li je rad bio dobar ili loš, ima li svrhe ili nema.

Taj referentni sistem ne može biti lokalnog karaktera, već zajednički za cijeli sistem obrazovanja. Ne mora biti uopšte sjajan i idealan, dovoljan je i prosječan ali je VAŽNO da postoji i još važnije, da postoji svijest o njemu, da bi bio doslijedan.

Dajem sasvim logičan primjer. Udžbenici za mlađe razrede izgledaju svakako ali samo ne kao udžbenici. U njima se nalazi sve i svašta, neselektivno nabacano, ekstremno različitih zadataka po težini u samoj jednoj lekciji, besmisleni tekstualni sadržaji koji ama baš ničim ne razvijaju u svijesti djeteta, sa konfuznom terminologijom itd.

Juče sam našao u knjizi za prvake objašnjenje šta se nosi u školskoj torbi. Kažu – sveske, bojanka, olovke, bojice, gumica, i UDŽBENICI. Da li je morala biti ova riječ ili jednostavno knjige?

Dalje: može li se nazvati test nekako drugačije osim kao INICIJALNI za učenike drugog razreda?

Ili, naprimjer, rjesavao sam jedan užasno težak lavirint kako će jež da dođe do jabuke, očigledno preuzet iz komercijalnih brošura koje se bave enigmatikom i koje se mogu kupiti na kioscima.

Takodje, nikako ne shvatam potrebu ispunjavanja knjiga za učenje jezika nekakvim  pjesmicama bez ikakvog smisla, koje se samo rimuju na kraju a čija poenta više vuče na rugalice nego na estetiku…Onda, tu su razni stigmatizirajući sadržaji, sadržaji koji asociraju na konflikt ili predkonfliktno stanje, sadržaji iz tradicije sa diskutabilnim porukama, netačne istorije itd

Zašto se to tako radi?

Kao što sam već rekao, nedostatak kompetencije i stručnosti se uvek maskira glomaznošću sadržaja kako bi ostavio dojam površnoj opservaciji, a ne dubokoj kontroli – jer kontrola i ne postoji, da je tu dosta bogat i raznovrsan sadžaj koji će od djece napraviti male supermene znanja. Efekat je obično suprotan. Glomazan i dosadan sadržaj nikad neće privući pažnju djece, podići njihovu motivaciju da ga uče i pravilno oblikovati njihovu svijest.

Sledeći razlog je dosta perfidniji. Radi se o ranoj IDELOGIZACIJI budućih generacija sadržajima koji će im ostati u svijesti zauvijek jer rana usvajanja znanja ostaju najčešće kao osnova piramide na koju se izgrađuju buduća svestrana znanja i vještine. Dakle, osnovni i početni dio imperativno mora nositi taj duh dogme koji će ostati što je duže moguće, a poželjno i do kraja života. Time se obezbjeđuje trajno istorijsko naslijeđe nečeg što je vrijeme odavno pregazilo.

Tako je i kod nas. Vječito smo učili ono što nam nije ni trebalo, ali za nevjericu u slobodnoj interpretaciji smo bili spremni  bezuslovno braniti nešto što zdravorazumski i nema smisla. To je zato što smo tako NAUČENI mehanizmom istorijskog dogmatskog nasleđa, kako rekoh.

I posljednje, klerikalizacija nastave i školsko sistema je postala javna i poželjna tako da više niko i ne diskutuje o katastrofalnosti tog koncepta i apsolutno dijametralno suprostavljenog i polarizovanog idejnog stanovišta crkve i vjerskih zajednica naspram nauke i naučnih institucija. Zdravorazumsko rješenje bi bilo nesporno postojanje oba stanovišta, ali potpuno odvojeni jer nikakva simbioza ili kompromis, osim špekulacija tu nije moguć.

Igrom slučaja sam nedavno iz školske biblioteke dobio tri sjajne encikolopedije engleskog jezika „World of language“ sa čudnom preporukom da se upotrijebe kao potrošni materijal, tj. da mogu biti i uništene (!?) tokom rada sa djetetom sa razvojnim problemima. Te knige su nevjerovatno dobro dizajnirane, sa odličnim kvalitetnim papirom i tvrdim stranicama, tako da svako ko voli knjigu ih uzima sa knjiškim “strahopoštovanjem”. I evo šta ima u jednoj od njih, namjenjenoj najmladjoj djeci, i čiji sadržaj na moju duboku žalost vjerovatno nikad neće vidjeti svjetlost dana na našim jezicima:

Chapter 1 – About You and Others

Pa podnaslovi, koje prevodim:

  1. Kakva osjećanja ljudi imaju?
  2. Koliko su ljudi različiti?
  3. Kako možete da steknete prijatelje

….

Chapter 2 – Your Wonderful Body

  1. Kako koristite mozak?
  2. Kako možete usmjeravati vašu pažnju?
  3. Čemu služe vaše kosti?

…..

Chapter 3 – All About Food

  1. Kako vam hrana pomaže?
  2. Koja vam je hrana potrebna?
  3. Kako hrana različito utiče na zdravlje?
  4. Kako napraviti zdrav obrok?

…..

Chapter 4 – About Excercise and Health

……..

Chapter 5 – Kako da ostanete zdravi?

Chapter 6 – O tabletama i ostalim lijekovima

Chapter 7 – O vašoj bezbjednosti

Chapter 8 – Ljudi koji brinu o vašem zdravlju

–          i mnogo, mnogo toga dalje.

Bilo bi izuzetno korisno kad bi neko poslije prelistavanja i čitanja ovakve knjige odmah prešao na one koje se nude i koriste u našem školskom sistemu i pročitati sadržaje namjenjene na isti uzrast naše djece.

Vjerovatno je sudbina tako odredila da budu spašene ove tri mini enciklopedije, i tako su završile slučajno u mojim rukama.

Advertisements
| Ostavite komentar

Kretanje članaka

Vaš komentar :

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

Blog na WordPress.com.