“Inkluzija – dobra namjera koja ne funkcioniše”

Ovako glasi naslov teksta u listu “Novi Magazin”.

Ne znam ko je prvi izbacio ovu frazu, ali mu treba odati duboko priznanje za propagandisticki rad i djelatnost. Onaj ko ne vjeruje, moze da se upusti u istrazivanje problema prihvacenosti inkluzije kod nas i dobice gromoglasan odgovor nasih “strucnjaka”, identican kao sto je u naslovu, sigurno na 90% ispitanika uzorka.

Ove konferencije kojima se samo spira nerad, nestrucnost i neangazovanost nasih odgovornih “strucnjaka” su postale vec praksa koja se odomacila. Kad pogledate razloge koji se navode, vidi se da su tipican plagijat argumenata jednih od strane onih drugih koji nemaju uporiste ni u cemu o cemu se govori.

Zasto ovo kazem?

Zato sto sam u nebrojeno nasih skola uocio prvo OGROMNU rupu u organizaciji ovog kompleksnog posla, a sto se tice strucnosti i sami akteri zakljucuju da nemaju dovoljno znanja i umjeca oko obavljanja ovog posla. Naravno, znanje i umjece je problem nekog drugog (!?) a ne samih nas, kao da nam se znanje mora servirati na tanjiru, a mi samo da ga unesemo u sebe.

Znanje je more ili okean u koji se morate uputiti svojom barkom, i ne znajuci sta vas ceka, imate cvrstu volju i entuzijazam da ga istrazite.

Komentarisati zakljucke Nacionalnog prosvjetnog savjeta je besmisleno, pa necu to ni uciniti. Izgledalo bi kao bezrazlozna prepirka sa samim sobom. Jedino sto me dojmilo u ovoj vijesti je da jos bolje sa strane uocim mentalni sklop nasih tzv. strucnjaka koji  mudro zakljucise da je “inkluzija dobro, ali to ne moze kod nas”.

Odnos prema radu kod nas je pun atavizama nekadasnjih neproduktivnih i izrabljivackih sistema koji su se mijenjali na nasim prostorima. Malo je sta u tim sistemima drustva ikad bilo okrenuto covjeku , progresu i humanizmu uopste, vec je tavorilo kao paravan ispod koga su elite grabile moc i korist za sebe. Takav je i bio nas obrazovni sistem, ogromna, tesko pokretljiva materija koja je proizvod doktrine teorije formalne discipline , i koji je postao “artefakt” misli na ovom podnevlju.

Pristup novim stvarima iziskuje i individualan pristup novoj filozofiji zivota. Kad udjete u nase skole, obuzme vas osjecaj kao da ste juce bili prvi razred i da sve kristalno jasno poznajete. To nije slucajan osjecaj vec relativno tacan: sustina se nikad nije promjenila u pristupu obrazovanju kod nas.

Onaj ko misli da ce sa amortizovanim kadrom i vristecim strategijama dozivotnog obrazovanja, dokvalifikacijama ili ko zna cim, iznjedriti nove entuzijaste i strucnjake u poslu koji se zove Inkluzija je samo obican prevarant.Mislim, znaci, na ministarstva obrazovanja.

Za ovaj posao su potrebni novi kadrovi, sa novim stilom razmisljanja i zivljenja, ako hocete. To moraju biti ljudi koji vjeruju u svoj ucinak i koji se zivotno posvecuju svom poslu, ne onako kako ih uci nase “Bolonja” ( samo da pomenem da o Bolonjskom nacinu obrazovanja mislim sve najbolje, ali onom pravom). Jedino tako, i nikako drugacije, mogu se dobiti rezultati po pitanju sprovodjenja inkluzije u nasim skolama.

Mozda neko misli da sam skeptik ili preostar kriticar?

Ako je tako, onda neka izvede ispitivanje sta su nasi roditelji, kao laici, uocili sta se desava u skolama po ovom pitanju, i procentualno izvede one “zadovoljne” i  “nezadovoljnje” kao evaluaciju zakljucku Nacionalnog prosvjetnog savjeta objavljenom u ponudjenom tekstu.

Smijemo li biti asertivni?

Na timeline-u  Tvitera  se pojavio tvit “Zasto i kako da budemo asertivni”, sajta tetka.rs sa prilicno zanimljivim geslom u logou “uvek spremne zene” , ma sta to god znacilo .

Znaci, jos jedna prica o asertivnosti kojih ima zaista dosta ako zagrebemo po internetu, ali i knjigama i literaturi. Vaznost asertivnog ponasanja valjda i nalaže da se posvećuje dosta paznje istom.

Tekst se kao i obicno bavi individualnoscu, odnosno uobicajenim pristupom koji navodi citaoca da zavisi sve od njega, sto je samo donekle tacno, ali asertivnost cesto treba gledati i sa drugog aspekta.

Mozda cu biti pretenciozan ako kazem da sijaset savjeta i generalnog zakljucivanja da zavisi sve od naseg umjeca je prilicno marketinski. Cesto tekstovi strucnjaka i poznavalaca psihologije ide u tom pravcu da sva rjesenja usmjeravaju u jednu tacku, na jedan zamisljeni prostor koji nam tekstopisac namece kao neotkriven, a u zakljucku kad sami rezimiramo svrhu teksta ostaje u vazduhu  dojam da je to instant rjesenje za nas problem. Zaista nije tako, i treba to reci bez ustezanja. Asertivno.

Problem usvajanja asertivnosti je mnogo manji problem od problema preuzimanja konsekvenci asertivnog ponasanja.

Kako problemi u socijalnom okruzenju ne zavise od nas, tj.nisu imanentni, osnovni uzrok nedostatka asertivnosti nije mozda toliko u neznanju (socijalne vjestine se uce ravnomjerno kod normalnog toka razvoja), vec u ogranicavanju mogucnosti da odbranimo svoj stav doslijedno.

Htjeli priznati ili ne, razina nase asertivnosti ne zavisi samo od nasih crta, sklonosti, sposobnosti, karaktera vec od UKUPNE drustvene slobode sistema u kome zivimo. Ukoliko se licna sloboda iskreno podrzava kao pozeljno drustveno ponasanje, onda necemo imati problema sa nasom asertivnoscu.

Po meni, pomanjkanje asertivnosti moze da bude dio “dobre procjene” sredine u kojoj se nalazimo i zrelo procjenjujuci shvatamo posljedice naseg eventualnog doslijednog stava u vezi necega. U okruzenju kad ce nasa asertivnost biti dozivljena kao iskakanje od utvrdjenih pravila, a nerijetko i atak na autoritet drustvenog ili nadredjenog subjekta, ne vjerujem da ce nasa asertivnost pomoci nama samim. Realna procjena situacije je od neprocjenjivog znacaja da bi smo uvek imali pozitivan efekat nase doslijednosti.

Ukoliko postoji inferiornost kod osoba, osjecaj nesigurnosti, strepnje , nedoumice a objektivna ukupna situacija podrzava asertivnost mislim da nema vecih smetnji da se asertivnim treningom postignu dobri rezultati. Ljudska priroda je fleksibilna, prilagodljiva i sklona promjenama i adaptaciji,ucenju itd.

Dakle, samo je stvar uslova da li je samopouzdanje pozeljno za sredinu ili ne.

Znamo li se suprostaviti?

Iako se masovni zlocin Andersa Brejvika desio gotovo prije godinu dana, utisak je da paznja svjetske javnosti ne popusta u vezi tog slucaja.

Onog dana kad je Anders Bering Brejvik uzeo oruzje sa namjerom da napravi masakr na ostrvu Utoja, on je zapravo krenuo u realizaciju onog u sta je vjerovao ili u sta je bio indoktriniran.

U pitanju je megalomanija, ili manija velicine, koja nista nije drugacija od Staljinove, naprimjer, Hitlerove, Pinoceove ili Brozove-ako zelite. Razlika je u tome sto je on direktan realizator svog uvjerenja, dok su ovi drugi pomenuti to radili kroz drustvenu organizacijsko-formacijsku strukturu na cijem su celu bili.

Prosle godine se pojavila i vijest da oko 30-ak posto Rusa voli Staljina, bez obzira sto znaju da su hiljade i hiljade neduznih neistomisljenika zavrsili u logorima zahvaljujuci njegovim neposrednim upravljanjem . Kako to objasniti?

Ne mislim da neko moze postati ekstremista pod uticajem drustvenog sistema, medija, dostupnoscu literature i slicno… To su samo agensi  ekstremizma, jer on, ekstremizam,  je kao takav duboko patoloski i smatram da je iskljucivo vezan za pojedinca i njegovu mentalnu podloznost ka ekstremizmu shodno njegovim crtama i dimenzijama licnosti. Organizacije koje povezuju i koordiniraju namjerama vise ekstremista su ekstremisticke organizacije, a da bi svoj cilj proglasile validnim, podupiru ga ideologijama.

Po meni, svaka ideologija ima svoje ekstremiste.

Ako je ekstremista sam, on štrči. Upadljiv je i lako se sankcionise. U okviru ekstremistickog pokreta pojedinac je nevidljiv, i upornom propagandistickom potporom javno mnenje se navikne na njegovo postojanje i podsvjesno pocinje da ga tolerise.

Tu lezi i najveca opasnost, dakle, u indiferentnosti drustva ili zajednice.

Da je Brejvikov manifest okupio veliku grupu, kao sto okupljaju islamisticki radikalni i militantni pokreti, on bi im bio sasvim ekvivalentan. Pomenucu da su svi ekstremisticki pokreti isti po dubini namjera i dostizanja konacnog cilja, bilo da se radi o islamskom ili hriscanskom fundamentalizmu.

Brejvikov ekstremizam je specifican i po tome sto je za jednu noc pala iluzija u vodu ogromnog dijela covjecanastva koji je vjerovao da je ekstremizam iskljucivo produkt nestabilnih drustvenih sistema danasnjice i posljedica antagonizma direktno suprostavljenih politickih opcija. Skandinavija je u vrhu demokratskih dostignuca, ali je iznjedrila monstruma i masovnog ubicu koji pored cina ima i jasno pripremljen manifest.

Kljucno pitanje je -znamo li se suprostaviti ekstremizmu?

Ako nam se na prvi pogled cini da je najvaznije procjenjivati kvantitativno koliko ima pripadnika nekog ekstremistickog pokreta ili organizacije u startu cinimo gresku. Ekstremizam je jednako razarajuci, nezavisno da li ga sprovodi pojedinac, mala grupa ili veca grupa. Obavjestajne i policijske sluzbe koje prate rad ekstremistickih grupa imaju saznanja koliko clanova neke ekstremisticke grupe ima, kakve su joj namjere i slicno, ali ono sto mi ne znamo je da nerijetko djelovanje tih grupa “pogoduje” visim ciljevima odredjenih interesnih krugova u okviru neke drzave. Moze se reci da je brutalna konstatacija, ali po mnogim pokazateljima i kasnijim istragama se dolazi do saznanja das u se mnogi masakri i pogibija nevinih mogli sprijeciti…I zauvjek to ostaje tajna

Ekstremizam se zaustavlja jedino sirokom drustvenom akcijom. Kad sam procitao vijest da je 40 000 Norvezana izaslo na trg i pjevalo Brejvikovu omrazenu pjesmu “Djeca duge” Lilebjerna Nilsena, znao sam da vrijednosni sistem Norveske nije posrnuo ni za milimetar. Recimo, u zemljama koje su baze islamskog ekstremizma takav cin je gotovo nezamisliv. Akcije tih grupa obicno se javno preuzimaju od strane pocinioca neposredno nakon zlocina, saopste politicki ciljevi, i tu se prica zavrsava. Siroke drustvene akcije ili decidno odlucnog stava ljudi koji su protiv toga uglavnom izostaje.

Tu je i odgovor na pitanje. Pasivnost po defaultu uvijek znaci neodlucnost i nesigurnost. Pasivnost drustva ohrabruje ekstremistu da istraje i da nastavi jos brutalnije da djeluje. Ekstremizam postaje tad neposredno prisutan faktor, a posto ima svoj zastrasujuci mehanizam uvijek je odlucujuci. Uvrijezen ekstremizam se tesko iskorjenjuje bas zbog toga sto mu pripremljena ideologija omogucava da opravda svoje postojanje.

I na kraju, ekstremizam ne zavisi od snage nosioca, vec od svijesti i aktivnosti (ili pasivnosti) posmatraca.

Sajam je neprovjerena glasina

Kad sam prije nekoliko godina sasvim slučajno svratio na sajam knjiga u Nišu bio sam oduševljen. Sjecam se da sam izašao sa punim rukama knjiga koje su mi svakodnevno potrebne, a samim tim nezamjenljive bilo cim.

Uglavnom, je to stručna literatura koju favorizujem iznad ovih drugih, i to je  valjda posledica moje filozofije života gdje u svemu tražim nešto svrsishodno.

Niški sajam knjiga je  prihvatljiv i mom senzibilitetu. A evo i zasto; kad sam bio na beogradskom sajmu knjiga, za više pola dana koliko sam obilazio štandove izlagača, i kad su me izdale noge i koncentracija shvatio sam da sam prevario samog sebe. Za sajam knjiga u Beogradu treba baš vremena i angažovanja od nekoliko dana da bih shvatio da sam nešto pogledao . Beogradski sajam je  obiman.

Sigurno postoje ljudi koji mogu ući na sajam knjiga kao na svaki drugi  i sa namjerom šta da se nešto konkretno pogleda i kupi. Ja nisam takav. Kad su knjige u pitanju, ne opraštam sebi dok ne zavirim u svaki ćošak,  pa bar malo, kao da skupljam ideje ili nečije misli. I zato sam rekoh da sam prevario sebe fenomenalnim beogradskim sajmom knjiga, a favorizovao niški koji mogu da ga “savladam”.

I bio sam preksinoć u hali Čair. Nije bilo gužve i moglo se relativno lako prići svakom štandu. Najveca zauzetost je bila kod “Zavoda za udžbenike “, sto je i normalno, jer nabavka školskih knjiga je prioritet svakome. Takođe, na štandovima sa knjigama za fakultetsku nastavu je  bio red posjetilaca…Najmanje ih je bilo kod izloženih knjiga iz pravnih nauka i lingvistike. Čini mi se da su se domaćini tamo i dosađivali.

Beletristika je vječito tražena i kupuje se, tako da su izlagaci tih knjiga bili dosta pokretljivi. Bilo je izloženo upadljivo dosta teološke literature, ali nije bilo toliko posjetilaca kod njih. Dječija literatura je  pod opsadom gdje god da je izložena, ali cijene tih knjiga su zaista bile visoke u odnosu na druge da sam se nekoliko puta pitao zašto…

Privukao mi je pažnju štand sa radovima Društva osoba sa cerebralnom paralizom. Sjajno dizajnirani i dekorisani ukrasni predmeti, sa mnoštvom detalja, i raznovrsno osmišljeni . Bile su to korpe za cvijeće, posude, čaše i jos puno čega ukrasnog  u nekom neobicno zanimljivom obliku.

Dominantan štand sa najviše izloženih knjiga od jednog autora je bio od “Večernjih novosti”. Kupuje se  nesmetanom žestinom “Smrt je neprovjerena glasina”, “Sta je pesnik hteo da kaze” i ova nova senzacija Žarka Lauševića “Godina prođe, a dan nikad”. Ništa čudno kod nas. Mi smo narod izrazito voajeristickog mentalnog sklopa, uz to vjerujemo u sve sta reklama kaže,  a podsvijest nam se pokorava kultu ličnosti.

Nisam imao sreće ovaj put da nadjem ono sto mi treba. Na štandu “Clio” knjižare, koja je inače moj favorit, knjige iz marketinga sam već nabavio od njih naručivanjem  ranije…Bila je jedna prilicno teška knjiga analize radova Karla Junga, koja mi nije bila prihvatljiva po sadržaju, i odustadoh od nje.

 Na kraju, na štandu izdavača “Elit-Medica” jedva nadjoh dva dobra prirucnika iz psihijatrije .

Tako sam završio moju posjetu sa utiskom da mi ovaj put nije sajam izgledao kao prije par godina o kom napisah u pocetku. Neprijatan utisak ostavljaju štandovi knjižara ili izdavača koji postavljaju cijene velikim ciframa na knjige, tako da one izgledaju kao da su izložene na tržnici…Sve što se stavi uz knjigu sa strane  - obezvrijeđuje je i izgleda neprirodno. Čudi me da to ne znaju. Ide se toliko neukusno da se stavljaju cijene na pakete pune knjiga u stilu “sve za 200 dinara” i slično.

Najprijatniji utisak sajma su knjižare antikvarnice. Knjige izgledaju onako starinski i  knjiški, sa žutim stranicama, tvrdim povezom i sa naslovima slavnih autora.
To su knjige za dušu. Preporučujem.

Granica

Ne mogu da shvatim smisao postavljanja granica izmedju ljudi : granice izmedju kultura, granice izmedju povlascenih i nepovlascenih, granice izmedju mocnih i nemocnih, bogatih i onih koji to nisu itd. jer  , filozofski receno, svaka odjeljenost i prepreka koju je napravila ljudska vrsta ide na stetu nje same, i posledice tih granica ce uvijek rjesavati potomci onih koji su ih napravili i to da bi i sami opstali, a to nece biti ni malo lak posao. Nije mi cilj da navodim sad primjere posljedica tih ogranicenja i razdvajanja  kroz istoriju do dana danasnjeg, ali onaj ko se malo razmisli o tome, nece mu biti tesko da shvati na sta sam mislio.

Prakticnu vrijednost granica, za razliku od smisla, od strane onih koji ih postavljaju i te kako mogu da shvatim. Jednostavno, onaj ko ih postavlja radi to samo zbog vlastite koristi i onaj ko ih postavlja ima moc koja mu dozvoljava da granicu ozvanici zakonom. I bez obzira,  ako ta stavka koju zovu zakon ugrozava hiljade i hiljade ljudi, milione, podrazumjeva da se mora nekriticki prihvatiti zdravo za gotovo jer “boze moj, to je zakon i gotovo”.

I evo kako to izgleda.

Juce sam isao na Kosovo, tacnije u Kosovsku Mitrovicu, na fakultet zbog podizanja nekih  dokumenata. Na administrativnom/granicnom prelazu Merdare izmedju Srbije i Kosova se nalazila vec rano oko 9 sati ogromna kilometarska kolona kamiona koji cekaju ulaz na Kosovo. Preticao sam kolonu i dosao nadomak prelaza. Srecom, samo su bila dva putnicka automobila ispred mene. Za one koji ne znaju mnogo o tim prelazima, samo da kazem da prolaz za putnicka i teretna vozila bi trebala da imaju posebne trake zbog kompeksnosti pregleda “teretnjaka”, carine i svega ostalog, i da omoguci putnickim vozilima laksi prelaz.

Cekao sam nekih 10 minuta, i nakon rutinske provjere prosao sam oba kontrolna punkta, ali ono sto me zabrinulo je velika kolona putnickih automobila na izlazu sa Kosova i ulazu u Srbiju. Utoliko losije, jer na ulasku u Srbiju NE POSTOJE dvije trake koje bi omogucile nesmetan prelazak putnickim vozilima, vec ako ste vozac putnickog vozila morate da cekate iza vjecito prisutnih slepera na granici strpljivo, satima, bez obzira da li imate djecu u autu, bez obzira na rokove ukoliko morate negdje da stignete,  i tome slicno.

U Kosovskoj Mitrovici sam zavrsio posao zbog kog sam isao bez vecih problema, ukoliko se zanemari bahatost , osornost i neljudskost sluzbenice koja je zaposlena u studentskoj sluzbi. Srecom, administracija u ostalim ustanovama je bila profesionalna i sve se zavrsilo kako treba.

Uvijek kad se vracam sa Kosova ne mogu da odolim shopingu. Kupi se svega i svacega , ide se od marketa do marketa , obilaze shoping centri, jer  su cijene znatno nize nego u Srbiji. Ako uporedim sa cijenama u Crnoj Gori veliki broj stvari su i duplo jeftinije. I tako, kupujuci i obilazeci uvijek mi se izvuce vrijeme i u vecernjim satima se vracam u Prokuplje. Svaki put je tako, i to mi dodje kao pravilo.

Posto je ljetos uvijek bio problem guzvi na granicnom prelazu Merdare, mislio sam da ce biti lakse prelaziti kad dodje jesen. Medjutim, ova kriza na sjeveru Kosova je napravila jos goru situaciju, tako da Merdare ne mogu da zamislim bez kilometarskih guzvi. Kako odlicno znam sjever Kosova, a i prijatelji su mi objasnili gdje je alternativni put K. Mitrovica-Raska, odlucio sam da se vratim u Prokuplje preko sjevera  Kosova zaobilazeci te barikade i blokade kojih ima tamo sto od stanovnistva , sto od KFOR-a. Inace, od Raske preko Kopaonika do Prokuplja vozim tacno 2 sata.

Medjutim, u poslednji cas sam se sjetio da kupim zimske gume. Saznadoh da one koje trazim ima samo u Vucitrnu, a to je na putu prema Pristini a ne prema Raskoj.

I odlucih da se vratim ipak preko Merdara.

Bilo je oko osam sati sinoc kad sam se priblizavao Merdaru. Mislio sam da cu ipak uz  razumno cekanje preci  granicu i onda jos samo  60 km, i stizem u Prokuplje. Jos  vrlo daleko od granice naidjoh na kolonu kamiona koji cekaju. Naravno, krenuo sam u preticanje, i poslije nekoliko minuta na moje zaprepascenje  uocih da putnicka vozila cekaju izmedju kamiona! Nastavio sam dalje sa preticanjem, i kad sam dosao do kolone putnickih vozila, dugacke oko pola kilometra morao sam stati. Pocele su sirene negodovanja, a u susret iz daljine sam vidio dva policijska auta koja mi idu u susret, a ja sam bio na njihovoj traci, lijevoj.

Skrenuo sam potpuno lijevo na bankinu, oslobadjajuci  prolaz policiji i izasao napolje. Dosta ljudi je izaslo iz vozila i ugasili motore. Vidim sve moguce tablice, kosovske, srpske, njemacke, svajcarske, austrijske. I moje crnogorske.Upitah, sta se desava …

“Nista.Nece da rade ovi granicari” – rece mi revoltirano jedan vozac

“Koliko dugo cekate?” –pitam

“Oko 2 sata, i ko zna koliko cu jos. Ovaj kamiondzija iza mene ceka vec  5 sati”- odgovori on

Znaci, ova prica je na pola kilometra od prelaza…

Znao sam da cu morati da se vratim na zacelje kolone, jer u tim situacijama nervoze niko ne pusta nikog preko reda. A to je cekanje najmanje 4 sata…ko zna, mozda i duze. Morao sam naci neko rjesenje. Palo mi je na pamet da se vratim u Kosovsku Mitrovicu i krenem prema Raskoj preko sjevera Kosova, medjutim ni malo nije prijatno pomisliti na te barikade na putu, jer krhak dogovor stanovnistva i vojske KFOR-a nije bio nesto, tako da u toku noci uvijek moze nici neka nova barikada i onda lijepo mozes da se slikas na putu negdje na sjeveru Kosova i da ne mozes ni naprijed ni nazad.

Odlucih ipak da trazim drugi granicni prelaz. Palo mi je na pamet da bi trebalo biti nesto prema Presevu i Bujanovcu, ali ne znam jugoistocni dio Kosova nikako. Na Kosovu je veliki broj neoznacenih puteva i uvijek se moram oslanjati da pitam nekog. Mukotrpno, ali kad nemas izbora prihvatis to tako. Interesantno je da na kosovskim benzinskim pumpama nema nigdje da se kupi mapa ili saobracajna karta tog dijela svijeta.

Okrenuo sam se na malom prostoru puta i bankine i krenuo nazad prema Pristini. Na jednoj benzinskoj pumpi jedan radnik mi je rekao da ima prelaz kad se ide od Pristine prema Leskovcu, ali on to ne zna tacno gdje, i da cu morati pitati nekog kad dodjem u Pristinu. Na samom ulazu u Pristinu, nakon 20 minuta voznje, vidio sam parkiran policijski auto na jednom velikom parkingu i dva policajca u njemu. Dosao sam tacno ispred njih i pitao sam kako da predjem granicu i gdje je najblizi prelaz. Policajac je ljubazno izasao iz auta i na papiru mi nacrtao tacno kako da se snadjem u Pristini i nadjem pravi put…Krenuo sam.

Bez vecih problema sam, slijedeci instrukcije na papiru, nasao izlaz iz Pristine i pitajuci samo na par mjesta. Krenuo sam krivudavim  putem , prilicno losim, prema tom prelazu za koji mi rekose da se zove Mutivode.Vozio sam  pustim putem i naisao na svega par putokaza koji su oznacavali imena nekih sela.

I tako, nesto oko 10 sati uvece dodjoh do table koja obavjestava da sam na 500 m  od granicnog prelaza i uobicajenog znaka STOP od KFOR-a. Polako sam prilazio i na oko 100 metara sam vidio kosovskog policajca koji je mahao baterijom i koji je stajao ispred vrata granicnog objekta. Niko nije bio ispred mene, a nisam vidio da ima neko sa suprotne strane. Pusto. Prelaz je na proplanku jedne sume.

Pozdravio me, i trazio dokumenta a zatim otisao u objekat da dokumenta evidentira . Na mom mobilnom telefonu se pojavila Telenor mreza  sa smijesnom i cudnom pozdravnom porukom :”Hvala sto koristite Telenor/Promonte. Uzivajte u Crnoj Gori”

Odkud crnogorska mreza na istoku Kosova  i jugozapadnoj Srbiji? Sjetih se one serije “Zona sumraka” i najezih se.

Kroz nekoliko minuta policajac mi je vratio dokumenta, i nastavio sam put. Ocekivao sam administrativni prelaz sa strane Srbije i dokumenta nisam vracao u torbu. Medjutim, nakon  15 minuta voznje, zakljucih da uopste nema nikakve kontrole i prelaza! Znaci, samo postoji jedan sa kosovske strane.

I tako, oko 20 min voznje udjoh u Medvedju, pusto malo mjestasce, gdje nije radilo nista iako je petak uvece. Takodje, nema oznaka gdje ici dalje, ali sam imao srece da vidim jedan kiosk otvoren i da mi radnica kaze da je moj sledeci cilj Lebane koji je daleko 20 km. Nesto boljim putem sam dosao u Lebane, isto tako malo mjesto, ali nesto zivlje od Medvedje. Saobracajna policija koja je bila u gradu me uputila da treba da idem sad u Bojnik (nikad cuo ranije), i da se pazim  da ne produzim za Leskovac koji je 40 km dalje . Stigao sam i u Bojnik, malo vece selo, takoreci, i opet policijska kontrola.  Ovi su mi rekli imena tri sela kroz koje prolazim da bih dosao do Zitoradja. E, od Zitoradja do Prokuplja ima svega 15 minuta…

Vozio sam kroz ta sela pustim putevima.Nisam gotovo ni sreo nikog usput…Spustao sam se u dolinu gdje sam vidio naselje.To je bilo Zitoradja, i znao sam da je ovo putesestvije gotovo. I kao da sam tempirao vrijeme, stigoh kuci tacno u ponoc , 00:00.

Iako sam bio umoran zanimalo me koliko sam zapravo presao od Merdara ovim obilaskom od 3 sata voznje. Google maps mi izracunao da sam vozio tacno 168 km. A onda sam pogledao koliko ima od Merdara do Prokuplja normalnim putem, pored Kursumlije. Pokazalo je 58 Km.

Sta reci u epilogu?

Pretpostavimo da jedan Svedjanin koji zivi u Malmeu je imao cilj da uzme dokumenta sa svog fakulteta. Taj zamisljeni Svedjanin bi poslao e-mail sa zahtjevom da mu se posalje postom, ili u najgorem smislu telefonirao. Zatim, kad bi taj Svedjanin imao potrebu za shopingom i da prodje malo jeftinije krenuo bi autom i Ersundskim mostom presao Dansku granicu bez problema (jer je nema ) i stigao u Kopenhagen za pola sata. Bio bi nekoliko sati u trznom centru, vjerovatno i rucao, i opet se vratio u Malme. Ujutro bi ga u postanskom sanducetu vec cekala njegova dokumenta koja je narucio…

Napisah ovaj primjer da kazem koliko je zivot jednostavan i da neke vaznije stvari koje uradite stanu svega u par recenica. Ali, sto bi rekli hejteri i vjeciti skeptici, kod nas nije tako. Kod nas je svaka obicna zivotna stvar PODUHVAT, ekspedicija, pustolovina, kosmar, neizvjesnost.

Zasto je to tako? Neko ce reci da mi ne znamo bolje, neko ce reci da to mora tako kod nas iz nekog BozeSacuvaj  uzvisenog interesa, bez kog ne bi mogli da zivimo i da bi se raspali u prah i pepeo kao da dolazimo iz Svemira atmosferu… Naravno, to je sve iluzija, zabluda, laz. Ova moja dugacka prica od juce je zapravo besmisao u besmislu, prica koja je sasvim nebitna za ljude sa obicnim zivotom, sa ljudima koji vladaju svojim zivotom i sudbinom, za ljude koji mogu sve da planiraju za razliku od mene koji to ne mogu, jer ko zna kakva ce prepreka i granica biti na nekom drugom Merdaru, i ko ce postaviti pravila i nekaznjeno i samouvjerno uzimati moje vrijeme ispod plasta koji se zove zakon, a to znaci da nema pogovora  ni prigovora . Moj problem mora biti samo moj, i ja moram biti krivac za taj problem, iako ONI prave granice, iako svi nasi zivoti zavise od njihovih granica.

Zaobilazite njihove granice, ako ne zelite u koloni cekati njihovu milost…