Granica

Ne mogu da shvatim smisao postavljanja granica izmedju ljudi : granice izmedju kultura, granice izmedju povlascenih i nepovlascenih, granice izmedju mocnih i nemocnih, bogatih i onih koji to nisu itd. jer  , filozofski receno, svaka odjeljenost i prepreka koju je napravila ljudska vrsta ide na stetu nje same, i posledice tih granica ce uvijek rjesavati potomci onih koji su ih napravili i to da bi i sami opstali, a to nece biti ni malo lak posao. Nije mi cilj da navodim sad primjere posljedica tih ogranicenja i razdvajanja  kroz istoriju do dana danasnjeg, ali onaj ko se malo razmisli o tome, nece mu biti tesko da shvati na sta sam mislio.

Prakticnu vrijednost granica, za razliku od smisla, od strane onih koji ih postavljaju i te kako mogu da shvatim. Jednostavno, onaj ko ih postavlja radi to samo zbog vlastite koristi i onaj ko ih postavlja ima moc koja mu dozvoljava da granicu ozvanici zakonom. I bez obzira,  ako ta stavka koju zovu zakon ugrozava hiljade i hiljade ljudi, milione, podrazumjeva da se mora nekriticki prihvatiti zdravo za gotovo jer “boze moj, to je zakon i gotovo”.

I evo kako to izgleda.

Juce sam isao na Kosovo, tacnije u Kosovsku Mitrovicu, na fakultet zbog podizanja nekih  dokumenata. Na administrativnom/granicnom prelazu Merdare izmedju Srbije i Kosova se nalazila vec rano oko 9 sati ogromna kilometarska kolona kamiona koji cekaju ulaz na Kosovo. Preticao sam kolonu i dosao nadomak prelaza. Srecom, samo su bila dva putnicka automobila ispred mene. Za one koji ne znaju mnogo o tim prelazima, samo da kazem da prolaz za putnicka i teretna vozila bi trebala da imaju posebne trake zbog kompeksnosti pregleda “teretnjaka”, carine i svega ostalog, i da omoguci putnickim vozilima laksi prelaz.

Cekao sam nekih 10 minuta, i nakon rutinske provjere prosao sam oba kontrolna punkta, ali ono sto me zabrinulo je velika kolona putnickih automobila na izlazu sa Kosova i ulazu u Srbiju. Utoliko losije, jer na ulasku u Srbiju NE POSTOJE dvije trake koje bi omogucile nesmetan prelazak putnickim vozilima, vec ako ste vozac putnickog vozila morate da cekate iza vjecito prisutnih slepera na granici strpljivo, satima, bez obzira da li imate djecu u autu, bez obzira na rokove ukoliko morate negdje da stignete,  i tome slicno.

U Kosovskoj Mitrovici sam zavrsio posao zbog kog sam isao bez vecih problema, ukoliko se zanemari bahatost , osornost i neljudskost sluzbenice koja je zaposlena u studentskoj sluzbi. Srecom, administracija u ostalim ustanovama je bila profesionalna i sve se zavrsilo kako treba.

Uvijek kad se vracam sa Kosova ne mogu da odolim shopingu. Kupi se svega i svacega , ide se od marketa do marketa , obilaze shoping centri, jer  su cijene znatno nize nego u Srbiji. Ako uporedim sa cijenama u Crnoj Gori veliki broj stvari su i duplo jeftinije. I tako, kupujuci i obilazeci uvijek mi se izvuce vrijeme i u vecernjim satima se vracam u Prokuplje. Svaki put je tako, i to mi dodje kao pravilo.

Posto je ljetos uvijek bio problem guzvi na granicnom prelazu Merdare, mislio sam da ce biti lakse prelaziti kad dodje jesen. Medjutim, ova kriza na sjeveru Kosova je napravila jos goru situaciju, tako da Merdare ne mogu da zamislim bez kilometarskih guzvi. Kako odlicno znam sjever Kosova, a i prijatelji su mi objasnili gdje je alternativni put K. Mitrovica-Raska, odlucio sam da se vratim u Prokuplje preko sjevera  Kosova zaobilazeci te barikade i blokade kojih ima tamo sto od stanovnistva , sto od KFOR-a. Inace, od Raske preko Kopaonika do Prokuplja vozim tacno 2 sata.

Medjutim, u poslednji cas sam se sjetio da kupim zimske gume. Saznadoh da one koje trazim ima samo u Vucitrnu, a to je na putu prema Pristini a ne prema Raskoj.

I odlucih da se vratim ipak preko Merdara.

Bilo je oko osam sati sinoc kad sam se priblizavao Merdaru. Mislio sam da cu ipak uz  razumno cekanje preci  granicu i onda jos samo  60 km, i stizem u Prokuplje. Jos  vrlo daleko od granice naidjoh na kolonu kamiona koji cekaju. Naravno, krenuo sam u preticanje, i poslije nekoliko minuta na moje zaprepascenje  uocih da putnicka vozila cekaju izmedju kamiona! Nastavio sam dalje sa preticanjem, i kad sam dosao do kolone putnickih vozila, dugacke oko pola kilometra morao sam stati. Pocele su sirene negodovanja, a u susret iz daljine sam vidio dva policijska auta koja mi idu u susret, a ja sam bio na njihovoj traci, lijevoj.

Skrenuo sam potpuno lijevo na bankinu, oslobadjajuci  prolaz policiji i izasao napolje. Dosta ljudi je izaslo iz vozila i ugasili motore. Vidim sve moguce tablice, kosovske, srpske, njemacke, svajcarske, austrijske. I moje crnogorske.Upitah, sta se desava …

“Nista.Nece da rade ovi granicari” – rece mi revoltirano jedan vozac

“Koliko dugo cekate?” –pitam

“Oko 2 sata, i ko zna koliko cu jos. Ovaj kamiondzija iza mene ceka vec  5 sati”- odgovori on

Znaci, ova prica je na pola kilometra od prelaza…

Znao sam da cu morati da se vratim na zacelje kolone, jer u tim situacijama nervoze niko ne pusta nikog preko reda. A to je cekanje najmanje 4 sata…ko zna, mozda i duze. Morao sam naci neko rjesenje. Palo mi je na pamet da se vratim u Kosovsku Mitrovicu i krenem prema Raskoj preko sjevera Kosova, medjutim ni malo nije prijatno pomisliti na te barikade na putu, jer krhak dogovor stanovnistva i vojske KFOR-a nije bio nesto, tako da u toku noci uvijek moze nici neka nova barikada i onda lijepo mozes da se slikas na putu negdje na sjeveru Kosova i da ne mozes ni naprijed ni nazad.

Odlucih ipak da trazim drugi granicni prelaz. Palo mi je na pamet da bi trebalo biti nesto prema Presevu i Bujanovcu, ali ne znam jugoistocni dio Kosova nikako. Na Kosovu je veliki broj neoznacenih puteva i uvijek se moram oslanjati da pitam nekog. Mukotrpno, ali kad nemas izbora prihvatis to tako. Interesantno je da na kosovskim benzinskim pumpama nema nigdje da se kupi mapa ili saobracajna karta tog dijela svijeta.

Okrenuo sam se na malom prostoru puta i bankine i krenuo nazad prema Pristini. Na jednoj benzinskoj pumpi jedan radnik mi je rekao da ima prelaz kad se ide od Pristine prema Leskovcu, ali on to ne zna tacno gdje, i da cu morati pitati nekog kad dodjem u Pristinu. Na samom ulazu u Pristinu, nakon 20 minuta voznje, vidio sam parkiran policijski auto na jednom velikom parkingu i dva policajca u njemu. Dosao sam tacno ispred njih i pitao sam kako da predjem granicu i gdje je najblizi prelaz. Policajac je ljubazno izasao iz auta i na papiru mi nacrtao tacno kako da se snadjem u Pristini i nadjem pravi put…Krenuo sam.

Bez vecih problema sam, slijedeci instrukcije na papiru, nasao izlaz iz Pristine i pitajuci samo na par mjesta. Krenuo sam krivudavim  putem , prilicno losim, prema tom prelazu za koji mi rekose da se zove Mutivode.Vozio sam  pustim putem i naisao na svega par putokaza koji su oznacavali imena nekih sela.

I tako, nesto oko 10 sati uvece dodjoh do table koja obavjestava da sam na 500 m  od granicnog prelaza i uobicajenog znaka STOP od KFOR-a. Polako sam prilazio i na oko 100 metara sam vidio kosovskog policajca koji je mahao baterijom i koji je stajao ispred vrata granicnog objekta. Niko nije bio ispred mene, a nisam vidio da ima neko sa suprotne strane. Pusto. Prelaz je na proplanku jedne sume.

Pozdravio me, i trazio dokumenta a zatim otisao u objekat da dokumenta evidentira . Na mom mobilnom telefonu se pojavila Telenor mreza  sa smijesnom i cudnom pozdravnom porukom :”Hvala sto koristite Telenor/Promonte. Uzivajte u Crnoj Gori”

Odkud crnogorska mreza na istoku Kosova  i jugozapadnoj Srbiji? Sjetih se one serije “Zona sumraka” i najezih se. 🙂

Kroz nekoliko minuta policajac mi je vratio dokumenta, i nastavio sam put. Ocekivao sam administrativni prelaz sa strane Srbije i dokumenta nisam vracao u torbu. Medjutim, nakon  15 minuta voznje, zakljucih da uopste nema nikakve kontrole i prelaza! Znaci, samo postoji jedan sa kosovske strane.

I tako, oko 20 min voznje udjoh u Medvedju, pusto malo mjestasce, gdje nije radilo nista iako je petak uvece. Takodje, nema oznaka gdje ici dalje, ali sam imao srece da vidim jedan kiosk otvoren i da mi radnica kaze da je moj sledeci cilj Lebane koji je daleko 20 km. Nesto boljim putem sam dosao u Lebane, isto tako malo mjesto, ali nesto zivlje od Medvedje. Saobracajna policija koja je bila u gradu me uputila da treba da idem sad u Bojnik (nikad cuo ranije), i da se pazim  da ne produzim za Leskovac koji je 40 km dalje . Stigao sam i u Bojnik, malo vece selo, takoreci, i opet policijska kontrola.  Ovi su mi rekli imena tri sela kroz koje prolazim da bih dosao do Zitoradja. E, od Zitoradja do Prokuplja ima svega 15 minuta…

Vozio sam kroz ta sela pustim putevima.Nisam gotovo ni sreo nikog usput…Spustao sam se u dolinu gdje sam vidio naselje.To je bilo Zitoradja, i znao sam da je ovo putesestvije gotovo. I kao da sam tempirao vrijeme, stigoh kuci tacno u ponoc , 00:00.

Iako sam bio umoran zanimalo me koliko sam zapravo presao od Merdara ovim obilaskom od 3 sata voznje. Google maps mi izracunao da sam vozio tacno 168 km. A onda sam pogledao koliko ima od Merdara do Prokuplja normalnim putem, pored Kursumlije. Pokazalo je 58 Km.

Sta reci u epilogu?

Pretpostavimo da jedan Svedjanin koji zivi u Malmeu je imao cilj da uzme dokumenta sa svog fakulteta. Taj zamisljeni Svedjanin bi poslao e-mail sa zahtjevom da mu se posalje postom, ili u najgorem smislu telefonirao. Zatim, kad bi taj Svedjanin imao potrebu za shopingom i da prodje malo jeftinije krenuo bi autom i Ersundskim mostom presao Dansku granicu bez problema (jer je nema ) i stigao u Kopenhagen za pola sata. Bio bi nekoliko sati u trznom centru, vjerovatno i rucao, i opet se vratio u Malme. Ujutro bi ga u postanskom sanducetu vec cekala njegova dokumenta koja je narucio…

Napisah ovaj primjer da kazem koliko je zivot jednostavan i da neke vaznije stvari koje uradite stanu svega u par recenica. Ali, sto bi rekli hejteri i vjeciti skeptici, kod nas nije tako. Kod nas je svaka obicna zivotna stvar PODUHVAT, ekspedicija, pustolovina, kosmar, neizvjesnost.

Zasto je to tako? Neko ce reci da mi ne znamo bolje, neko ce reci da to mora tako kod nas iz nekog BozeSacuvaj  uzvisenog interesa, bez kog ne bi mogli da zivimo i da bi se raspali u prah i pepeo kao da dolazimo iz Svemira atmosferu… Naravno, to je sve iluzija, zabluda, laz. Ova moja dugacka prica od juce je zapravo besmisao u besmislu, prica koja je sasvim nebitna za ljude sa obicnim zivotom, sa ljudima koji vladaju svojim zivotom i sudbinom, za ljude koji mogu sve da planiraju za razliku od mene koji to ne mogu, jer ko zna kakva ce prepreka i granica biti na nekom drugom Merdaru, i ko ce postaviti pravila i nekaznjeno i samouvjerno uzimati moje vrijeme ispod plasta koji se zove zakon, a to znaci da nema pogovora  ni prigovora . Moj problem mora biti samo moj, i ja moram biti krivac za taj problem, iako ONI prave granice, iako svi nasi zivoti zavise od njihovih granica.

Zaobilazite njihove granice, ako ne zelite u koloni cekati njihovu milost…

Advertisements
| Ostavite komentar

Kretanje članaka

Vaš komentar :

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

Blog na WordPress.com.